Možda će vas začuditi da je po statistici standard s prosječnom plaćom u Milanu tek za neznatnih 2-3% veći nego s istom takvom u Zagrebu. Ne u tradicionalno siromašnom Napulju ili Palermu, ili tako nekom gradu s juga poznatom uglavnom po mafiji i kanconama, nego u bogatom Milanu na sjeveru. Glavni krivac za takve statistike su, naravno, višestruko veće cijene najma stanova i kvadrata: Iako je prosječna plaća u Milanu gotovo dvostruko veća od zagrebačke – i gotovo dvostruko manja od one u Dublinu, ni troškovi života ne zaostaju.
Možda ćete pomisliti, laži, proklete laži, i statistika. No nije samo statistika, imao sam prilike osobno se uvjeriti, putujući Italijom: To danas više nije, spram nas, bogata zemlja na drugoj strani Jadrana kakva je bila u vrijeme kad smo hodočastili u Trst po kavu i traperice, a ponekad i “Amige”, hi-fi uređaje, bofl robu s buvljaka na Ponte Rossu, cipele. Upravo je taj trg bio jedno od mitskih mjesta pokojne države, socijalni ventil koji je kroz osamdesete spašavao Jugoslaviju Stanete Dolanca, Milke Planinc i Branka Mikulića da ne doživi venecuelanski Maduro-scenarij. Da, ni kod nas nije bilo goriva (bonovi su bili za 40 litara mjesečno!), struje (redukcije!), ni većine stvari za koje su bile potrebne devize, uključujući prašak za veš. U urbane legende su ušle priče o ljudima koji su u Trstu kupili prekrasne cipele koje su se raspale na prvoj šetnji jer su bile od kartona, za mrtvace, ili o policijskom radaru karabinjera kojeg su “naše cure” pokupile s haube auta parkiranog kraj ceste misleći da je mikrovalna. Metode šverca su išle od onih elaboriranih i maštovitih do jednostavnog navlačenja pet pari traperica na sebe, pa ako prođe, prođe.
U Trst po traperice
No Trst je bio ventil koji je između Titove smrti i uspona Slobe Miloševića na njegovo mjesto spašavao Jugoslaviju od socijalne eksplozije. Vlasti to nisu predobro razumjele pa su uvele čak i depozite za odlaske u inozemstvo kako bi se smanjio odljev deviza, ali ništa nije pomoglo: Ljudima je ipak trebala i kava i hlače. Carinici su imali više razumijevanja: žmirili su na bar jedno, obično i na oba oka. Što su drugo i mogli?
Danas, Trst je posve običan grad sa – za razliku od ostatka Italije – austrougarskim naslijeđem, Hrvati više tamo ne odlaze ni na legendardnu “najbolju kavu na svijetu”. Veze su nekako popucale otkad smo samostalni, a idu daleko i duboko. No između povika “Trst je naš” iz četrdeset i pete, kad smo zbog Titove megalomanije i “Zone B” umalo zaratili s Italijom, i glupe izjave predsjednika europskog parlamenta o “talijanskoj Istri i Dalmaciji”, stvari su se stvarno radikalno promijenile.
Italija je zemlja – slučaj u EU. Nakon Grčke, iduća na redu za stečaj. Prezadužena, i bez neke velike ekonomske perspektive. Zatrpana imigrantima iz Afrike, kojima je točka ulaska u EU. Što se dogodilo zemlji koja je svijetu u kulturi, znanosti, umjetnosti, dala možda i više nego i jedna druga? Italija je svijetu dala renesansu, Dantea i Michelangela, Leonarda i Galileija, Tintoretta i Caravaggia, Verdija i Puccinija. To je zemlja u kojoj na svakih nekoliko desetaka kilometara imate grad koji ima povijest i kulturu koji bi sami posramili većinu civiliziranih država svijeta: Krenete li od Ravenne s njenom bizantskom arhitekturom prema zapadu naići ćete na Bolonju, Firencu, Pisu, prije nego li dođete na ligurijsku obalu. To su gradovi fascinantne ljepote, spektakularne arhitekture, nevjerojatne povijesti.
