Župe unatoč napadima opstaju, a evo i zbog čega…

Autor Andrew E. Barnes u članku pod nazivom Church and Society u enciklopediji Encyclopedia of European Social History govori o zanimljivim i raznovrsnim temeljima Rimokatoličke Crkve. Između ostalog progovara o organizacijama unutar Crkve i o odnosu župljana, vjernika-laika prema potonjima. U jednom dijelu poglavlja pod nazivom The growth of parish-centered Christianity naglašava misao kako župna crkva, odnosno samim time i župa kao teritorijalno područje nije bila dovoljna župljanima za njihov duhovno-vjerski život. Tu misao između redaka, koje ću navesti u nastavku teksta, prenosi letimično kao opće poznatu stvar ne iznoseći primjere. Štoviše, ne daje objašnjenje što zapravo znači župna crkva, župa Crkvi kao zajednici vjernika. U nastavku ću teksta pokušati dati odgovore o župi i pomoću određene literature govoriti o spomenutoj autorovoj misli, odnosno zaključku.

Prema autoru u kasnome srednjemu vijeku, kao i u ranome novom vijeku za mnoge je župljane župna crkva jedino predstavljala lokaciju službenih rituala i obreda. Da bi potkrijepio svoj zaključak napominje da se ondje djeca samo krste i da se obitelji okupljaju na vjenčanjima, a da se oni koji žele duhovnu obnovu – okreću prema svetištima. Prije svega trebamo uzeti širi kontekst tadašnjega vremena da bi razgovarali o ulozi župne crkve i župe među vjernicima laicima. Još su u 15. stoljeću bili izuzetno poštovani propovjednici koji su išli od grada do grada. Uz njih su postojali i župnici-pastiri kojima je smetalo djelovanje potonjih.

Kler se tada nije samo razlikovao po onima koji su stacionirani na određenom području i onima koji putuju nego i prema bogatstvu. Takvo je stanje nagnalo tadašnju Crkvu na određene promjene. Martin Luther je tražio promjene na svoj način, a Rimska kurija na svoj preko Tridentskog koncila. Početkom ranoga novoga vijeka dolazi do sukoba ovozemaljskoga i duhovnoga što postaje naglašenije nego u prošlim vremenima. Unatoč svemu tome Crkva kao najstarija organizacija preko Tridentskoga koncila jača svoje temeljne organizacije – župe koje ne čini samo župnik nego i puk, odnosno pastir i stado. Laici koji su svjesni važnosti duhovnoga postaju snaga u župama. Između ostaloga se osnivaju raznovrsne kršćanske zajednice, bratovštine koje sve imaju određeno pastoralno značenje. Laici koji shvaćaju bit duhovnoga ne okreću se od svoje župne crkve i župe nego žele i nastoje postati korisni član potonje. Kada se okreću svetištima ne pobijaju važnost župe.

Odlazak je na pojedino svetište, štovanje pojedinog sveca samo nadopuna duhovnom životu župljana koji svoju duhovnost upotpunjuju i jačaju unutar župe. Takav je konkretan život vjernika u župama bio napadan od strane Francuske revolucije, prosvjetitelja i u 19. stoljeću od ateističkog komunizma. Za razliku od spomenutih župljana još od srednjega vijeka postoje laici-vjernici koji se okreću od župa, ali oni stvaranu prazninu u duhovnom životu ne nadopunjuju okretanjima svetištima nego se okreću ovozemaljskom. Oni prvenstveno vode politiku, gospodarstvo i svojim ponašanjem ulaze u sukob s Crkvom i svojim matičnim župama. Takvim ponašanjem stvaraju samodostatnost, uništavaju zajedništvo koje je propagirao Isus Krist sa svojim apostolima, odnosno Crkva od samih svojih začetaka. Ti ljudi prestaju odlaziti na mise, izbjegavaju zajedničke molitve i ulaze u druge vjerske zajednice. Između ostaloga ulaze u protestantske vjerske zajednice i raznovrsne vjerske sekte.

Da bi svemu navedenome Crkva stala na kraj, od 16. stoljeća organizira mnogobrojne crkvene sabore. Jedan je od najpoznatijih Tridentski sabor. Na njemu su se učesnici prvenstveno usmjeravali prema pastoralnim pitanjima. Naglasak je prvenstveno stavljen na laicima-vjernicima i župniku koji zajedno čine župu. U župi se stvara zajedništvo kroz svetu misu, župnikovo poznavanje župljana, zajedničke radove i mnoge druge značajke. Župnik svojim djelovanjem zbližava župljane i stvara dušobrižničke osjećaje prema siromasima, udovicama, siročadi i drugim potrebitim župljanima i došljacima. Mnogobrojni župnici svjesni da se župljani trebaju nadopunjavati mnogobrojnim novim znanjima koje ne mogu dobiti na području matične župe, organiziraju u suradnji sa župljanima kontakte s vanjskim svijetom. Nabavljaju vjerske knjige, organiziraju hodočašća na svetišta koja su dijelovi neke druge župe, a ne u konfliktu sa župama. Organiziraju se i mnoge druge aktivnosti koje su važne za duhovno-vjerski život župljana, župnika. Župa je zapravo živi organizam koji treba hraniti novim znanjima i pokušati odstraniti mane koje nastaju u odnosima među ljudima i štete župi, ali i Crkvi.

Iz svega navedenoga možemo zaključiti da je pitanje župe, odnosno pitanje odnosa unutar potonje izuzetno kompleksno pitanje. Ono se može na različite načine promatrati, a samim time i stvarati zanimljive predodžbe zbog nedovoljne upoznatosti s tematikom. Kao što je i navedeno u tekstu, župa je temeljna kršćanska, crkvena organizacija svećenika i vjernika-laika koja nije u konfliktu s vjernicima kojima je stalo do duhovnosti. Ona je načinjena od ljudi i samim time svaki je član važan i odgovoran za život župe, odnosno njezine uspone i padove.

Korištena literatura:
Barnes, Andrew E. „Church and Society.“ U: Encyclopedia of European Social History, sv. 5.

Šuljak, Andrija. „Laik vjernik kroz povijest.“ Bogoslovska smotra 57 ( 1988 ): 163-169.