Učenici osnovnih i srednjih škola često ne čitaju obveznu lektiru, nego sažetke prepisuju s interneta, te su nužne promjene, glavni je zaključak Šestog okruglog stola školskih knjižnica održanog u karlovačkoj Gradskoj knjižnici s temom “Uh, ta lektira”.
Usporedno sa smanjivanjem čitanja osmišljavaju se programi za odgajanje nove čitateljske publike, rekla je predsjednica Sekcije za školske knjižnice pri Hrvatskom knjižničarskom društvu Danica Pelko, dodajući kako se tim okruglim stolom otvara pitanje bi li trebalo mijenjati popise lektire koji sada podrazumijevaju čitanje jednog obvezatnog djela svakog mjeseca.
“U struci je sve više onih koji smatraju da bi barem u jednom dijelu obveznu lektiru trebalo zamijeniti čitanjem po izboru učenika, kao i onih koji smatraju da bi bilo dovoljno da se dio klasičnih naslova zamijeni obaveznim naslovima suvremenih autora. O svemu tome ima različitih mišljenja i bilo bi odlično da se može u dogledno vrijeme doći do konsenzusa jer smo u jeku priprema novih kurikuluma za osnovne i srednje škole”, rekla je Pelko na okruglom stolu namijenjenom knjižničarima iz svih krajeva Hrvatske.
Predavači iz Slovenije prenijeli su hrvatskim knjižničarima svoja iskustva o kriterijima za odabir školske lektire i o uspješnim programima poticanja čitanja. Predsjednica Sekcije za školske knjižnice Saveza bibliotekarskih društava Slovenije Mirjam Klavž Dolinar iz Maribora istaknula je da su uspješni njihovi klubovi ljubitelja čitanja.
Za školsku lektiru Klavž Dolinar je rekla da učenici od 2012. godine imaju mogućnost čitanja lektire po vlastitom odabiru, iako je dio lektire ostao obvezan. “Onaj ‘kanonski’ dio sada ima samo tri do pet i poslije pet do sedam naslova na godinu, a ostalo učenici biraju sami. Naime, učitelj za slabije čitače može ostati na tri pročitana obvezna naslova, a kod boljih učenika treba postići minimalno pet pročitanih naslova. Kod starijih učenika broj je od pet do sedam, i to se pokazalo dobrom odlukom. No, školski knjižničari sada imaju važnu ulogu da ponude djeci kvalitetan izbor neobaveznih naslova da ne ostane sve na tri pročitane knjige na godinu”, istaknula je.
O svom istraživanju “Čitaju li šestaši e-lektiru” knjižničarka Ana Sudarević rekla je kako je 28 posto učenika šestih razreda od 2.360 anketiranih iz svih krajeva Hrvatske reklo da su pročitali poneki naslov, a među njima je lektiru u elektroničkoj formi pročitalo 69 posto.
Od svih anketiranih učenika 50 posto dječaka i 72 posto djevojčica voli čitati, te je 96 posto njih pročitalo nešto od lektire. Od onih četiri posto koji ništa nisu pročitali čak 79 posto smatra da je čitanje važno.
Kad je riječ o čitanju lektire na elektroničkim medijima, Sudarević je rekla da i onih 28 posto učenika koji su čitali e-knjige veće naslove radije čitaju u tiskanoj knjizi, a samo kraće forme kao e-knjigu.
“Zaključak bi mogao biti da nam je to drago, ali moramo uvidjeti da se knjižničari i nastavnici moraju pravodobno okrenuti poticanju čitanja e-građe, na e-čitačima, tabletima i računalima, jer to jest budućnost. Dio učenika samo će uz pravodobno okretanje u tom smjeru pročitati neku lektiru, postati čitalačka publika, a svi oni moći će dalje kroz život odabrati ekran ili papir”, rekla je Sudarević.
Veronika Ćelić-Tica iz Nacionalne i sveučilišne knjižnice (NSK) istaknula je da je, primjerice, prošle godine na natječaj Zaklade NSK za dodjelu nagrade “Anđelko Novaković” za neobjavljenu zbirku pjesama pristiglo 110 zbirki, a ove godine 90.
“To je natječaj za osobe mlađe od 35 godina, tako da se ne može reći da danas više nitko ništa ne čita jer ti pjesnici, naravno, i čitaju, i svi su oni prolazili i prolaze kroz knjižnu građu vaših knjižnica, a kroz zajedničke dobre programe može se učiniti puno”, rekla je Ćelić-Tica.
Viša stručna savjetnica za školske knjižnice pri Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta Mira Zovko smatra da su u lektiri nužne promjene koje će se dogoditi kroz kurikulume na kojima se intenzivno radi.
Pobjednica Nacionalnog natjecanja u čitanju naglas, učenica iz Ozlja Mihaela Šimunić kroz svoj je monolog (Michael Ende:”Momo”) sjajno ilustrirala da se isplati osmišljavati programe za formiranje čitateljske publike jer, kako je rekla, voli čitati i čita knjige, ali, priznala je novinarima, obveznu lektiru ne voli i katkad je ne pročita.