I, naravno, to je zemlja korupcije, zemlja u kojoj je nekoć, prije Berlusconijeve ere, bio običaj da vlada padne bar jednom godišnje. A onda bi se sastavila druga, koalicijska, sastavljena ponovo od desetak stranaka, od fašista do komunista. Ipak, političke nestabilnosti nikad nisu naškodile Italiji, kao niti korupcija, pa čak ni skandal s masonskom ložom P2 Licia Gellija za koju je svojevremeno otrkiveno da vuče sve konce u Italiji. Jug i sjever su bili u stalnom sukobu otkad je Garibaldi ujedinio Italiju, tradicionalno podijeljenu na gradove-države, 1861. Taj sukob sjevera i juga – pri čemu je sjever u Italiji taj koji je stalno prijetio otcjepljenjem od siromašne južne braće i sanjao osnivanje “Padanije”, samo je jedan od onih koji su definirali Italiju. Tu su i bili i sukob fašista i komunista, i jednih i drugih tradicionalno vrlo jakih u Italiji, siromašnih i bogatih. Tu su bili i vječni štrajkovi koje su pokretali sindikati, tako da se činilo da je u Italiji stalno generalni štrajk, tu je bio i terorizam, uglavnom ljevičarski – malo je što potreslo Europu kao otmica i ubojstvo političara Alda Mora od strane “Crvenih brigada”.
Italija je prosperirala, unatoč svemu. Ili baš zato
Unatoč svim tim tenzijama, ili čak zahvaljujući njima, zemlja je nakon rata kojeg je izgubila prosperirala, industrija je sjajno funkcionirala, naročito moda i dizajn (Italija se specijalizrala za izvoz magle, i to im je dobro išlo). Činilo se da to što svakog proljeća padne vlada nema nikakvog utjecaja na ekonomiju Italije, da ona jednostavno ide svojim tijekom, vođena magnatima poput obitelji Agnelli, posve neovisno o politici. Osamdesetih je cvjetala, a danas je Italija u krizi i golemim dugovima. Što se dogodilo?
Talijasnka poltička scena je prošla kroz veliki potres ranih devedesetih operacijom “Mani pulite”, čiste ruke, koja je razotkrila korupciju na najvišim razinama politike i poslovnog svijeta. Ni u Italiji, kao ni kod nas, nije išlo bez onog “a gdje sam tu ja?”. Nekoliko ministara i tisuće političara i poslovnjaka je završilo pod istragom.
Ljudi su se nadali da će doći do promjene talijanske političke kulture – no promjena koja se dogodila da je stare političke strukture zamijenio TV magnat i showman Silvio Berlusconi, koji je i sam bio upleten u bezbroj afera i korupcijskih skandala, a ime mu se spominjalo u maloj crnoj knjižici spomenutog Licija Gellija. On je od politike napravio estradu, show, iako u Italiji ni prije nisu bili imuni na to, pa su birali porno-zvijezdu Cicciolinu u parlament. No Italija nije propala zbog njega, jer bilo je i gorih.
Ne. Propala je zbog Europe. Pred nekoliko godina, putujući Italijom, jednostavno nisam mogao izbjeći taj osjećaj da sam u propadajućoj zemlji. Puno je malih, suptilnih znakova propadanja. Talijani više nisu oni bučni, veseli, nasmijani ljudi kakve smo pamtili iz sedamdesetih i posprdno ih zvali “digićima”, pri čemu smo i mi o njima i oni o nama imali prilično, pa, posprdan stav. Ozbiljni su, povučeniji. Nisu više odjeveni u onu za talijane i talijanke tipičnu dizajnersku, ponekad kičastu ali najčešće vrlo stilsku odjeću, niti je baš previše ima po dućanima. Ali zato je po dućanima bilo masu natpisa o tome da se zatvaraju. Talijanske autoceste na kojima smo im uvijek zavidjeli nisu više sjena naših.
Apeninski Nijemci
Ljudi danas u Italiji nose običnu, dosadnu odjeću, sličnu onoj kakvu nose Nijemci. Vjerojatno i kupljenu u H&M-u. Ili nečem drugom jeftinom. I u vožnji se ponašaju se pomalo kao Nijemci. Nisu to oni živčani Talijani koji stalno trube, psuju kroz prozor, koji voze brzo i često krše propise, ali koji isto tako voze dobro. Ne, današnji Talijani su disciplinirani, bar na sjeveru i u Toscani, voze sporo, nerijetko i dekoncentrirano kao sjevernjaci. Nestale su s cesta sjajne talijanske “makine” za koje smo kao klinci lijepili nos kad bi njima Talijani došli na odmor, da bismo vidjeli koliko idu na sat. Stariji japanski kompakti, ponešto starih njemačkih auta, sivih i dosadnih, to je otprilike vozni park. Kao da ih je netko na silu disciplinirao, europeizirao, rekao “od sad više ne smijete biti Talijani, bučni i nedisciplinirani, od sad morate biti eurotalijani”. Kao da su postali trećerazredni Nijemci.
