Aleksandar Dugin i globalizacija na ruski način (II dio)

Aleksandar Dugin je na Zapadu najpoznatiji tumač Putinove politike. Donosimo drugi dio analize njegovog glavnog djela “Osnove geopolitike”.

U prethodnom dijelu analize Duginovog kapitalnog djela “Osnove geopolitike” uspostavili smo osnovna načela njegove geopolitičke eshatologije. Primijetili smo pritom kako ideja geografskih danosti kao jedine bitne odredbe politike uopće ima svojevrsni evolucijski podtekst. Prije nego što prijeđemo na ocrt konkretnog plana Duginovog Eurazijskog carstva – “Carstva sastavljenog od mnogih carstava” (OG, 216) – morat ćemo donekle razjasniti ovu značajnu pretpostavku kako bi nam bila jasnija metoda kojom Dugin crta kartu globalne Rusije.

Možda će vas zanimati

Svijet

Aleksandar Dugin i globalizacija na ruski način (I dio)

27. siječnja 2024. u 21:00

Aleksandar Dugin je na Zapadu najpoznatiji tumač Putinove politike. Donosimo analizu njegovog glavnog djela “Osnove geopolitike”.

“Evolucija” geopolitike

Geopolitika “evoluira” u skladu sa svojim predmetom – već smo vidjeli kako Dugin prikazuje razvoj iskonskog sukoba Tla i Mora, od starog svijeta do danas kad je taj sukob postao totalan, zbog toga što Tlo i More sad, barem potencijalno, oblikuju globalizirani svijet u kojem dolazi do njihovog potpunog razdvajanja na dva nepomirljivo sukobljena tabora.

To znači da, ako želimo shvatiti “zakone geopolitike”, onda moramo uvijek imati na umu njihovu povijesnu genezu, jer svi oni zapravo “evoluiraju” i mijenjaju se u skladu s povijesnim okolnostima, dok samo osnovno načelo sukoba uvijek ostaje isto.

“Evoluciju” pritom treba shvatiti u izvornom smislu riječi: ona je razvoj usmjeren prema zadanom cilju, a taj cilj je konačni, globalni rat kontinenata.

U praksi to znači da Dugin vidi svijet kao poprište razvoja apsolutne, u samoj sebi proturječne, ideje koja proždire sve što joj se nađe na putu – od religije, kulture, suverenih država, pa sve do pojedinaca – i onda to izlučuje u obliku apsolutnog sistema svjetskog carstva koje se mora svjesno, odnosno strategijski i metodički, izgraditi.

U tom je smislu Duginova geopolitika proizvela sasvim novo značenje ideologije: temeljeći sve na sukobu kao apsolutnoj ideji, on je proizveo ideologiju apsolutnog sukoba.

Kako bi dalje potkrijepio nužnost te ideologije za 21. stoljeće, u “Osnovama geopolitike” on čitatelju pruža detaljan pregled nastanka geopolitike kao znanosti, od utemeljitelja do suvremenih teoretičara, odnosno onih koji djeluju od druge polovice 20. stoljeća (OG, 39 – 147).

Pogledajmo u tom smislu koje je točno izraze i pojmove od njih Dugin preuzeo i razradio kao osnovu svojeg neo-eurazijskog globalističkog projekta.

Lebensraum, Raumsinn, Weltmacht, Grossraum – širenje države i Veliki prostor

Jedan od glavnih problema s kojima se Dugin suočava jest utvrditi razlog zašto su baš Rusi od sudbine odabrani za vodstvo svjetskog carstva i, nešto općenitije ali jednako vrijedno pitanja: zbog čega uopće moraju nastati carstva; zbog čega nema geopolitike bez nekog oblika carstva?

U tom smislu apsolutna ideologija zahtjeva apsolutne osnove – što je u krajnjoj liniji prava svrha njegove knjige – ali nije baš da ona čitatelju OG iskače pred oči sama od sebe, kao organski zaključak iz danih premisa. Premda nas Dugin s vremena na vrijeme bombardira standardnim stereotipima o “Trećem Rimu”, kao i zaklinjanjima u “mesijanski značaj” ruskog naroda, ipak on ne uspijeva demonstrirati na koji je način to utemeljeno u vječnoj, sveobuhvatnoj istini – a to je argument koji on mora priložiti imajući u vidu megalomaniju ideje čiju valjanost dokazuje.

