Sveti Aleksandar, čiji spomendan danas slavimo, umro je 18. travnja 328. godine, kao jedna od najznačajnijih osoba crkvene povijesti u obrani prave vjere, u vrijeme kada je arijanska hereza poharala mnoga kršćanska područja i narode.
Sveti Aleksandar Aleksandrijski bio je aleksandrijski patrijarh. Najpoznatiji je po tome što je odigrao veliku ulogu na Prvom nicejskom saboru u 4. stoljeću čiju valjanost mimo Katoličke Crkve priznaju i Pravoslavne Crkve, Istočne pravoslavne Crkve, Asirska Crkva Istoka, Anglikanska Crkva te Luteranska Crkva.
U Aleksandrovo vrijeme, početkom 4. stoljeća, u Aleksandrijskoj Crkvi razvila se kristološka rasprava. Glavni protagonist bio je svećenik Arije, koji je bio vrlo popularan među narodom. Arijev je nauk govorio da je Isus, iako u svojoj suštini savršen, bio tek Očevo stvorenje te kao takav podređen Ocu. Arije nije prihvaćao da bi Otac i Sin bili istobitni, već je tvrdio da je Isus sličnobitan Ocu.
Aleksandar Aleksandrijski i Atanazije Aleksandrijski tvrdili su da je Sin istobitan Ocu, te da nije stvoren, nego da je od vječnosti rođen od oca.
Zbog toga je 321. Aleksandar sazvao sinodu na kojemu je osuđen Arijev nauk, a Arije je ekskomuniciran iz Crkve. Međutim, to nije zaustavilo širenje Arijeva nauka.
Glavno pitanje na I. općem saboru u Niceji, održanog 325. godine, bilo je ima li Sin istu ili sličnu bit s Bogom Ocem. Aleksandar je zastupao mišljenje da su Sin i Otac istobitni (kao što se danas moli i vjeruje u Apostolskom vjerovanju), dok je su Arijevi pobornici zastupali mišljenje da je Sin podređen Ocu. Sabor je premoćno podržao Aleksandrovo stajalište, samo su dva glasa bila protiv. Plod ove rasprave je i Nicejsko vjerovanje.
Sabor je potvrdio Aleksandrovu vlast nad Egiptom, Libijom i Pentapolisom. Od njegovih propovijedi sačuvane su propovijedi o Duši i tijelu te o Isusovoj muci.
