Krajem 17. stoljeća dogodile su se političke promjene koje su obilježile sljedećih malo više od 200 godina. Došlo je do promjene političke vlasti na području istočno od rijeke Ilove i Odre pa sve do Srijema, osmansku vlast je zamijenila habsburška. S njom su došle plemićke obitelji s područja današnje Austrije, ali i iz drugih dijelova podunavske države koja nam je svima poznata pod nazivom Habsburška Monarhija kojima je što darovnicama što prodajom pripao posjed koji još nazivamo i vlastelinstvo. Na ovom je mjestu važno napomenuti da je dio današnje Slavonije i Srijema pripao i vojnoj vlasti pa se to područje nazivalo Vojna krajina.
Od dolaska habsburške vlasti u tri, četiri desetljeća većina je posjeda pripala plemićkim obiteljima sa središtem u pojedinom prometnom i gospodarskom središtu s određenom povijesnom i upravnom tradicijom. Tako je recimo obitelj Odescalchi došla na čelo vlastelinstva Ilok sa središtem u Iloku, obitelj Eltz na čelo vlastelinstva Vukovar sa središtem u Vukovaru, obitelj Pejačević na čelo vlastelinstava Našice i Virovitica sa središtima u Našicama i Virovitici, dok je na čelo vlastelinstva Valpovo došla obitelj Prandau koja je obnovila nekadašnju utvrdu iz 15. stoljeća u prekrasan dvorac koji i danas ponosno stoji uz srednjovjekovnu kulu u središtu Grada Valpova.
I druge su plemićke obitelji gradile prekrasne dvorce u svojim središtima, dovoljno je samo spomenuti dvorce u Virovitici, Našicama i Vukovaru u kojemu je nedavno održana i sjednica vlade Republike Hrvatske. Osim spomenutih prekrasnih dvoraca koji su vidljiva baština plemićkih obitelji u suradnji sa slavonskim stanovništvom potonje su obitelji ostavile i manje vidljivu baštinu koja je itekako važna za gospodarski i kulturni razvoj Slavonije pa i ostatka današnjeg područja Republike Hrvatske, kao i ostalih dijelova osamnaestoljetne i devetnaeststoljetne Habsburške Monarhije. Kao primjere možemo navesti gradnju mnogobrojnih crkava i kapela diljem Slavonije, gradnju prometnica, ali i lobiranja vezana za politički i gospodarski razvoj Slavonije. Vezano uz lobiranje zanimljiv je primjer baruna Josipa Ignaca Prandaua i Grada Osijeka.
Barun Josip Ignac Hilleprand von Prandau je rođen u Beču 1748. godine. Bio je sin baruna Petra II. Antuna koji je došao na čelo vlastelinstva Valpovo 1721. godine. Kada je početkom zadnjeg desetljeća 18. stoljeća došao na čelo vlastelinstva ulagao je u suradnji sa stanovništvom u obnovu i gradnju velikog broja crkava diljem područja koje je obuhvaćalo oko 900 kvadratnih kilometara, ulagao je i u park-perivoj, kao i u dvorac koji se od njegova vremena nije puno promijenio. Također je njegovim zalaganjem 1809. godine Osijek postao slobodni kraljevski grad.
Naravno, važno je napomenuti i da su drugi pojedinci utjecali svojim zalaganjem za Osijek i njegov status slobodnog kraljevskog grada čije su općine bile ujedinjene dvadesetak godina ranije, točnije 2. prosinca 1786.
O utjecaju baruna Josipa Ignaca na proglašenje Osijeka koji je tada, kao i sljedećih godina bio grad u kojemu su živjeli i Hrvati i Mađari i Nijemci, ali i pripadnici Rimokatoličke i Pravoslavne Crkve i protestantskih zajednica i mnogi drugi pisao je Franjo Kuhač: „Barun Josip Prandau revnovao je ne malo, da se Osiek-gdje je lijepu kuću sagradio-podigne g. 1809. na čast kraljevskog slobodnog grada, s toga ustupiše mu Osječani kod svetkovine toga dana prvo mjesto.“ Isti autor navodi i jednu pjesmu koja po njemu potječe iz 1809. godine:
„Trepti zlato, barjaki se viju,
Lipe kite, perjanice svijuh,
Svi zlatni su konjanici jaki,
A još više njihovi barjaki,
Koje prvo na poklon dobiše,
To Osiku poštenje je više:
Jednog poklon Prandaua barona,
Drugog dade Mihaljević Tona,
To jedna grofica rodjena
Pejačević presvitlog plemena
Tudi biše skupa velikaši
I prvašnji starešine naši:
Prandau baron, grofi Pejačević,
Od Čepina Antun Adamović…“
Više o utjecaju obitelji Prandau i drugih vlastelinskih obitelji možete pročitati u ovim djelima:
Ive Mažuran: Stanovništvo i vlastelinstva u Slavoniji 1736. godine
Franjo Kuhač: Valpovo i njegovi gospodari
Ive Mažuran: Valpovo-sedam stoljeća znakovite prošlosti
Agneza Szabo: Velikaška porodica Prandau i obilježja njenih doprinosa razvoju hrvatske kulture i prosvjete
Stjepan Sršan: Osječki ljetopisi
