Knjiga „Uspomene“- osobno iskustvo rođakinje Stjepana Radića, progonjene Hrvatice koja je trpjela teror vlasti

Foto: Sisačka biskupija

Predstavljanje knjige „Uspomene“ autorice Marije Jagatić-Nosalj održano je u petak 7. travnja u Dvorani sv. Ivana Pavla II. u sisačkom Velikom Kaptolu. Knjigu su predstavili predsjednik Hrvatskog kulturnog vijeća i književnik Đuro Vidmarović, književnik Hrvoje Hitrec, kolumnist Marko Ljubić, publicist Damir Borovčak te urednik i priređivač knjige Ivan Hrvoić. Predstavljanju su nazočili sisački biskup Vlado Košić, kancelar mons. Marko Cvitkušić, akademik Josip Pečarić, dr. sc. Zdravko Tomac, dr. sc. Josip Stjepandić i mnogi Siščani.

Marija Jagatić-Nosalj (Martinska Ves, 1921. – Veli Lošinj, 2002.) svojoj je obitelji, ali i hrvatskom narodu, u nasljedstvo ostavila zapise povijesno važnih sjećanja na razdoblje od sedamdesetak godina naše povijesti, počevši s događajima poslije ubojstva Stjepana Radića 1928. godine. Autoričina je majka bila nećakinja Stjepana Radića, a otac ugledni hrvatski političar Mato Jagatić. Premda je autorica tek obična, skromna žena iz naroda, u knjizi progovara kao dobra poznavateljica društvenih i političkih prilika i događaja.

Riječ je o vrlo dragocjenim i zanimljivim zapisima, o svjedočanstvu osobe koja kroz obiteljsku priču i osobno iskustvo progonjene i maltretirane Hrvatice koja je trpjela teror vlasti zbog nametnute stigme svojega podrijetla i prezimena zapravo razlaže hrvatsku priču tijekom četiriju državnih vlasti koje su se smjenjivale u razdoblju od sedamdesetak godina.

Govoreći o vrijednosti ove knjige predsjednik Hrvatskog kulturnog vijeća Đuro Vidmarović rekao je kako je ona baštinik povijesne memorije te kako kroz 97 kratkih poglavlja uvlači čitatelja, u široj javnosti premalo poznati, povijesni kontekst. „U našoj historiografiji mi nismo pravilno vrednovali ovakve stvari i danas zapravo mladi ne znaju pravu istinu o prošlim vremenima. Zato nam se i događa kriza historijske i nacionalne svijesti. Ova knjiga nadilazi obiteljske uspomene te je ovo vrlo vrijedno djelo za našu stvarnost i naš narod, a kako bi shvatili zašto nam se neke stvari danas događaju. Čestitam g. Hrvoiću što nam je podario ovakvu knjigu i što je uložio vlastiti trud da bi sredio rukopise svoje tete i da bismo dobili ovakvo historiografsko štivo koje se može koristi i kao povijesni izvor“.

Književnik Hrvoje Hitrec istaknuo je kako je do sada u životu vrlo malo knjiga dva puta pročitao, a jedna od tih su i „Uspomene“ Marije Jagatić-Nosalj, nećakinje Stjepana Radića. „Marija Jagatić dolazi iz velike seljačke obitelji iz Martinske Vesi preko čijih se članova prelamala hrvatska povijest 20. stoljeća. Ujedno je to i priča o zenitu radišnog, zadovoljnog, samosvjesnog i bogatog hrvatskog sela, te njegovom rasapu i nestanku u komunističko doba. To je i intimna ispovijest jedne žene koja nije dopustila da ju slome nedaće i grozote koje je doživjela u krvavim danima prevrata i iskušenjima u desetljećima što su slijedila. Knjiga je kronološki strukturirana i razdijeljena u kratka poglavlja s naslovima koji daju uvod u temu i zbivanja, pisana rječnikom bez artificijelnosti koja bi blještavilom zatamnila prirodnu draž i snagu vjerodostojnog svjedočanstva“, rekao je Hitrec.