A onda, kad se iz gradova koji su do te mjere puni turista i imigranata iz Afrike koji prodaju razne sitnice na cesti ili vam pokušavaju naplatiti to što su vam našli parking mjesto poput nekoć Roma u Zagrebu (i često su vrlo napasni!) da nimalo ne čudi da Talijani razmišljaju o tome da ograniče broj turista koji smiju ući u Veneciju – maknete u ruralne dijelove Toscane u kojima praktički nema turista, u ona mala mjestašca, otkrijete da u njima i te kako živi onaj duh po kom je Italija poznata. Proslava nekog lokalnog praznika u Verniu uz cjelonoćni tulum na ulicama mjesta je bila nešto najtalijanskije čemu sam prisustovao. Tamo se talijanski teenageri još odijevaju i ponašaju kao Talijani (što će reći da svi imaju iste frizure, iste i prenapadne) i pokušavaju impresionirati djevojke ili sami sebe vožnjom Vespinih dostavnih trokolica na stražnjim kotačima, starica od jedno sedamdeset koja sjedi na terasi kafića tamo negdje oko fajrunta, miješanje zvukova kancona s jedne pozornice i DJ-a s druge, jedna pomalo Bertoluccijevska Italija, ali svakako posve autentična. Bez i jednog imigranta i praktički bez turista, Italija koju je “europeizacija” zaobišla.
Što je još talijansko u Italiji?
Samo tridesetak kilometara dalje, u Firenci, nema više ničeg autentično talijanskog osim katedrale i arhitekture općenito. I razrađenog umijeća pljačkanja turista, naravno, koje je posebno zamjetno u prenatrpanoj Veneciji. Ne, ako u današnje vrijeme želite vidjeti pravu Italiju, treba se malo maknuti od turističkih mjesta, ali utjeha je bila da ona još postoji, i da je i dalje spektakularna. Još dalje od “civilizacije”, u malim mjestašcima ili izletištima za Talijane za koja turisti niti znaju niti ih tamo ima poput onog oko jezercega Lago Verde u regiji Prato, i dalje možete sjesti u talijanski restorančić koji nema karirane stolnjake kakve stavljaju svi oni koji žele djelovati talijanski kako bi privukli turiste, i u kom ćete pojesti nešto talijansko, a ne nešto što izgleda onako kako turisti zamišljaju nešto talijansko.
Zato nikog ne treba čuditi izjava talijanskog političara i člana vladajuće “Lige” Claudia Borghija, da su predstojeći europski parlamentarni izbori posljednja prilika da se promijeni status quo Unije koja je, kaže on, skrojena po mjerama Njemačke, ali je toksična za Italiju. Teško je dati precizniju definiciju: Na to da od EU puno više koristi ima sjever nego jug su i do sad upozoravali ozbiljni analitičari. Današnja Italija je u velikoj mjeri izgubila onaj svoj šarm i optimizam koji ju je oduvijek krasio, onaj šarm zbog kojeg smo im se izrugivali ne samo mi već i, recimo, Englezi dok se izrugivati nekog još smjelo: Sjetite se samo lika Alberta Bertorelija iz Alo Alo!
Prosječnom Talijanu je možda i dalje mama najvažnija osoba u životu, i od žene vjerojatno i dalje prvenstveno očekuje da zna raditi pastu popu njegove mame (što ova, naravno, nikad ne uspijeva jer mama to ipak radi bolje), no Italija se zapravo dramatično promijenila, i ne bi se reklo da je promjena na bolje. Danas je to, nakon tri desetljeća žestoke borbe protiv korupcije, mafije, i većine onog po čemu tradicionalno znamo Italiju, prezadužena zemlja pretrpana migrantima koja je pomalo izgubila svoju dušu, svoju autentičnost, koja pokušava biti nešto što zapravo nije, više “europska” a manje svoja.
Treba li onda čuditi da je upravo u Italiji, prvoj od zapadnoeuropskih zemalja, na vlast došla jedna “alt-right” suverenistička opcija koja zatvara luke za brodove s migrantima, odbija poslušnost Bruxellesu oko fiskalne politike i štednje, i razmišlja o izlasku iz EU ako je ne uspiju promijeniti i reformirati iznutra?
Tekst se nastavlja ispod oglasa