Istinabog, Dugin je dijelom već odgovorio na to pitanje kad je, kako smo vidjeli u prvom dijelu ove analize, smjestio praksu geopolitike u volju i imaginaciju elita: geopolitika ne razmišlja o tome što je istina, ona o tome donosi odluke. Bez sumnje njemu, tekućem mu predsjedniku, a i supstancijalnom dijelu njihovih sunarodnjaka to je sasvim dovoljno. No, kao i svi pravi sinovi modernog doba, Aleksandar Dugin za utemeljenje carstva treba mit obučen u znanstvenu odjeću, kako bi se cijelu stvar moglo koherentno prikazati.

S jedne strane, njegov “mit o utemeljenju ruskog carstva” i svjetskog sukoba koje ono nužno mora izazvati, dolazi iz opskurnih okultističkih teorija dijelom izloženih u njegovim ranijim knjigama Hiperborejsko otkrovenje i Konspirologija, no time se na ovom mjestu nećemo baviti.

S druge pak strane, ovaj “tradicionalni pravoslavac-starovjerac” znanstveno ruho svetog carstva pronalazi i u sasvim prozaičnoj biološkoj metafizici čiji nastanak pravoslavci na razne kreativne načine katkad pokušavaju pripisati “latinskoj jeresi” i njezinom utjecaju – naime u darvinizmu.

Friedrich Ratzel, utemeljitelj geopolitike

Pišuću u svom uvodu u povijest geopolitike o Friedrichu Ratzelu, učeniku poznatog njemačkog darvinista Ernsta Haeckela i utemeljitelju njemačke geopolitike, Dugin je sasvim nedvosmislen po pitanju njegovog značaja za evoluciju geopolitike:

“(…) Ratzel pokazuje da je tlo fundamentalna, nepromjenjiva danost oko koje se razvija interes naroda. Tijek povijesti uvjetovan je tlom i teritorijem. (…) Na osnovi Ratzelovog ‘organicističkog’ pristupa jasno je kako on razumije ekspanziju u prostoru kao prirodni proces život, analogan životu organizma (…) Ratzelov ‘organicistički’ pristup manifestira se (…) u odnosu na prostor (Raum). Prostor je nešto što prelazi iz kvantitativne materijalne kategorije u novi kvalitet, pretvarajući se u ‘sferu života’ – ‘životni prostor’ (Lebensraum) (…) Otud slijede druga dva Ratzelova pojma: ‘smisao prostora’ (Raumsinn) i ‘životna energija’ (Lebensenergie). (…) Sve te teze predstavljaju temeljna načela geopolitike (…). Štoviše, država shvaćena kao živi organizam u prostoru ukorijenje u tlu je glavna misao i žarišna točka geopolitičke metode.”(OG, 39-40.)

Dugin preuzima Ratzelovo pojmovlje kao nukleus iz kojeg je geopolitika evoluirala u potpuni sistem tijekom nešto više od 100 godina svoje povijesti. Nužno je naglasiti još jednom da je on potpuno nedvosmislen po tom pitanju – premda nema prema čemu drugom nije nedvosmislen: temeljni je subjekt geopolitike kolektivni organizam ukorijenjen u tlu, individualiziran zemljopisnim danostima. To je njegov Lebensraum određen njegovim Raumsinn-om.

U tom smislu je jasno kako je nedvosmislen i u srcu Duginovog projekta duboko ukorijenjeni darvinizam, premda ga on uspješno prikriva neobičnim okultističkim teorijama i ruskom pravoslavnom političkom mistikom. To nije naprosto zbog toga što je otac geopolitike slučajno bio učenik jednog od najpoznatijih Darwinovih zelota na kontinentu, nego i stoga što temelj subjekta geopolitike – ono što ga čini zapravo svojevrsnom znanošću o apokalipsi – mora biti prirodni poriv za širenjem u prostoru.

Dijalektički materijalizam

Ratzelov odgovor na Darwinovu zagonetku, odnosno na nemogućnost premošćenja jaza između neživog i živog, je, naravno, analogija koja je omiljeno sredstvo empirista koji pokušavaju izaći iz kaveza vlastite metodologije, a Dugin je objeručke prihvaća. To što analogija nije empirijski nego metafizički metod tu nikoga ne opterećuje, jer svrha je stvoriti teologiju “od dolje” i “prema dolje”: božanskim učiniti najmanji zajednički nazivnik svega što jest, čija spontana evolucija čarolijom pretvara kvantitet u kvalitet.

Naravno, oni koji se sjećaju satova marksizma dobro znaju kako je također posrijedi osnovno načelo dijalektičkog materijalizma.