Foto: Sisačka biskupija

Kolumnist Marko Ljubić poručio je kako ovo nije samo obična priča, nego priča jedne od stotine tisuća žena ih hrvatske povijesti. „Ovo je priča žene koja je moćna i snažna jer je ona jedna od rijetkih koja je zabilježila svoju tešku životnu priču. U ovoj knjizi ne trebate tražiti književne klasike, epopeje niti povijesnu građu besprijekorne metodologije, ali zapravo sve to zajedno na jedan specifičan, snažan i poseban ljudski način, možete pronaći u toj knjizi. Pitate se zašto? Zato što su to neposredna iskustva, što su to autentična svjedočenja jedne žene koja je govori o razdoblju od svog djetinjstva do starosti, razdoblja koje je ostavilo biljeg na njoj i njenom narodu“, ustvrdio je Ljubić te dodao kako su „Uspomene“ Marije Jagatić-Nosalj krik iz dubine današnjem hrvatskom narodu i onime s čime se suočava napuštanjem, iseljavanjem i umiranjem čitavih sela i gradova.

Nećak autorice i priređivač knjige Ivan Hrvoić podsjetio je na njen životni put još jednom spomenuvši kako je ona rođena 1921. godine i živjela je u Kraljevini SHS, NDH, Jugoslaviji i konačno u suverenoj Hrvatskoj. „Teta je bila iznimno jaka osoba, moja druga mama i ono što je zadivljujuće da nikada nije očajavala bez obzira što nam je radila komunistička vlast. U kasnijim godina, nakon što je preselila na Lošinj ja sam je potaknuo da zapiše ta svoja sjećanja jer mi je bila želja da ostavi svoje svjedočanstvo kako je živjela. Doista, nakon nekoliko godina ona je imala više od pet stotina stranica rukopisa. Taj rukopis bio je vrlo vrijedan, ali kao takav, sam po sebi, nije se mogao objaviti. Na sreću upoznao sam Irenu Šupuković koja je uobličila te tetine memoare u knjigu. Isprava sam mislio sam da ova tetina knjiga bude uspomena samo za našu obitelj, a ispalo je nešto puno vrijednije za cijeli naš narod. Ova knjiga je dokument jednog običnog čovjeka i kako je on živio“.

Govoreći o razlozima zašto se željelo ovu knjigu predstaviti široj javnosti publicist Damir Borovčak je rekao kako su ga potaknula dva razloga, prvi je stavljanje njenog oca, velikog hrvatskog domoljuba, Mate Jagatića u novi povijesni kontekst te razotkrivanje ubojstva šire Radićeve obitelji, ubojstva bez presedana, koje se dogodilo u Martinskoj Vesi. „Nekoliko mjeseci nakon završetka Drugog svjetskog rata, 18. veljače 1946. godine, jedna baraba uzima karabin, dolazi po noći i puca na dvije žene. Jedna od njih je majka od Marije Jagatić-Nosalj, a druga je njezina teta. To mu nije dosta te odlazi do druge kuće i puca u trudnu tetinu kćer i tako ubija četiri osobe. Za ovaj zločin nije odgovarao. To je bio taj Titov komunistički režim. Mogao si ubiti čovjeka kao psa, čak i četvero, a nikome ništa. To je ta snažna poruka ove knjige. Marija Jagatić je iskusila vrlo težak, krvavi život obespravljene nevine žrtve Drugog svjetskog rata. Knjiga je pisana potresno do suza, o vremenu zloduha jugostaljinističkog režima. Što su prolazili oni koji su klasificirani kao ‘državni neprijatelji’, to nam vjerno opisuje autorica kroz vlastita iskustva proživljenih vremena i događaja. Kako su obespravljeni podizali svoju djecu, a kako su djecu odgajali njihovi komunistički tlačitelji“, zaključio je na kraju Borovčak.

Nakon predstavljanja uslijedila je i rasprava u koju su se uključili slušatelji iznoseći svjedočanstva stradanja vlastitih obitelji.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr