Srebrni olimpijac: Još tražim djeda kojeg su zaklali na kućnom pragu u Ernestinovu

U subotu su se u Ernestinovu, malom mjestu 12 kilometara južno od Osijeka, prisjetili 30. obljetnice masakra srpske vojske koja je ubila 43 ljudi dva dana nakon sloma obrane Vukovara.

Troje od njih još traže, a među njima je i Ignac Papeš zvani Nac, djed hrvatskog veslača Davida Šaina (33), srebrnog na Olimpijskim igrama u Londonu 2012. i dvostrukoga svjetskog prvaka u četvercu, pišu 24sata.

– Strašne stvari su se dogodile i nitko za to nije odgovarao. Ja čak ni ne tražim nekog da odgovara za smrt moga djeda, nego tražim njegove kosti, njegove posmrtne ostatke – govorio je David pokraj spomen-obilježja gdje su mještani položili vijence i zapalili svijeće kako bi odali počast žrtvama zvjerskog zločina.

Bio je jako mali kad su mu ubili djeda, imao je tri i pol godine. Ignacu su bile 64.

– U glavi imam neke slike, uspomene na njega za koje uopće ne znam jesu su stvarne, moje, ili su nastale tijekom godina iz priča koje su mi o djedu pričale mama i baka – rekao nam je jednom prilikom.

– U sjećanju mi je da me gurao u radničkim kolicima po selu, da smo se jednom prilikom zezali kako zajedno pijemo pivo, da mi je donio ozlijeđenu vranu s kojom sam se igrao, da smo imali kokoši u dvorištu koje smo zajedno hranili – prisjetio se.

– Kao dijete sam znao da je nestao u selu u kojemu smo živjeli i da su mama i baka stalno tužne zbog toga. Kada sam odrastao, moj mi je kum, sada pokojni, ispričao što se dogodilo mom djedi i da bi ga trebalo dostojno pokopati. Odlučio sam da ću ga tražiti dok god sam živ – rekao je David.

On i njegova majka Mira Brkić godinama tragaju za posmrtnim ostacima čovjeka kojega su četnici ubili čim su ušli u Ernestinovo, dva dana nakon pada Vukovara. Još je bolnije što je sve vidio na televiziji.

– Postoji snimka novosadske televizije i na njemu se vidi moj djed ubijen, masakriran, prerezanog grla, izvađenih očiju i odrezanih ušiju. Ležao je na podu kuće, na njega su bile bačene nekakve novčanice, a pokraj fotografija njega i bake s vjenčanja. Četnici su tada lažno prikazali da je moj djed žrtva ustaša koji su ga ubili i unakazili jer to je tada bila njihova lažna propaganda. Na televiziji su govorili da “ustaška vojska to radi svima koji se ne priključe vojsci”. Jasno, to su napravili okupatori – kaže David.

Snimku kasnije nikad nije vidio.

– Nije je vidjela ni moja majka, ali su je vidjeli brojni naši sumještani. Sada sam odlučan da mu nađem posmrtne ostatke.

U međuvremenu je ostao i bez bake Lucije koja se ostatak života nadala da će pronaći ostatke svoga supruga. Od šoka je dobila dijabetes i doživjela psihički slom. Teško se razboljela i umrla 2006.

Obitelj Papeš sve do rata živjela je u Ernestinovu u maloj kućici koju je sagradio Ignac za suprugu i kćer jedinicu. Bili su skromna radnička obitelj. O tome je svjedočila Davidova majka Mira.

– Kada su počela puškaranja u Tenji, mislili smo da će se to brzo smiriti. U kolovozu 1991. stari ljudi evakuirani su iz sela. Majke i djeca su otišle ranije. David i ja smo s mojim roditeljima završili u Viljevu u progonstvu. Nakon nekog vremena tata je rekao da više neće biti po tuđim kućama i da ide u svoju u Ernestinovu. Mami se to nije svidjelo jer se nitko od mještana nije htio vraćati. Ali on je odlučio, otišao je početkom listopada, ali je vikendima dolazio k nama. Nije bilo autobusnih linija nego bi ga povezli gardisti iz sela koji su imali obitelji u Viljevu – rekla je.

U to vrijeme nije Ignac bio jedini mještanin u selu.

– Tatu sam vidjela zadnji puta na dan pada Vukovara, 18. studenog, bio je ponedjeljak. Nismo znali da je Vukovar pao. Taj je vikend bio kod nas i vraćao se u Ernestinovo. Dovezla sam ga do autobusne stanice u Donjem Miholjcu, ušao je u autobus i sjeo pored prozora. Stavio je torbu ispred sebe, promatrala sam ga netremice. Kao da sam imala neki osjećaj… Čak sam i prišla bliže prozoru da ga bolje vidim. Kao da sam se trudila upiti svaku njegovu poru na licu, svaki treptaj, sve. Kasnije sam shvatila da je taj trenutak bio naš posljednji zajednički trenutak – dodala je.

Ignac je u selo došao sutradan. Idući dan, u srijedu, 20. studenog, palo je Ernestinovo i ubili su ga.

– Nisam sigurna što se točno događalo u selu i s mojim ocem. Ljudi koji znaju nisu mi željeli govoriti o tome. Mama i ja smo zamišljale da je tata ipak uspio pobjeći. Od srijede do subote smo tražile, čekale, raspitivale se je li ga tko vidio, čuo. Nismo znale da je na TV Novi Sad prikazana snimka iz Ernestinova snimljen nakon pada – rekla je i nastavila:

– Neki od njih to su vidjeli. Jedan susjed mi je rekao: “Miro, nemoj tražiti tatu, jučer je objavljeno da je on poginuo na kućnom pragu”. Nije imao snage ispričati što je doista vidio na toj snimci. Sljedeća tri mjeseca nismo znali da postoji ta snimka i što se tati dogodilo. Kad mi je jedna žena napisala da je on zaklan, htjela sam umrijeti, da me nema. Nisam mogla živjeti s time.

David je osnovao svoju obitelj i nada se kako će jednoga dana djeci moći pokazati djedov grob.

– Ima raznih priča o tome što se događalo s našim ljudima koji su ostali u selu. Jedan mještanin mi je ispričao da je izvukao djeda iz podruma gdje je bio skriven s drugim susjedima. Htio ih je odvesti iz sela nakon pada. Svi su se okupili kod silosa u selu i potom krenuli poljskim putevima preko Bobotskog kanala prema Ivanovcu. No iz nekog se razloga djed vratio nazad u selo, nitko ne zna zašto. Navodno su ga u tom vraćanju od centra sela prema kući uhvatili četnici – rekao je.

Čim su se vratili u selo, isušio je septičku jamu kako bi je pregledao, pretresao je i cijeli bunar ne bi li u njemu našao djedovo tijelo. Traži, razgovara, istražuje. U jednoj masovnoj grobnici otkrivenoj u Ernestinovu pronađeno je dosta njihovih mještana i branitelja, ali ne i Ignac Papeš. On je na i dalje popisu nestalih…