Najvažnija stvar za Dugina je da se autentični ‘prostorni organizam’ mora širiti te stoga glavni problem geopolitike postaje: gdje su granice njegovog širenja?

Naravno, to ovisi o kojem organizmu govorimo: je li to ameba što je tek izronila iz primordijalne sluzi u krivo vrijeme i na krivom mjestu – nazovimo je ‘Hrvatska’ – ili je pak posrijedi Sveta Ameba koju je providnost izlučila kako bi asmilirala sve ostale u Sveto Bakteriološko Carstvo, nazovimo je: ‘Rusija’.

Naposlijetku:

“Razumijevanje države kao živog organizma podrazumijevalo je i odbacivanje ideje ‘nepovredivosti granica’.”(ibid.)

Pojam ‘svjetske sile’

Dugin, na prvi pogled začuđujuće spremno, hvali Ratzelovo otkriće geopolitike upravo na tlu najvećeg neprijatelja “planeta Rusije” – na tlu SAD-a:

“Ratzel je primijetio da se Raumsinn Amerikanaca razvio u najvećoj mjeri upravo stoga što su bili suočeni sa zadaćom osvajanja ‘praznih’ prostora, a posjedovali su zavidno ‘političko-zemljopisno’ iskustvo europske povijesti. Stoga, Amerikanci su svjesno ostvarili ono što je stari svijet izgrađivao samo intuitivno i postupno. Na taj način kod Ratzela pronalazimo drugi najvažniji geopolitički pojam – onaj ‘svjetske sile’ (Weltmacht). Ratzel je primijetio kako razvoj velikih zemalja pokazuje nagon za pojačavanjem prostorne ekspanzije koji postupno zadobiva planetarne dimenzije. Stoga, prije ili kasnije, geografski razvoj mora doseći kontinentalnu fazu.” (OG, 42-43.)

Iz ovog odlomka je jasno kako osnove geopolitike “organski evoluiraju” i pulsiraju kao jedno “tijelo”: Raumsinn velikog naroda čini nužnom ekspanziju njegovog Lebensraum-a do kontinetalne, pa otud na koncu i globalne razine što, eo ipso, zahtjeva da taj narod postane Weltmacht.

Ako je Ratzel otkrio nukleus geopolitike onda je sasvim prikladno i da je predvidio kamo smjera mitoza ove epistemološke amebe:

“U svojoj knjizi More, izvor moći naroda (1900.), Ratzel je istakao potrebu svake moćne države da se usredotoči na razvoj moćne flotile, jer to zahtjeva planetarni doseg njezinog legitimnog širenja. Ono što su neke nacije spontano razvile (Engleska, Španjolska, Nizozemska, itd.) to države vezane za tlo moraju razviti svjesno: razvoj mornarice je nužan uvjet da bi država postal Weltmacht. More i ‘supersila’ već su za Ratzela dva srodna načela, premda će tek kasniji geopolitičari (Mahan, Mackinder, Haushofer i osobito Schmitt) staviti to u središte razmatranja. Ratzelovo je djelo nužan temelj svakog geopolitičkog istraživanja.”(OG, 43)

Oblikovanje najmoćnijeg oblika za zemlju vezane sile mora se razviti svjesno, odnosno mora biti plod programa ili strateškog plana. Uspješna provedba toga plana daje izraz stožerne geopolitičke pojave – ‘velikog prostora’ (Grossraum).

Carl Schmitt i zakonomjernost ‘velikih prostora‘

Posrijedi je pojam koji je razvio njemački pravnik Carl Schmitt, a on zajedno s Ratzelom i Karlom Haushoferom za Dugina predstavlja odlučujuću figuru u razvoju kontinentalne geopolitike:

“Schmitt je razvio (…) teoriju ‘velikog prostora’ (Grossraum). Taj pojam obuhvaća proces razvoja država kao nagona za povećanjem teritorijalne ekspanzije. Načelo ‘sabiranja carstva’ predstavlja izraz logičke i prirodne tendencije k sintezi, urođene svim ljudskim bićima. U tom smislu razdoblja prostorne ekspanzije poklapaju se s razdobljima u kojima ljudski duh napreduje prema univerzalnosti. (…) Razvoj ‘Nomos-a zemlje’ (…) vodi nužno do nastanka države-kontinenta. (…) Nastanak za tlo vezane ‘države-kontinenta’, kontinentalni Grossraum, povijesna je i geopolitička nužnost.” (OG, 77 – 78.)

