Sveti Padre Pio – siromašni fratar čiji je život bio prožet neobjašnjivim događajima

Od sredine 1910. na dlanovima i nogama doživljava oštre boli od nevidljivih Rana Isusovih (stigme).

Svake je večeri njegova obitelj molila Krunicu. Kada je imao oko pet godina, ako bi se dogodilo da čuje psovku, sakrio bi se iza vrata i počeo plakati. Opominjao bi one koji rade nedjeljom. Bio je ne samo osjetljiv za Božje stvari nego je počeo doživljavati ljepotu Božje blizine. Njegova sestra Grazia pripovijeda da je Francesco jedne večeri, čuvši zvuk zvona, odmah pošao baki i rekao: „Želim ići u crkvu!” Kad su mu drugi rekli da još nije večerao, dječak Francesco je odgovorio: „A tko će još misliti na večeru? Želim ići s bakom u crkvu.” Francesco je redovito pohađao crkvu i nije propuštao nijedno posebno bogoslužje. Polazio je na vjeronauk svake nedjelje poslije podne, učio pobožne pjesme i pažljivo slušao župnikovu pouku. U desetoj godini primio je prvu svetu pričest, a u dvanaestoj sakrament svete potvrde. Naučio je posluživati svetu misu s odgovorima na latinskom jeziku i klečao je sa sklopljenim rukama pred oltarom kao anđeo, piše book.hr.

„ŽELIM POSTATI REDOVNIK!”

Slušajući u crkvi propovijed o svetom Mihaelu, Francesco je osjetio Božji poziv, ali nikome nije ništa rekao. Bilo mu je tada oko deset godina. Ali godine 1898. Francesco će izraziti svoju namjeru: „Želim postati redovnik!” Za dan ulaska u samostan utvrđen je 6. siječnja 1903. U noći prije odlaska Francesco je u zanosu doživio viđenje Isusa Krista i Majke Božje. Isus mu je stavio ruku na glavu i udijelio mu snagu da se mirno rastane od obitelji. Izrazili su mu posebnu naklonost i povjerili „veliku dužnost” koja je ostala poznata samo njemu i Bogu. Tako je u samostanu Morconea 22. siječnja 1903. obukao redovničko odijelo i dobio novo ime – fra Pio. Bilo mu je 16 godina.

„TI NEMAŠ PUNO ZDRAVLJA, ZATO NEĆEŠ MOĆI PROPOVIJEDATI. ALI ŽELIM TI DA BUDEŠ REVAN I SVET ISPOVJEDNIK”

Molio je mnogo i izvan vremena zajedničke molitve. Kada nije bio u sobi, moglo bi ga se naći samo na koru. Jedna od njegovih ranih odluka bila je da svaki dan mora izmoliti petnaest Krunica. Bio bolestan ili zdrav volio je spavati na zemlji s kamenom umjesto jastuka. Za svećenika je zaređen 10. kolovoza 1910. Četiri dana kasnije, dan uoči svetkovine Marijina Uznesenja, služio je svoju prvu svetu misu u crkvi u Pietrelcini. U propovijedi je njegov profesor, otac Augustino, rekao mladomisniku: „Ti nemaš puno zdravlja, zato nećeš moći propovijedati. Ali želim ti da budeš revan i svet ispovjednik.” Toga je dana otac Pio zapisao ovu molitvu: „O Isuse, čežnjo moja i živote moj! Dok Te danas uzdižem u Otajstvu Ljubavi, molim Te da mogu biti za Tebe savršena žrtva i svet svećenik!”

Od sredine 1910. na dlanovima i nogama doživljava oštre boli od nevidljivih Rana Isusovih.

O svom doživljaju 23. kolovoza 1912. napisao je svom duhovnom vođi: „Bio sam u crkvi i nakon mise sam zahvaljivao, kad najednom osjetih da mi srce ranjava vatrena strijela tako živo i žarko da sam pomislio da ću od nje umrijeti.” Ali dok je bio u samostanu u Foggi, doživio je u svojoj sobi užasne napade zloduha. U muci bi otac Pio bio mokar od glave do pete. Uslijedili bi zanosi i viđenja svetog Franje, svete Terezije Avilske ili bi vidio svoga anđela čuvara. Otac Pio je radi oporavka od 28. srpnja 1916. boravio u San Giovanni Rotondu, gdje je konačno i premješten za stalno. Ondje je isprva bio duhovni vođa dječaka serafskog sjemeništa. Još žešće mistično probadanje srca doživio je navečer 6. kolovoza 1918. Na crkvenom je koru poslije svete mise 20. rujna 1918. primio dar svih pet Isusovih Rana. Te je rane nosio punih 50 godina. Središte duhovnog života blaženog oca Pija bio je euharistijski Isus u Svetohraništu.

