”Žalosni uspjeh”, ”surova stvarnost hrvatskog rukometa”, ”debakl jednog čovjeka”…,samo je dio onoga čime su hrvatski mediji ”ukrasili” svoje stranice i svoje naslovnice nakon pobjede hrvatske rukometne reprezentacije protiv Francuske, odnosno, nakon što je postalo jasno da od borbe za medalje neće biti ništa.
Hrvatska rukometna reprezentacija na Svjetskom prvenstvu u Danskoj odnosno Njemačkoj pobijedila je aktualnog europskog prvaka, Španjolsku, aktualnog europskog prvaka Francusku, pobjedu protiv domaćina Njemačke uskratili su nam suci. Realno govoreći već duže vrijeme Hrvatska na jednom velikom natjecanju nije izgledala tako dobro, nažalost, kiks protiv Brazila zamaglio je sve ono što je na turniru bilo dobro, a toga nije bilo malo.
”Surova stvarnost”?
Ako je ”surova stvarnost” hrvatskog rukometa saznanje da reprezentacija može igrati ravnopravan rukomet sa svjetskim i europskim prvacima i pritom ih pobijediti, ako je surova stvarnost hrvatskog rukometa minimalan poraz od domaćina Njemačke, koji je presudnu imao podršku sudaca i koji petnaest godina nije imao tako moćnu reprezentaciju, onda je hrvatski rukomet čeka ”surovo” lijepa budućnost. Naravno, nikad nećemo saznati što bi bilo kad bi bilo, odnosno što bi se dogodilo da smo ušli u polufinale, no, apsolutno nas zadovoljstvom može ispuniti činjenica da smo i dalje tu, odnosno, da se s punim pravom na idućim velikim natjecanjima možemo nadati medalji. Ukratko, ostali smo u vrhu svjetskog rukometa, koliko god to ”surovo” za nekoga bilo. Sjetimo se kako su ti isti kritičari ispratili reprezentaciju na SP. Kao na groblje.
”Žalosni uspjeh”
Neki tvrde, pa tako, nažalost, i rukometne legende koje su s reprezentacijom osvajale zlata na velikim natjecanjima, kako je ovo, a još uvijek ne znamo je li ”ovo” peto ili šesto mjesto, ”žalosni uspjeh”. Ako je ovo danas, s izbornikom ”starcem”, kako neki novinari nekorektno pišu o Lini Červaru, ”žalosni uspjeh”, zašto se onda prije 12 godina na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj kad smo imali atomsku momčadi, igrali atomski rukomet, i imali ”mladog” Červara nismo prošetali do zlata nego smo osvojili ”surovo” peto mjesto? Igrali smo te 2007. godine također odličan rukomet, no, ostali smo bez medalje iako smo bili favorit.
Dakle, ti isti koji danas ovaj rezultat današnje generacije hrvatskog rukometa proglašavaju debaklom nisu uspjeli osvojiti svjetski naslov kad su u turnir ušli kao favoriti, kad je kandidata za zlato bilo manje nego danas i kad je momčad na parketu predvodio jedan od najboljih svjetskih rukometaša svih vremena!? Ako je tako lako biti prvi na svijetu zašto oni koji danas jedan ipak uspjeh proglašavaju debaklom nisu pokorili svijet tom istom lakoćom kad su imali tu priliku? I nisu imali samo jednu priliku, bilo je tu više natjecanja i više prilika.
Gdje su velikani?
Medalje, a pogotovo zlatne, na velikim se natjecanjima ne osvajaju lako. Naime, Španjolska je aktualni prvak Europe. Gdje je ona danas? Grčevito se bori kako bi uopće upala na kvalifikacijski turnir za Olimpijske igre. Njemačka je nakon legendarnih finala s Hrvatskom 2003. i 2004. na duže vrijeme jednostavno nestala, nisu bili ni blizu medaljama. Šveđani, nekoć vladari svjetskog rukometa, ne pamte kako rukometno zlatno odličje uopće izgleda. Gdje su Rusi? Koliko je ”surova stvarnost” ruskog rukometa, zemlje od 150 milijuna stanovnika?
U čemu smo mi to još peti na svijetu?
Na kraju krajeva, u čemu smo to mi još peti na svijetu? Po broju referenduma godišnje? Sarkastično rečeno i Sjeverna Koreja ih ima više. Po visini BDP-a ili po činjenici da posljednjih godina Hrvati naprosto bježe iz svoje domovine, zgroženi moralnim i materijalnim stanjem u državi koja može prehraniti, bez problema, dvadeset milijuna ljudi? U ćemo smo mi to još peti na svijetu? Korupciji? Ne baš, moguće da smo u toj ”disciplini” vječni kandidati za odličja. Mijenjaju se ”izbornici”, odlaze jedni dolaze drugi ”igrači”, a Hrvatska ne posustaje, uporno se bori za zlatnu korupcijsku medalju.
Hrvatski rukomet ima kakav – takav kontinuitet, iako dojam ne vara, ne osvajamo više ni ”utješne” brončane medalje, koje su neki hrvatski novinari također proglašavali neuspjehom. Dakle, jesmo,i to treba priznati, glede medalja u padu smo, ne osvajamo, ali imamo momčad, a kad imamo momčad rezultat mora doći.
Nismo bili zadovoljni kad smo bili srebrni, nismo bili pretjerano sretni s brončanim medaljama… Ni polufinale tom analogijom ne bi bio uspjeh. Samo zlato, osvojeno s pet debitanata, na terenu dvije možda i najjače rukometne velesile u ovom trenutku, sa sucima koji ”igraju” za kad zatreba, bi nas zadovoljilo. Kako je lako osvojiti zlato na papiru.
