Biskup Bogović: filmom se želi žrtvama, kojima je oduzeto svo dostojanstvo, priznati žrtvu

U zagrebačkom je kinu Europa u utorak, 16. rujna predstavljen dokumentarni film autorice Nade Prkačin Nikad se nisu vratili. Film je producirala tvrtka Laudato.

Predstavljanje filma započelo je klapom Prvi Komin Snježanin i molitvom Oče naš, a okupljene je pozdravio gospićko-senjski biskup msgr. dr. Mile Bogović, u svoje, ali i u ime Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine.

“Ovim se filmom želi žrtvama, kojima je oduzeto svo dostojanstvo da jednom dožive u vječnosti priznanje njihove žrtve. Danas u domovini imamo s jedne strane križ koji nas spašava, a s druge strane spomenik gdje se diže puška. Još neki kleče i hvale prve puške, hvale laži i nasilja, a mi želimo odati poštovanje onima koji su trpjeli zbog tih laži i zbog tih nasilja”, poručio je msgr. dr. Bogović.

Dokumentarni film Nikad se nisu vratili bavi se događajima u ličkom mjestu Srb 27. srpnja 1941. i posljedicama tzv. antifašističkog ustanka zbog kojeg su ubijeni, protjerani i raseljeni mnogi Hrvati među kojima i mještani Boričevca. Razotkriva krivotvorenu povijest komunističkih vlasti, nastavak krivotvorenja obnovljenim spomenikom u Srbu 2010. pod kojim se i dalje šire iste laži o tobožnjem antifašističkom ustanku.

Pretpremijera filma gledala se prije desetak dana u sklopu hodočašća i misnog slavlja za sve obitelji prognanih župljana župe Blažene Djevice Marije u Boričevcu. Posebno dirljive bile su riječi Gospićko-senjskog biskupa dr. Mile Bogovića: “Ponosi se Boričevcu, onim vremenima svoga povijesnoga puta, kada si bio sličan Isusu na njegovom životnom putu, kada su te ćuškali, bičevali, propinjali. Kada si pored svega toga ostao vjeran ljubavi. Oni koji Boga ljube, sve ih upućuje na dobro.

Marija Bebić Krpan iz Udruge Boričevac bila je dijete 27. srpnja 1941., a okupljenima je pročitala potresnu pjesmu Krik o zločinima u njezinom selu, koju je napisao njezin bratić Dane Ivezić, koji je pukim slučajem izbjegao strašan masakr u kojem je stradala cijela obitelj, otac, majka i petero braće. Život mu je protekao u strašnoj tuzi i želji da se nedužne žrtve dostojno sahrane. Umro je i nije dočekao ekshumaciju Ivezića iz Dabina Vrha. Gospođa Bebić u ime svih potomaka Ivezića zahvalila je Ministarstvu branitelja, članovima Hrvatske gorske službe spašavanja i poimenice osobama koje su pronašle jamu na Dabinom Vrhu, ekshumirali žrtve i omogućili da se njihovi najmiliji dostojno pokopaju, a posebno je zahvalila biskupu msgr. Mili Bogoviću koji im godinama blagoslovom i molitvama ublažava njihovu neizmjernu bol.

Proslavu godišnjice tzv. Ustanka naroda Like msgr. Bogović jednom prigodom nazvao je najbolnijom ranom koja boli cijelo tijelo Hrvatske, a važnost otkrivanja onoga što se uistinu dogodilo toga dana u Srbu prepoznala je producentica filma Ksenija Abramović.

“U vrijeme komunizma postojale su dvije povijesti. Jedna je bila javna službena, kojoj se nije smjelo proturječiti i ona privatna, obiteljska koja se prepričavala samo u povjerljivom krugu. To što je napisao George Orwell u svojem romanu 1984. – partija je željela vladati ne samo nad sadašnjošću nego i nad prošlošću. Komunistički lideri su mislili da onaj koji kontrolira prošlost kontrolira i budućnost. Ali sve je to bila iluzija.”

