Dvodnevni boravak državnoga tajnika Svete Stolice kardinala Pietra Parolina u Hrvatskoj u povodu ređenja novoga nadbiskupa i nuncija mons. Ante Jozića bila je prigoda za razgovor s jednim od najbližih suradnika pape Franje.
Nedugo nakon povratka iz Libanona, gdje je kao Papin predstavnik u Bejrutu pohodio vjernike i crkvu stradalu u nedavnoj eksploziji, u intervjuu za Glas Koncila usmjerio se na europsku perspektivu i teme od interesa hrvatske crkvene javnosti, na pitanje kanonizacije bl. Alojzija Stepinca i odnosa Katoličke Crkve i Srpske pravoslavne Crkve, utjecaj sekularizma u kontekstu zazivanja revizije Vatikanskih ugovora, kao i poruke koju sv. Jeronim – svetac iz prvih kršćanskih vremena s hrvatskoga područja – ima za današnju Crkvu.
Upitan gdje se otvara prostor za dijalog Katoličke crkve i Srpske pravoslavne crkve, Parolin odgovara:
“Mislim da je Papa izabrao metodologiju nastojanja da se približe stajališta, i kada je riječ o pitanju koje razdvaja. Smatram također da je takva metodologija najispravnija. Poznato je papino stajalište da je dijalog jedini instrument koji omogućava da se prevladaju razlike te da se pomire različita stajališta. Jedna faza toga dijaloga je ostvarena i nije postigla neki poseban rezultat jer se stajališta nisu približila. No, vjerujem da je to put kojim treba ići s obnovljenom voljom. Na završetku susretâ izražena je želja da se dijalog nastavi pa se nadamo da će se to ostvariti i donijeti plodove”, rekao je.
U povijesti Crkve poznato je da kanonizacija dolazi u trenutku koji je najbolji ne samo za partikularnu, nego i za opću Crkvu.
“Ne čini mi se da ima novina u odnosu na ono što je već rečeno u vezi s kanonizacijom kardinala Stepinca, u smislu u kojem smo to mi objasnili biskupima i u kojem su to biskupi objasnili narodu: Sveti Otac želi da kanonizacija kardinala Stepinca bude trenutak zajedništva za čitavu Crkvu, a ne razlog sukoba ili suprotstavljanja. Smatram da je u srži o tome riječ. To zahtijeva strpljivost i od Crkve u Hrvatskoj, koja, naravno, s velikom zebnjom i s velikom željom iščekuje tu kanonizaciju. Mislim da ste to i vi jako dobro rekli: tu gestu koja se posebno tiče jedne Crkve valja promatrati u kontekstu čitave Crkve, a Papa treba upravo voditi računa o toj općoj viziji”, rekao je.
Osvrnuo se i na mirovne misije Crkve.
“Danas je sukoba sve više, pomalo posvuda. Svakako, postoje manje ili više kritična područja. Ovim posljednjima svakako pripada Bliski istok. Smatram da danas nadasve treba moliti kako bi prevladao osjećaj za bratstvo. Bit će to tema sljedeće enciklike pape Franje. Sveti će je Otac potpisati 3. listopada. Danas svjedočimo širenju pokreta zatvorenosti: svatko radi za sebe, vjerujući ne samo da će sam riješiti svoje probleme, nego također vjerujući da će ih riješiti suprotstavljajući se drugima, namećući logiku sile i vlastite interese. Treba ponovno otkriti da smo jedna obitelj i da jedni drugima moramo pomoći: ako ćemo se spasiti, spasit ćemo se svi i zajedno. Eto, na tu nakanu valja moliti.”
Istaknuo je i progon kršćana kao veliki problem.
“Uistinu, progoni su fenomen koji prati Crkvu. Danas sam posjetio splitsku katedralu i palo mi je na pamet da je upravo Dioklecijan bio posljednji rimski car progonitelj kršćana, a sada je njegov mauzolej splitska prvostolnica. Zašto progoni? Ponekad zato što se kršćani nalaze u posebnim situacijama, na područjima gdje vladaju sukobi, ratovi i napetosti, pa su prvi koje takve negativne situacije pogađaju. Ponekad se pak progoni rađaju iz svjedočanstva koje kršćani žele dati: nekomu se ono ne sviđa, ne želi ga prihvatiti.”
Za kraj je govorio i o političkim opcijama koje se žele afirmirati, posebice u predizborno vrijeme, dovodeći u pitanje Vatikanske ugovore, status vjeronauka u školi.
“Tu teškoću doživljavamo u mnogim zemljama, posebno ondje gdje je u porastu sekularizam pa se sve više želi ograničiti javna uloga Crkve. Ta se poteškoća, dakle, ne osjeća samo u Hrvatskoj, nego u mnogim zemljama, poglavito zapadne Europe. Prema mojem mišljenju, to je plod sekularizacije. Mi ustrajemo na tome da Crkva ima što reći i na javnom forumu, da može dati svoj doprinos. Taj doprinos nije samo konfesionalni, nego je riječ o humanizacijskom doprinosu. Crkva je u autentičnoj službi ljudskoj osobi. Ona dakle smatra da, istupajući u raznim područjima društvenoga života – dužno poštujući različitost uloga i nadležnosti – može služiti današnjemu društvu i današnjemu čovjeku. Uvjereni smo, dakle, da to nije uljezništvo, miješanje u stvari koje nas se ne tiču, nego je riječ o istinskom služenju čovjeku i društvu.”
Kardinal Parolin rodom je iz sjeverne Italije, pokrajine i biskupije Vicenza, a nedugo nakon svećeničkoga ređenja 1980. godine stupio je u Papinsku crkvenu akademiju te po završetku studija i u diplomatsku službu Svete Stolice. Služio je u Nigeriji i Meksiku, potom je 2002. godine imenovan podtajnikom Odsjeka Državnoga tajništva za odnose s državama. Prije 11 godina imenovan je apostolskim nuncijem u Venezueli te je tada zaređen za biskupa. Nekoliko mjeseci nakon što je izabran papa Franjo je na jesen 2013. godine na mjesto državnoga tajnika postavio tada nadbiskupa Parolina, koji je godinu dana kasnije imenovan i kardinalom. Kardinal Parolin član je Kongregacije za nauk vjere, Kongregacije za biskupe, Kongregacije za istočne Crkve, Kongregacije za evangelizaciju naroda i Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata te Kardinalskoga vijeća za nadzor Instituta za religijske poslove (IOR), a sudjeluje i u radu Kardinalske komisije koju je utemeljio papa Franjo s ciljem pomaganja rimskomu prvosvećeniku u upravljanju sveopćom Crkvom i radu na nacrtu revizije apostolske konstitucije »Pastor bonus«.