Nomos Zemlje označava ‘ustrojstvo za tlo vezane države’ nasuprot Nomos-u Mora koji je ‘ustrojstvo pomorske države’. Oba izraza odgovaraju maglovitom pojmu Raumsinn-a i ne treba ih brkati s pravnim načelima u modernom smislu riječi. Njih se mora shvatiti kao aproksimacije nečemu što se ne može sistematski izložiti, ali što unatoč tomu djeluje univerzalno obvezujuće.

Kako onda, upita se čovjek, mi možemo znati kad nam na granični prelaz pokuca susjed sklon prostornoj eskpanziji da nas Nomos der Erde obvezuje da ga pustimo unutra, umjesto da se hvatamo za pištolj?

Za Dugina, odgovor na to pitanje je lak:

“(…) Schmitt je ustvrdio kako stvaranje novog ‘velikog prostora’ ne ovisi o znanosti, kulturnim vrijednostima, ekonomskom razvoju ili čak prostornom središtu koje je omogućilo prvi impuls za ujedinjenje neke prostorne cjeline. Sve u cijelosti ovisi samo o političkoj volji koja prepoznaje nužnost poduzimanja takvog geopolitičkog koraka.” (OG, 78)

“Carstvo kraja”

Sada smo u posjedu svih elemenata iz kojih će Dugin u nastavku složiti svoje “nevidljivo carstvo”. Ono je ishod globalne ekspanzije nekoliko integriranih ‘velikih prostora’ (carstava) formiranih oko kontinentalne osovine koju čini eurazijsko prostranstvo, a koja ispunja ‘prostorni smisao’ za tlo vezane civilizacije i odnosi pobjedu u globalnom “konačnom ratu” (Endkampf), tako što preobražava cijeli planet u “ideokratsko globalno carstvo”. To je na koncu, ispravak zabludjelog geopolitičkog procesa koji je doveo do pogrešnog ishoda u Drugom svjetskom ratu i neuspjeha ostvarenja “planetarne prevlasti Trećeg Reicha” u suradnji s Ruskim boljevičkim carstvom. Temeljnja kockica u ovom lego zdanju, na kojoj sve stoji, činjenica je da ovoga puta središte carstva neće biti Njemačka ili bilo koja druga poseba nacionalna država, nego osovina za tlo vezanih carstava predvođenih Rusijom: “Carstvo kraja” ili geopolitička osovina Berlin-Moskva-Tokijo.

Za Dugina, ključni je subjekt suvremene geopolitike ruski narod – ne ruska država ili ruska kultura. Svi pojmovi koje je on u prethodnom izložio služe samo tome da se tu činjenicu učini jasnom. To znači da su za njega Rusi, kako smo donekle već istakli u prvom dijelu ove analize, mesijanski narod čija je sudbina “sabrati carstvo”.

Ruski narod

U tom smislu Dugin nije niti ruski nacionalist, niti pati od nostalgije za onim ruskim carstvom koje se srušilo u Oktobarskoj revoluciji. Prema njegovom gledištu, Rusi su narod svjetskog carstva, jer oni nisu dio nacije nego su nositelji “univerzalne civilizacije”, odnosno civilizacije koja može privesti svijet kraju – Rusija je buduće “Carstvo kraja”:

“Ruski je narod korak po korak uvijek išao prema ovom cilju. Na svakom stupnju njihove nacionalne ekspanzije on je dosizao novu razinu mesijanskog univerzalizma – prvo ujedinjujući istočne Slaven, zatim integrirajući turkmensko-tatarski element iz sibirskih stepa, pa onda u pokretu na jug, u pustinje i planine, te na koncu stvaranjem divovskog političkog bloka koji je u doba Sovjetskog saveza doslovno kontrolirao pola svijeta. Ako shvatimo kako je ruski narod u svojoj biti upravo paradigma ovog procesa izgradnje carstva, odlučni faktor u stvaranju “države apsolutne ideje”, onda će takođe postati jasno kako sama njegova egzistencija ovisi o nastavljanju ovog procesa. (…) Ograničimo li ili potisnemo to usmjerenje, pogodit ćemo Ruse u samo njihovo srce, zanijekati im nacionalni identite, preobraziti ih u povijesni rudiment i narušit ćemo globalni teleološki eshatološki planetarni proces.” (OG, 175)

Rusi imaju misiju promjene svijeta i ta promjena je učiniti ga univerzalno ruskim svijetom. Kako konkretno Dugin zamišlja strategiju toga procesa ekspanzije ruskog naroda do globalne dominacije, ocrtat ćemo u trećem i posljednjem nastavku ove analize.