Izraelski književnik David Grossman, jedan od najznačajnijih suvremenih svjetskih pisaca i mirovni aktivist, u utorak je u Zagrebu kao gost svojeg hrvatskog nakladnika Frakture u Muzeju suvremene umjetnosti govorio o svojem književnom stvaralaštvu i aktivizmu kao načinima suočavanja s posljedicama izraelsko-palestinskih sukoba.
Grossmanova knjiga “Do kraja zemlje” (2008.) smatrana je remek-djelom suvremene svjetske književnosti i jednim od najvećih romana našeg stoljeća. Najavljen kao hrabar, moćan antiratni roman o velikim temama – ljubavi, intimnosti, ratu, sjećanju i strahu pred osobnim i uništenjem čitava naroda, “Do kraja zemlje” upravo je objavljen u izdanju Frakture i prijevodu na hrvatski Tatjane Jambrišak.
Autora je uvodno na tribini ‘Razotkrivanje’ predstavio glavni urednik Frakture Seid Serdarević. Kazao je kako je iznimno ponosan što je Fraktura dobila priliku ugostiti po prvi puta u Zagrebu i Hrvatskoj jednoga od najvažnijih suvremenih izraelskih i svjetskih pisaca.
Istaknuo je kako je riječ o vodećem izraelskom autoru i ljevičarskom aktivistu, jednome od 100 najutjecajnijih svjetskih mislilaca koji je autor četrnaest proznih i publicističkih knjiga prema kojima su snimljena i tri filma, te koje su prevedene na više od 30 jezika.
“Grossman je dobitnik niza uglednih nagrada, među kojima Nagrade za mir koju dodjeljuju njemački nakladnici i knjižari a uručuje njemački predsjednik”, kazao je Serdarević.
Uz najnoviji, dosad su mu na hrvatskome objavljeni još roman “Vidi pod: Ljubav” (Profil) i knjiga “Lavlji med: Mit o Samsonu” (Vuković & Runjić).
Bijeg kao borba
“Do kraja zemlje” priča je o Ori, koja napušta svoj dom u Jeruzalemu kako bi propješačila Izrael sve do Galileje, u intimnom zavjetnom putovanju koje predstavlja njezin pokušaj bijega od mogućeg primanja vojne obavijesti o smrti sina. To su putovanje bili planirali zajedno, u povodu svršetka njegove vojne službe. Umjesto toga, Ofer se dobrovoljno prijavio za sudjelovanje u izuzetno rizičnoj vojnoj operaciji protiv Palestinaca.
Pisac je istaknuo kako je, da bi napisao tu knjigu, i sam morao poći na 500 kilometara dug put Izraelom. “Na tom sam putovanju ljudima koje sam susretao postavljao dva pitanja: Za čime najviše čeznu i za čime najviše žale”, kazao je. “jer svaki roman ima neka glavna pitanja koja postavlja, romani i počinju od pitanja”.
No, veličina romana zapravo leži u tome da on uopće ne daje odgovore već na njegovu kraju ostajete s još više pitanja i mogućnosti koje se otvaraju pred vama: “Na kraju nemate odgovore, ali zapravo više razumijete mjesto pitanja u vašim životima”.
Njegova junakinja Ora na put kreće zbog strašnog predosjećaja da će njezin sin poginuti. Kako se obavijesti o smrti za vrijeme vojnog roka, koji se u Izraelu služi tri godine, donose na kućna vrata na način “da vam naprosto pozvone i jednostavno bace u lice tu poruku”, Ora je uvjerila sebe da, dokle god nije tamo da primi obavijest, njezin sin ne može umrijeti.
Grossman je istaknuo kako ga uvijek “najviše zanima vidjeti kako ljudsko biće može zadržati ne samo svoju humanost, već i svoju osobnost u zbilji koja briše vaše ime i vašu jedinstvenost”.
“Toliko smo krhki i vodimo svoj život u tako krutoj zbilji, a mene zanima kako se možemo zaštiti ne samo fizički nego kako i dalje čovjek može biti svoj u zbilji koja je toliko voljna uništiti nas i pretvoriti u dio mase, gomile”, kazao je.
U njegovim knjigama, zato, kazao je, uloga je ljudi da pričaju priče i time potvrđuju svoju individualnost, način gledanja, to kako oni gledaju na svijet i druge ljude.
