U Verbumovoj Knjižari sv. Frane u Splitu 6. prosinca gost “Susreta s autorom” bio je dr. sc. Joško Belamarić, znanstveni savjetnik na Institutu za povijest umjetnosti te voditelj podružnice Instituta Centar Cvito Fisković u Splitu, autor niza knjiga te stručnih i popularnih radova.
Ovaj zaljubljenik u pisanu riječ vještim perom, a jasnom misli ispisao je na tisuće stranica vrijednim i zanimljivim detaljima s područja povijesti umjetnosti, a zahvaljujući širokoj naobrazbi i informiranosti zanimljive priloge je dao i o temama van uže specijalnosti.
Rođeni Šibenčanin, u Splitu je završio Klasičnu gimnaziju, a na Sveučilištu u Zagrebu interfakultetski studij povijesti umjetnosti i muzikologije. Još u srednjoškolskim danima svirao je violinu, nastupao u katedralnom zboru, a kasnije i u splitskom VIS-u Sperantes.
Studij povijesti umjetnosti upisao je zahvaljujući izvanrednoj prilici da boravi kod obiteljskih prijatelja u Londonu i tamo se u muzejima sretne s nekima od izvanrednih umjetničkih djela. Ostajući apsolutno zapanjen pred njima, a bez mogućnosti da shvati što ta djela hoće reći, unatoč sklonostima prema prirodnim i tehničkim znanostima odlučuje se za studij onoga o čemu je najmanje znao – povijesti umjetnosti. Slučajem okolnosti, nekoliko mjeseci nakon upisa naći će se pred akademikom Ivanom Supičićem koji će prepoznati njegov talent za muzikologiju i dozvoliti naknadni upis na studij muzikologije. Radovi s toga područja prvi su radovi s kojima se Belamarić javlja u javnom prostoru, ali zahvaljujući mogućnosti zaposlenja u Službi za zaštitu spomenika kulture u Splitu, današnjem Konzervatorskom odjelu Ministarstva kulture u Splitu, čiji je bio i ravnatelj neko vrijeme, ali i budućoj supruzi, izabrao je Split kao mjesto profesionalnog angažmana i obiteljskog življenja.
Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu je magistrirao i doktorirao. Neko vrijeme predavao je Ikonologiju na studiju koji je prethodio današnjem studiju povijesti umjetnosti u Splitu, a i danas često drži predavanja studentima, specijalizantima u turističkoj kulturi, arhitektima, ali i osnovnoškolcima, točnije, svima koji ga zovu. Kako sam kaže na svom životnom putu imao je puno duhovnih otaca – učitelja koji su ga na različite načine usmjeravali na njegovu putu. Zahvalan za sve primljeno osjeća dužnost da ono što zna i ima podijeli s drugima.
Dobar dio svoga rada posvetio je očuvanju i zaštiti kulturne baštine. Trajno upućuje poziv svima da se zaštite spomenici. Bio je izravni sudionik radne skupine koja je sudjelovala na upisu na Listu UNESCO-ve svjetske baštine spomenika kulture poput trogirske povijesne jezgre, Starigradskog polja i sinjske Alke itd. Govoreći o tome istaknuo je kako je upisivanje na takve liste važno i radi nas samih jer onda i mi ozbiljnije doživljavamo te spomenike i odnosimo se prema njima s većom pažnjom, poštovanjem, čuvanjem itd.
Ravnatelj Centra Cvito Fisković u Splitu Instituta za povijest umjetnosti Joško Belamarić napisao je više knjiga, među kojima Split: od palače do grada, Kamen naš svagdašnji, Dalmacija. Kulturno-povijesni vodič, Sfinga na splitskom Peristilu, Trogir – grad anđela, Osnutak grada Korčule, Freud u Splitu itd. Osim što su dokumentarnoga tipa, one su i kulturološke i fenomenološke, pokušavaju otkriti i približiti zanimljive detalje iz povijesti nekoga kraja. Zahvaljujući jednostavnom jeziku njegove knjige bliske su svim ljudima, osobito po brojnim detaljima, dogodovštinama, kuriozitetima do kojih je došao istražujući građu, ali i u susretu s ljudima koji su na svoj način čuvari baštine. Govoreći o važnosti prezentacije tema koje su nam zajedničke, a koje se tiču našega identiteta, lokalnog i nacionalnog, Belamarić je istaknuo kako smo svi zaslužni za onaj svoj mali dio koji možemo učiniti. On svoj doprinos daje pišući, knjige, objavljujući stručne radove, snimajući priloge i dokumentarce, nastupajući na sveučilištima, ali i osnovnim školama u nadi da će se zapaliti iskra u ljudima svih dobi, koji će prepoznati ono što je važno i nastaviti i sami to dalje njegovati.
Na osobit način vezan je za kršćansku povijesnu baštinu. Na “Susretu s autorom” kojim je moderirala Jelena Hrgović istaknuo je kako je to nešto što povjesničara umjetnosti ni na koji način ne može zaobići, osobito u Splitu, počev od bogatstva splitske katedrale, ali da je to nešto što je dobio još u djetinjstvu i što je s njim sraslo.
Svojedobno je u uvodnika nazvanome Croatia rediviva časopisa Baština napisanog u vrtlogu ratnih stradanja 1991. godine zabilježio riječi: “Spomenik nam danas postaje važan ne možda kao artefakt koliko kao isprav, a ako hoćete kao krštenica… Spomenik je najsublimnija personifikacija čovjeka. Njegovim ritualnim rušenjem razara se sam duh čovjeka koji taj spomenik baštini.” Danas, dvadeset i pet godina poslije, iako se mnogo toga promijenilo, Belamarić zaključuje kako ćemo morati postati svjesni kako su spomenici mi.
