U prostorijama Novinarskog doma u Zagrebu u utorak je predstavljena knjiga prof. Vladimira Mrkocija Kratka povijest komunizma (za nekomuniste), u izdanju naklade Pavičić. Na promociji su govorili prof. dr. sc. Ivo Banac, Ivan Zvonimir Čičak i dr. sc. Zlatko Hasanbegović, dok je predstavljanje vodio urednik knjige, Josip Pavičić.
Vladimir Mrkoci, rekao je u uvodu Josip Pavičić, preminuo je u veljači ove godine i nije dočekao predstavljanje svoje knjige, premda ju je stigao vidjeti nakon što je izišla iz tiska, kad mu ju je sam izdavač donio u dom za starije osobe gdje je Mrkoci boravio potkraj života. Rođen 1924. godine, autor knjige je odluku o njezinom nastanku donio još 1946., kada je, kao osnivač Antiboljševičkog bloka, nakon kratkotrajnog djelovanja na godinu dana zatvoren u Staru Gradišku.
Na početku svojega kratkog izlaganja, Ivo Banac prisjetio se kronstadtskog ustanka iz 1921. godine, čija se obljetnica obilježava ovih dana u ožujku. Pobuna je bila usmjerena protiv Lenjina i boljševičke vlasti, a vodili su je, što je Banac posebno naglasio, dojučerašnji boljševici. Upravo u toj činjenici dr. Banac vidi obrazac koji se ponavlja u svim (post)komunističkim društvima, a koji u Hrvatskoj, aludirao je, još nije zaključen.
Istaknuvši kako je Mrkocijeva knjiga “sveobuhvatan, jasan, ali i trezven” pregled najvažnijih događaja iz komunističke povijesti, Banac je ipak primijetio kako je autor, uz jugoslavenski komunizam, ponajviše usredotočen na Sovjetski Savez i Rusiju, zanemarujući donekle ostale zemlje koje su u jednom dijelu prošloga stoljeća bile komunističke, ili su to, barem nominalno, ostale i do danas, poput Kine.
Ova knjiga nudi, naglasio je Ivo Banac, “ključni uvid u mentalitet ljevičarskog fanatizma”, koji ne želi čuti protuargumente i koji svoj lokalni epicentar – što je protekle godine na svojoj koži mogao osjetiti i drugi predstavljač ove knjige, dr. Zlatko Hasanbegović – ima i u zgradi gdje je upriličeno predstavljanje ove knjige.
Ivan Zvonimir Čičak se, kao bivši učenik autora knjige, prisjetio traga koji je prof. Mrkoci na njega ostavio. Zahvaljujući njemu i nekim drugim profesorima iz zagrebačke III. gimnazije, Čičak je razvio interes za humanističke znanosti, te posebno ljubav prema povijesti. Vladimir Mrkoci, kazao je Čičak, bio je jedan od tek dvojice profesora koji su se, još u Rankovićevo doba, usprotivili njegovu izbacivanju iz gimnazije.
Kada čitamo ovu knjigu, rekao je Čičak, “možemo osjetiti gorčinu s kojom je pisana” – ali tu nije riječ o gorčini tek zbog vlastitoga stanja, nego o gorčini “zbog svih nas” čiji su životi trajno obilježeni represivnošću komunističkog društvenog uređenja. U kasnijim razgovorima, otkrio je Čičak, prof. Mrkoci mu je kazao kako je lako bilo vidjeti da će i on sam završiti u zatvoru.
“Kako je moguće da se etablirano zlo tako ostvari u prostoru i vremenu?”, zapitao se na kraju Čičak, i nadodao kako bi u podnaslovu knjige trebalo stajati da je ona za neokomuniste: “Neki od njih tako bi mogli vidjeti što je to zlo u epohalnim razmjerima”.
Dr. Zlatko Hasanbegović u svojem je izlaganju kazao da knjiga prof. Mrkocija nudi korektan pregled povijesti komunizma, pri čemu će tek zadnje poglavlje, u kojemu autor lucidno razotkriva manipulacije “Staljinovom jezičnom mistifikacijom” – naime pojmom “antifašizam” – Vladimiru Mrkociju posthumno priskrbiti etiketu “revizionista”.
Problem instrumentalizacije pojma “antifašizam”, kao kakve “izvanvremenske legitimacije” i “ideološke toljage” za isključivanje nepoželjnih društvenih sudionika iz javnoga života, ne mogu riješiti povjesničari već političari, ističe Hasanbegović. Međutim, politička elita u Hrvatskoj opterećena je dvjema hipotekama: intelektualnom lijenošću i vlastitim korijenima.
U tom svjetlu, Mrkocijeva knjiga vrlo je korisna kao podsjetnik na temeljne činjenice iz povijesti komunizma, rekao je Hasanbegović, i dometnuo kako je toplo preporučuje političarima koji barem nominalno zastupaju demokratske i domoljubne vrijednosti.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
