Upravo mjesec studeni uokviruje liturgija s dva blagdana (svetkovine), koji gledaju preko smrti, prekoračuju okvire ograničenosti našeg vremena i daju mu eshatološku širinu: Svi sveti i Krist Kralj.
Zapravo, na svetkovinu Svih svetih radi o nama samima. Jer smo na to pozvani i određeni krštenjem i ono što mi sada živimo je “zajedništvo svetih” koje ispovijedamo u Apostolskom vjerovanju, a to će se pokazati na svim kršćanima, svih naroda i vremena.
Blagdan Svih svetih nekako stoji u sjeni Dušnoga dana. U danima prije blagdana ljudi su zauzeti uređivanjem grobova. A na sam dan se, u popodnevnim ili večernjim satima, zajednice okupljaju na grobljima na bogoslužju za mrtve („blagoslov grobova”). Posjet grobovima preminulih rođaka i prijatelja je dio “programa” toga dana.
Svi sveti je prvi u nizu od dana koji nas podsjećaju na smrt u mjesecu studenom.
Sljedeći dan je Dušni dan, a protestanti imaju i „Nedjelju mrtvih”. Ali vrijeme (magla kiša – prve hladnoće) i umiruća priroda ukazuju na ograničenost svih zemaljskih stvari, tako da je ovaj mjesec i popularno prozvan „mjesec mrtvih”. Upravo ovaj mjesec uokviruje liturgija s dva blagdana (svetkovine), koji gledaju preko smrti, prekoračuju okvire ograničenosti našeg vremena i daju mu eshatološku širinu: Svi sveti i Krist Kralj.
Dok nas nedjelja Krista Kralja, na kraju mjeseca, podsjeća na dovršetak svjetske povijesti Kristovim ponovnim dolaskom, dan Svih svetih nam skreće pažnju na onu “braću i sestre koji su već postigli “savršenstvo vjere”. Dakle, ne misli se samo na one koje je Crkva službeno kanonizirala i uzdigla na slavu oltara – to sigurno ne – nego na sve ljude za koje se nadamo i vjerujemo da su s Bogom u vječnom domu na nebu, u nebeskom Jeruzalemu.
Njima možemo pribrojiti, s puno uvjerenja, brojnu naše preminulu rodbinu, prijatelje i dobročinitelje. Jer pod „svetima” se prvotno nije mislilo na one koji su bili proglašeni od strane Crkve kao takvi. Pavao označava i naziva kršćane, kao takve, svetima (Rim 1,7; 1 Kor 1, 2, 2 Kor 1:1, Fil 1,1). Svetost se, po svojoj biti, podjeljuje krštenjem i svaki kršteni nosi svetost u sebi. U ovom svijetu smo hodočasnici na putu prema konačnom savršenstvu i ta svetost je prekrivena ljudskim nesavršenostima i nedostacima za trajanja ovog zemaljskog života.
Naš zemaljski život stoji između onoga “već je ” i “još ne”, između onoga što jesmo i što ćemo biti. Blagdan Svih svetih nas upućuje na ono biti očitovano. Pogled na one koji su dostigli savršenstvo daje nam sigurnost u dostupnost cilja koji nam je obećan. Svjetlo one slave nema nikakve veze s patnjama ovoga vremena (Rim 8,18).
Ovo je također vidljivo u oba čitanja svetkovine.
Prvo čitanje (Otkr 7,2-4.9-14) govori o velikom mnoštvu “iz svakog naroda, plemena, i rasa”, koji su odjeveni u bijele haljine i stoje pred prijestoljem Jaganjca. Oni se opisuju kao oni koji su „oprali svoje haljine i ubijelili ih u krvi Jaganjca.” Slika ukazuje na krštenje, bijele haljine nas podsjećaju na haljinu koja se daje kršteniku nakon krštenja kao znak da je postao novo stvorenje. Sada je simbol božanskog posinstva, kako stoji u obredu krštenja: “Čuvaj je neokaljanu za život vječni.” O tom istom Božjem posinstvu govori drugo čitanje (1 Iv 3,1-3): „Mi se zovemo i jesmo djeca Božja.” Ovdje se eshatološka vizija Otkrivenja „uzemljuje ” da netko bude dijete Božje, znači da živi u odnosu s Bogom i to tako da prisutnost Božja u svijetu bude jasna, u nadi da će vidjeti Boga onakvog kakav jest.
Tako se, zapravo, na svetkovinu Svih svetih radi o nama samima. Jer smo na to pozvani i određeni krštenjem i ono što mi sada živimo je “zajedništvo svetih” koje ispovijedamo u Apostolskom vjerovanju, a to će se pokazati na svim kršćanima, svih naroda i vremena.
