U rujnu 1941. godine, 345 Hrvata koji su živjeli u 50 domaćinstava, iz mjesta Dubljani, Popovo polje, u BiH, su od strane četnika oružjem prognani (pri tome je mučki ubijeno nekoliko mještana Hrvata), prvo u susjedno mjesto Ravno, pa onda uglavnom u okolicu Dubrovnika.
Kuće i imanja su im opljačkana i spaljena.
13. svibnja 1945., šestorica su uglednih Hrvata iz Dubljana i jedan iz Prhinja, javno obješeni kao znak upozorenja Hrvatima da se ne pokušavaju vratiti u svoje selo. Ukupno je, prema istraživanju Stanislava Vukorepa, u Drugome svjetskom ratu smrtno stradalo 50 Hrvata iz Dubljana.
Već je prvi službeni popis stanovništva u komunističkoj Jugoslaviji, proveden 1948., pokazao razmjere etničkog čišćenja u ovome selu. Te su godine Dubljani brojili 80 stanovnika, od kojih se samo jedan izjasnio kao Hrvat (prema popisu vjeroispovijesti iz 1937., u Dubljanima je živjelo 326 katolika; Kukrika 2006: 153). Po procjenama samih Dubljanaca u selu je u rujnu 1941. živjelo 430 Hrvata (Vukorep 2006: 162).]. 1953. god. u selu su živjela 72 stanovnika, 1961. god. 69, 1971. god. 86, 1981. god. 31 (29 Srba i 2 Jugoslavena) te 1991. god. 29 stanovnika (28 Srba i 1 Hrvat; SBiH 1995: 254–255).
Hrvatsko selo Dubljane danas posjeduje – Srpska pravoslavna crkva!
Nakon završetka II. svjetskog rata, 1946. i 1947., prognani Hrvati iz Dubljana su se pokušali ponovno vratiti na svoja spaljena i opljačkana imanja, te su pristupili obnovi svojih spaljenih domova, ali su im početkom 1948.g. od strane “nepoznatih počinitelja” domovi u Dubljanima ponovno bili – još više – porušeni i opljačkani. Ovo je iskoristila općina Trebinje da im zbog navodne “napuštenosti imanja” krajem travnja 1948., bez ikakve naknade, oduzme sve zemljište, kuće i gospodarske zgrade u korist državnog zemljišnog fonda agrarne reforme.
Prognanim Hrvatima iz Dubljana od te kobne 1948., kada su im i “pravno” oteta njihova imanja, pa do danas – nije omogućen povratak na njihova popaljena, porušena i opljačkana ognjišta, te povrat otetih im domova, imovine i imanja.
Dubljani danas spadaju pod općinu Trebinje u tzv. Republici Srpskoj u BiH. Sadašnji većinski vlasnik porušenih hrvatskih kuća i imanja otetih prognanim Hrvatima iz Dubljana, Popovo polje, jest tvrtka A.D. “Popovo polje” iz Trebinja, u većinskom vlasništvu Manastira Tvrdoš iz Trebinja, odnosno Srpske pravoslavne crkve u Trebinju.
Dubrovački odvjetnik Ivica Ban – čija je supruga, rođena Matić, podrijetlom iz Dubljana – nastoji postići da se njezinoj obitelji vrati njihovo imanje. U tom cilju poduzeo je sve pravne korake, ali u gotovo svim institucijama Republike Srpske na spomen Dubljana i progona Hrvata – nailazi na otpor.
„Otimačina zemljišta i imanja Hrvata prognanih tijekom Drugog svjetskog rata iz mjesta Dubljani u Popovom polju nastavlja se negiranjem postojanja dokumentacije o oduzetim imanjima nadležnih osoba u državnim institucijama RS. Ni nakon dvije i pol mjeseca od Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove RS, Područne jedinice Trebinje, ne uspijevamo dobiti traženi povijesni slijed posjeda za te nekretnine“, kaže Ban
„Do 1958. sve su kuće porušene takoreći do temelja, tako da od ni jedne hrvatske kuće u tom nekada pretežito hrvatskom selu nije ostao ni ‘kamen na kamenu’, osim gustjerni kojima se danas koriste njihovi bivši susjedi Srbi. Od pokradenog fasadnog kamena s porušenih hrvatskih kuća u Dubljanima izgrađena je zgrada zadružnog doma i osnovne škole u susjednom srpskom selu Veličani“, kaže Ban.
„Postupak eksproprijacije proveden je bez sudjelovanja i znanja vlasnika zemljišta ili njihovih pravnih slijednika i bez isplate ikakve odštete bivšim vlasnicima, niti su oni dobili pisanu odluku o tome. Njihova imovina knjižena je u korist Seljačke radne zadruge ‘Prvoborac’ iz Veličana, pa u korist Poljoprivredne stanice ‘Dubljani’, pa RO ‘Popovo polje’ Trebinje, pa DP ‘Popovo polje’ Trebinje, te konačno u korist AD ‘Popovo polje’ Trebinje“, navodi Ban.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
