Hrvati u Vojvodini: živimo u strahu, hrvatski političari ne pitaju srbijanske za nas

Direktor Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata Tomislav Žigmanov kazao je za narod.hr kako Hrvati u Srbiji još žive u strahu te da Ministarstvo kulture Republike Srbije izdaje veću količinu sredstava za srpsku zajednicu u Hrvatskoj nego za Hrvate u Vojvodini. Predsjednik Hrvatskog nacionalnog vijeća u Republici Srbiji (HNV) Slaven Bačić istaknuo je da hrvatski diplomati i političari kad komuniciraju s kolegama iz Srbije nikad ne postavljaju pitanja koja se tiču Hrvatske manjine u Srbiji, a iznenađen je što su hrvatski diplomati i članovi Vlade oduševljeni Aleksandrom Vučićem.

“To potvrđuje Srbija više vodi više računa o Srbima u Hrvatskoj nego li Hrvatima u Srbiji te da Srbi u Hrvatskoj imaju puno veća prava nego Hrvati u Vojvodini i Srbiji”, istaknuo je Žigmanov.

Srbijanski izborni zakon, koji se razlikuje od hrvatskog u smislu da se Srbija smatra jednom izbornom jedinicom i da postoji visoki izborni prag od 5%, odgovara samo brojčano većim manjinama i onima koji su koncentrirani na jednom području i imaju veću homogenost, objasnio je Žigmanov komentirajući činjenicu da Hrvati na prošlotjednim izborima u Srbiji nisu dobili predstavnika u skupštini.

„Za jedno izborno mjesto potrebno je 15 000 do 18 000 glasača. To nisu mogle uspjeti manjine, kao što je Romska koja ima više od 120 000 građana, između ostalog što živi na velikom području i stoga ih je teško animirati da iziđu na izbore, a nisu homogeni unutar manjine“, kazao je Žigmanov te dodao kako Hrvati u Vojvodini to ne mogu ostvariti jer žive na velikom području i samo su politički organizirani na području Vojvodine.

Žigmanov je istaknuo kako u Srbiji još uvijek postoji veliki animozitet prema Hrvatima koji žive ondje.

“Više od 50% građana Srbije u kontinuitetu izražava negativne stavove prema Hrvatima što izaziva strahove i nespremnost kod ljudi da se osvijeste na planu ostvarivanja prava nacionalnih manjina ili političkog organiziranja”, rekao je Žigmanov.

„Postoje brojni problemi koji su za posljedicu imali da se Hrvati još uvijek ne mogu izboriti za svoj samostalni zastupnički mandat. Sama činjenica da vam je potrebno 10 000 ovjerenih potpisa po sudovima za prijavu izborne liste govore da je to nemoguć posao“, naglasio je Žigmanov i ustvrdio se Hrvati u brojnim mjestima boje davati svoje podatke i očitovati se da su Hrvati jer su 1990-tih godina po državnim spiskovima bili prozivani i protjerani iz Srijema i jugozapadne Bačke.

Predsjednik Hrvatskog nacionalnog vijeća u Republici Srbiji (HNV) i potpredsjednik Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini (DSHV) Slaven Bačić je kazao kako su Hrvatska i Srbija 2004. godine potpisali Sporazum o zaštiti manjina u kojem su se obje strane obvezale osigurati predstavnika manjina u parlamentu.

„Na inzistiranje tadašnjeg srbijanskog predsjednika Borisa Tadića, koji je rekao da taj dogovor neće dobiti većinu u srbijanskom parlamentu i u dogovoru s tadašnjim hrvatskim predsjednikom Stipom Mesićem, njih dvojica su se dogovorili, dok je Tadić predsjednik da će Hrvati imati predstavnika u srbijanskom parlamentu i tako je bilo od 2007. kada je uvijek jedan predstavnik stranke bio i član parlamenta“, rekao je Bačić.

Uvjerenja je kako po redovitim uvjetima Hrvati ne mogu prikupiti dovoljno glasova za prag koji je oko 13.000 do 15.000 glasova jer Hrvati žive vrlo dispergirano i stoga ih je teško animirati na glasovanje, jer po njegovim uvjerenjima i Srbi u Hrvatskoj glasuju za druge opcije, kao što su SDP ili IDS, a ne samo manjinske.

„Vrlo malo bi njih glasalo za SDSS na općim izborima. U Srbiji je razmjerni sustav i čitava država je jedna izborna jedinica“, stoga je ključno, naglasio je Bačić, da Hrvatska inzistira na provođenju bilateralnog sporazuma jer je Hrvata u Srbiji 0,82%, a Srba u Hrvatskoj oko 4%.

Bačić je istaknuo kako su Hrvati svog predstavnika u srbijanskoj skupštini imali nakon raspada Jugoslavije, početkom 1990-ih iako je tada bio drugačiji izborni sustav, odnosno relativni većinski sustav kada su Hrvati u toj izbornoj jedinici išli s Mađarima. Nakon tog, od 1996. do 2007. Hrvati nisu imali predstavnika u srbijanskom parlamentu. U tom razdoblju DSHV politička stranka bila je na marginama bez ikakvog utjecaja, rekao je Bačić.

“Nazočnost u parlamentu omogućuje i financiranje političke strane i pitanje je opstanka političke stranke. Ostajete bez mogućnosti da na najvišoj razini rješavate neka pitanja. Ostajete na planu kulturne autonomije gdje ovisite o dobroj volji gdje država ni mnogo benignije stvari ne ispunjava. Pogotovo nam je to značajno u ovom trenutku kada je Srbija na putu za EU gdje ćemo mi, u dobroj mjeri, biti izvan tih procesa jer nećemo imati svog političkog zastupnika“, mišljenja je Bačić.

Ističe kako hrvatski diplomati i političari, počevši od ministarstava koja se tiču međudržavnih odnosa – ministar obrazovanja, ministrica vanjskih poslova, ministrica kulture – kada komuniciraju s kolegama iz Srbije nikad ne postavljaju pitanja koja se tiču Hrvatske manjine u Srbiji.

Bačić navodi i kako je bio iznenađen što su hrvatski diplomati i članovi Vlade oduševljeni Aleksandrom Vučićem te mu vjeruju sve što kaže jer drži kako je to jedan populistički i demagoški pristup politici i ako već Hrvatska ima takav pristup prema novom premijeru Srbije onda bi trebali razgovarati i o provedbi Sporazuma jer je Vučić pravnik i trebao bi znati što znači međunarodne preuzete obveze.