Nedavno je pročitala izjavu jednog disidenta iz bivšeg Sovjetskog Saveza koji je o komunistima na vlasti napisao sljedeće: “Mislili su da će ovdje biti vječno, a nestali su u trenu.” “Nisu im pomogli ni pokušaji da ovladaju prošlošću jer mi ne vladamo nad prošlošću, nego prošlost vlada nama. Mi smo zapravo posljedica naše prošlosti, prošlost se stoga ne može ugušiti. Istina prije ili kasnije, uvijek izađe na vidjelo.” Istaknula je da je ovaj film u službi istine, a sam Gospodin je rekao, istina će nas osloboditi. Ovaj film je i hvala svim mučenicima naše prošlosti čija je žrtva temelj sadašnjih naraštaja Hrvata lijepe nam naše domovine Hrvatske”, završila je producentica Abramović.

Nakon projekcije filma gledateljima se obratila autorica Nada Prkačin. Rekla je da je imala veliki broj snimaka i da je bilo teško odabrati što staviti u film, a ono najvažnije što je htjela je dati okvir, da danas, sutra, kad čujemo priče prognanih Ličana, da znamo što se zapravo dogodilo, da čujemo okvir te priče, “ali taj je okvir jako dobro poznat i onima koji su preživjeli 1991. godinu”.

Čuvajte svoja sjećanja

A ona je sama 1991. bila na šlepu iz Aljmaša, Dalja i Erduta i osjetila što znači s vrećicom odlaziti iz svojih domova i bez ikakvih je problema mogla ući u 1941., jer je zapravo scenarij bio isti. Ispričala je da je negdje početkom sedamdesetih godina njezin stric kupio gramofon i jednu jedinu singlicu, a ona i njezin bratić slušali tu ploču, kada bi bili sami, uvijek iznova i pitali se zbog čega je ta ploča zabranjena. Pjesma je bila Oj ti vilo Velebita. Za kraj je poručila “Čuvajte svoja sjećanja, prepričavajte ih, jer da nemamo našu prošlost dali bi nam lažnu budućnost. Zato ne dajte našu prošlost.”

Pred kraj programa brojnoj se publici obratila Jadranka Matašin predsjednica Udruge Boričevac u kojoj se okupljaju djeca i unuci prognanih.

Pravo na povratak

“Oni imaju pravo na sjećanje, mi nemamo pravo na zaborav.” Zahvalila je produkcijskoj kući Laudato, producentici filma, autorici filma i snimatelju “što su prepoznali povijesnu istinu i organizirali sat povijesti ovim filmom. Vjerujući predsjedniku Republike Hrvatske dr. Ivi Josipoviću kao zagovorniku prava i pravne države, koji se decidirano izjasnio na početku mandata, da svatko tko je stradao i tko je oštećen, bez obzira na ideološka stajališta i opredjeljenja bilo koje političke opcije mora imati ista prava u Republici Hrvatskoj. Mi se nadamo da ćemo ostvariti pravo na povratak. Još jednom upućujemo večeras apel državnim institucijama, a naročito Ministarstvu pravosuđa, da na nelegalan način oduzetu imovinu vrati legalnim putem.”

Još uvijek vjeruju u pravnu državu

Jadranka Matašin zahvalila je biskupu Mili Bogoviću za pastirsko praćenje svih misnih slavlja pri njihovim dolascima na hodočašće u Boričevac od 1996. godine, zahvalila je svima koji pomažu da se isprave povijesne nepravde progona žitelja Boričevac, Prijeboja, Zrina, Udbine, Palanke, Rudopolja, Španovice. “I ne zaboravite, Oni se nisu vratili do sada, ali Oni još uvijek vjeruju u pravnu državu, Oni još imaju snagu i volju za administrativnu borbu, jer Oni ga vole i ljube kao što stih pjesme kaže – svaku grudu svoje zemlje voli i ljubi sine moj – i čekaju pravne institucije da riješe njihove zahtjeve za povrat nacionalizirane imovine, ako pravo progonstva ne završimo pravom na povratak u ime humanosti i pravde zauvijek će ostati prognani i obespravljeni teško ranjeni ljudi i njihovi potomci. Njihova gorčina je što su se kroz patnju i progonstva izgradili kao generacija koja svu gorčinu života i patnju pretočila u životnu snagu i moć na življenje bez mržnje i osvete.” zaključila je Jadranka Matašin.

Promocija premijere filma završila je nastupom KUD Plješivica hrvatskom budnicom Vila Velebita.