Jakov Sedlar snima novi film o zločinima u Domovinskom ratu: Josip Stanić koji je izgubio troje djece, suprugu i majku ispričao svoju priču

Foto: Fah (Fotomontaža: Narod.hr)

Josip Stanić jedan je od roditelja djece poginule u Domovinskom ratu koji su svoju priču, o kojoj hrvatska javnost zna premalo ili ništa, ispričao pred kamerama Josipa Sedlara, redatelja filma “Hrvatski anđeli rata”, čije je snimanje upravo u tijeku.

“Ja sam Josip Stanić. U Domovinskom ratu izgubio sam troje djece, majku i suprugu. Bol je ista kao i prvog dana. Kažu da vrijeme liječi sve, ali meni će uvijek biti jednako teško. Što mogu? Šutjeti i trpjeti.”, ispričao je Stanić.

Toga kobnog 3. svibnja 1992. godine, zbog eksplozije “krmače” bačene iz zrakoplova neprijateljske JNA, tome hrvatskom branitelje u trenutku su, u skloništu, poginuli svi najmiliji: Andrijana (8), Dalibor (5) i Marinko (1) te majka Kata i supruga Željka, za koju misli da je možda bila i trudna.

‘Da se ne zaborave zločini nad djecom u obrambenom Domovinskom ratu’

“Ovaj film nastaje iz želje da se ne zaborave zločini koji su učinjeni nad djecom u obrambenom Domovinskom ratu”, kaže redatelj Jakov Sedlar za Večernji list.

> (VIDEO) Vukovarski memento: Neispričane priče – svako ubijeno dijete u srbijanskoj agresiji ima svoje ime i prezime

> U Domovinskom ratu ubijeno je 402 djece: 5-godišnji Boris Vaselek jedna je od zaboravljenih žrtvi velikosrpske agresije

> Dr. sc. Vukelić o ubijenoj djeci u Domovinskom ratu: ‘Najviše ih je ubijeno u prvih 6 mjeseci agresije na RH i to njih 110!’

Prema podacima koji još nisu službeni, od 1991. do 1995. godine ubijeno je 402 djece, njih 1260 je ranjeno, a 86 je mališana ostalo trajnim invalidima, trideset petero djece nestalo je i njihova je sudbina do danas nepoznata, deset tisuća djece ostalo je bez oba roditelja, milijun djece u Hrvatskoj osjetilo je ratne strahote, a 600 tisuća izravno je bilo izloženo ratnim užasima. Neprijatelj nije mario za konvencije o pravima djeteta, nije se osvrtao na rezolucije Ujedinjenih naroda. U bezumnom pohodu na Hrvatsku ni dječji životi nisu mu ništa značili. Međutim, nakon rata, dok su branitelji na mnogo načina ipak zbrinuti, civilnim žrtvama, uključujući djecu, status nije riješen pa je ovomu film cilj da otvori oči mjerodavnim institucijama.

Film, u trajanju od 60 minuta, za koji je tekst napisao Hrvoje Hitrec, a interpretirat će ga Dragan Despot, govori upravo o toj bolnoj temi. Djeca zaslužuju svu ljubav i pažnju ovoga svijeta, poruka je filma, bespomoćna su i ranjiva kada se pojavi zlo u njihovoj okolini. A nema većega zla od rata koji krvavim prstima grabi i djecu, razara obitelji i ostavlja teške, duboke traume.”

Šestero djece smrtno je stradalo u samo jednom danu

“Ja se zovem Ana Pejanović i imala sam četvero djece. Najstarija kći mi je u ratu poginula. Imala je 20 godina” govori u Sedlarovu kameru još jedna od tužnih majki iz Slavonskog Broda.

Dvadeset je sedmero djece ubijeno upravo ondje, još petero u blizini grada. Šestero djece smrtno je stradalo samo u jednom danu te krvave nedjelje 3. svibnja 1992. godine. Nekoliko tjedana poslije, 27. svibnja 1992., Zdenka Mijatović svoje je troje djece, blizanke Anu i Mariju te sina Dejana, pustila na obližnje dječje igralište.