„DOĐITE I POTRAŽITE ME NA KORU S ISUSOM U PRESVETOM SAKRAMENTU”

Utjelovljena Riječ bila je vremenski i prostorno blizu ocu Piju, pa se sat za satom, danju i noću zadržavao u razgovoru s Božanskim Stanovnikom Svetohraništa. Kad bi ga upitali gdje bi ga mogli naći kad nije u samostanskoj ćeliji ili ispovjedaonici, odgovorio bi: „Dođite i potražite me na koru s Isusom u Presvetom Sakramentu”. Besane noći koje je provodio u molitvi bile su priprema za misu i sjedinjenje s Kristom u svetoj pričesti. Opisao je euharistijsko čudio kad mu se kod pričesti hostija pretvorila u meso, kao kod nekih svetaca u prošlosti i velikih mistika naših dana: „Samo Bog znade koliko sam miline osjetio jučer na blagdan svetog Josipa, naročito poslije mise i to u tolikoj mjeri da to još uvijek osjećam. Moja su usta osjetila svu slatkoću prečistog Mesa Sina Božjega. Kako me samo Isus usrećuje! Kako je blag Njegov Duh! A ja ostajem zbunjen i ne mogu ništa već samo plakati i ponavljati: Isuse, hrano moja!” (Pisma I,299) Blaženi otac Pio je rekao: „Getsemani, Kalvarija i oltar! Tri mjesta od kojih posljednje, oltar, jest zbroj prvog i drugog; to su tri mjesta, ali samo jedno tu pronalazite.” Želio je da vjernici sudjeluju na svetoj misi „u šutnji i na koljenima”.

Sveta misa oca Pija predstavljala je njegov život: Kalvariju, razapinjanje i njegovo Nebo. Trajala je oko tri sata.

„ZAR NE SHVAĆATE VELIK MISTERIJ MISE?”

Kad bi se otac Pio katkada približavao oltaru, bio je potresen. Upitan trese li se zato što mora trpjeti, odgovorio bi: „Ne, nije zato što moram trpjeti, nego zbog onoga što moram prikazati. Zar ne shvaćate velik misterij mise?” Bolno i lagano uzdizao se na svojoj mističnoj Kalvariji i u iscrpljenosti stizao na svoje razapinjanje. Čas u kojem se odvijala Pretvorba bio je trenutak njegove vrhunske patnje – razapinjanje s Isusom. Izgovarao je riječi Posvećenja, a tada se na njegovu blijedu i iscrpljenu licu moglo primijetiti znakove neopisive unutarnje patnje – strašno mučeništvo razapetog na križu. Izgledao je kao Raspeti Isus.

Otac Pijo je jednom rekao: „Ne mogu se umarati kad slavim misu, jer ne stojim na nogama, već visim na križu zajedno s Isusom i trpim nepotpuno sve ono što je Isus trpio na Križu – samo toliko koliko je to moguće za ljudsko stvorenje.” Sa suzama u očima i ponešto jecajući polagano je nastavio svetu misu. Kod spomena na mrtve bila je duža stanka. Kolikih se duša sjetio prikazati Božjem Milosrđu prinoseći svoju krv i patnje združene s Krvlju i Mukama Kristovim za oslobođenje duša iz čistilišta! Prilikom svete pričesti lice oca Pija bi se na trenutak obasjalo svjetlošću i isijavalo kao Isusovo preobraženo Lice na Taboru.

ISUS JE BIO NJEGOV RAJ

Za oca Pija sveta je pričest značila život, združenje srdaca. Isus je bio njegov Raj. Kad su ga upitali je li Majka Božja prisutna na svetoj misi, odgovorio je: „Da, smjestila se sa strane, ali mogao sam ju vidjeti. Kakva radost! Kakav Raj!” Kad su ga upitali je li Bogorodica uvijek nazočna na misi, otac Pio je odgovorio: „Kako može Majka Isusova ne biti na mističnoj Kalvariji oltara kad je bila na Kalvariji na podnožju Križa i žrtvovala svoga Sina kao žrtvu za spasenje duša?!” Na pitanje je li Majka Božja prisutna na svim misama koje se služe po svijetu otac Pio je potvrdio: „Da!” Na upit jesu li na misi prisutni i anđeli, blaženi Pio je rekao: „Čitav nebeski Dvor je tu nazočan”. Jednom zgodom je otac Pio rekao: „Kad bi ljudi poznavali vrijednost svete mise, svaki bi dan morali doći redarstvenici da na crkvenim vratima održavaju red zbog velikog mnoštva ljudi.”