Knjiga je strukturirana kao kronika izraelske povijesti i svih ratova od osnutka zemlje 1948. Na tom putovanju Orinim sjećanjem, od Šestodnevnog rata (1967.), kada je upoznala supruga, preko Jomkipurskog (1973.), kada je postala majka, do najnovijega koji joj prijeti oduzeti sina, prati je Avram, ljubav njezina života i Oferov biološki otac.
Oru je američki književnik Paul Auster proglasio heroinom na liniji Tolstoyeve Ane i Flaubertove Emme Bovary.
Grossman je istaknuo kako Ora po njemu nije tek književni lik: “Ona je vrlo živa, opipljiva ljudska osoba, a njezino odbijanje da postane žrtva okolnosti, iako je ponekad njezino prosvjedovanje naivno, smiješno i patetično, zapravo je zaista junački čin jer ona ne čeka već je odlučila kretati se, ne biti meta, a možda je to jedina stvar koja nam preostaje, pokušati ne biti pasivnom metom”, kazao je.
Knjiga je posveta piščevu sinu, koji je ubijen u napadu Hezbollaha na izraelsku vojnu patrolu u Libanonu u srpnju 2006., kada je imao samo 20 godina. Zvono se na Grossmanovim vratima oglasilo u 2,40 sati u noći.
“Ja svoj život vodim u zbilji koja je strašno nasilna i gruba. Potrebno mi je da pronađem neku ugodu, zaštitu, koju, ako smo sretni, možemo pronaći u obitelji. Ta je priča upravo priča o tome – pokušaju da se zaštiti obitelj u toj strašnoj stvarnosti našeg života”, kazao je pisac.
Moć i spremnost na dijalog zalog bolje budućnosti
Grossman je angažirani mirovni aktivist, žestoki kritičar izraelske politike prema Palestini, ali i veliki domoljub.
Kako bi Izraelci razumjeli što je to što Palestince čini toliko bijesnima i osvetoljubivima, moraju prvo dopustiti da palestinska istina postane dio izraelske kolektivne svijesti, a čelnici svih stranaka, političari, intelektualci, moraju zauzeti jedinstven stav u inzistiranju na obnovi mirovne opcije, smatra Grossman.
Grossman je istaknuo kako je “jedna od najdubljih definicija Židova – netko tko se nikada nije osjećao doma u svijetu, nikada, čak ni kad smo bili na najprijateljskijim mjestima”.
“No, narodu je važno da ima granice: i nama i našim susjedima Palestincima to je toliko nužno da barem nekoliko godina trebamo imati fiksne, obranjive granice koje će nam omogućiti da kristaliziramo svoj identitet, ali ne ‘vis a vis’ rata ili netrpeljivosti nego da razumijemo što to znači biti ‘kod kuće'”, smatra.
Vrlo je važno da Izrael bude jak na Bliskom istoku: Izrael nema drugu opciju želi li preživjeti, mora biti vrlo jak i mora imati jaku vojsku, kazao je. “No, vojska ne može dati odgovore na složeni ‘patchwork’ naših krhkih odnosa, moramo koristiti svu svoju vojnu moć bolje, hrabrije i pronaći političko rješenje kako bismo polako ugasili te plamenove sukoba. Naša je budućnost mir. Moć nije dovoljna: moć i stav dijaloga i mira dvije su komponente koje jedine mogu zajamčiti bolju budućnost za sve nas”, poručio je.
“Duboko vjerujem u rješenje dvaju država koje će živjeti jedna pored druge u miru. Tu ne govorim o ljubavi; te se dvije države ne moraju voljeti, ali bio bih sretan kad bi nakon nekoliko desetljeća došlo do neke vrste znatiželje jednih prema drugih”, dodao je Grossman na koncu razgovora koji je vodio s urednikom Frakture i književnikom Romanom Simićem.
O svojem mirovnom aktivizmu i neprestanom trudu da se uspostavi uspješan suživot različitih kultura, vjeroispovijesti i nacionalnosti, pisac će u srijedu u programu “Piščev dnevnik” zagrebačkog književnog kluba Bookse razgovarati i s domaćinom Davidom Albaharijem.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