“Sjećam se svega kao da je bilo jučer. Sjedili smo na terasi, Dejan nas je sve zabavljao, bio je posebno raspoložen. Bio je treći dan kako su mogli ići u školu i molili su me da ih pustim na igralište. Budući da su cijelu jesen proveli u podrumu, popustila sam”, ispričala je Zdenka. Nedugo nakon što su otišli, čuo se prasak granate. Dotrčala je kći Marija koja je vikala da je Dejan poginuo. Tek kad su stigli na igralište i prašina od detonacije se malo slegla, shvatili su da je i Ana teško ranjena.

Prva smrt djeteta zabilježena je u Osijeku

U osječkoj je bolnici, doznaje se iz filma, u ratu liječeno 140 djece iz istočne Slavonije: dvadeset osam ih je umrlo od teških rana. Po svemu sudeći, prva dječja smrt zabilježena je baš u Osijeku, gdje je još početkom rujna 1991. ubijena djevojčica Ivana Bulić.

U filmu koji govori o stradanju djece nemoguće je zaobići Vukovar. Tisuće su ljudi ondje stradale, među njima i djeca: 86 je dječjih života ugašeno. Najmlađa žrtva bio je Ivan Kljajić, imao je samo šest mjeseci. Kada su stotine ranjenika i osoblja iz vukovarske bolnice odvedeni na stratište, na Ovčari je zvjerski ubijen i 16-godišnji Igor Kačić. Divljanje srpskih četnika pod nadzorom i uputama vrha JNA nastavljeno je u danima poslije pada grada kada su ubijena i djeca poput dvogodišnje Mateje Aleksander i četverogodišnjeg Mateja Veseleka. Trinaestogodišnji Igor Černok smrtno je stradao u proboju. Četverogodišnji Marin Štefančić ubijen je u Borovu Selu, kao i dva malena dječaka iz obitelji Pakšec.

Dvadeset dvoje djece ubili su srpski teroristi u Zadarskoj županiji, u Zadru i okolici. Okupiran je i velik dio Banovine: u Petrinji je pobijena obitelj Kozbašić zajedno s dvoje djece, Alenom i Tamarom. U selu Kostrići smaknuti su svi stanovnici, među njima dvogodišnji Tomislav Jurić i njegov brat Dario, kojemu je bilo pet godina. U Karlovačkoj županiji smrtno je stradalo osamnaestero djece, u gradu Karlovcu jedanaest, nekoliko mališana u Rakovici, u Slunju, Ogulinu i Dugoj Resi, troje djece u Grabovcu. Ni poslije trijumfa Hrvatske vojske u Oluji nisu prestale tragedije: na početku 21. stoljeća četvero djece iz Škabrnje teško je ozlijeđeno u eksploziji mine.

Svima njima posvećen je ovaj film. Posveta je on i roditeljima te djece: svatko od njih na svoj se način borio s najvećom tragedijom koja se roditelju može dogoditi – smrti djeteta. Neki su imali stručnu pomoć psihijatara i psihologa, pili su lijekove bez kojih ni danas ne mogu. Druge je održala molitva.

Film donosi istinita svjedočanstva, niz fotografija, dokumenata i autentičnih filmskih materijala

Snimanje je pri kraju; do sada su snimljene ispovijesti 15-ero roditelja koji iznose svoje tragične sudbine. U filmu će biti predstavljen i niz fotografija, dokumenata i filmskih materijala iz doba kada su djeca stradavala, a očekuje se da će biti dovršen do Dana državnosti 30. svibnja ove godine.

“Svaka je priča na svoj način tragična, ali posebno teško bilo je slušati Josipa Stanića, kojemu su ubijeni žena, majka i troje male djece”, kaže Jakov Sedlar koji je, kako ističe, od samih početaka ovoga projekta imao podršku ministra hrvatskih branitelja Tome Medveda.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/Večernji list