Patnja tinejdžerice nakon što je ‘odabrala’ pobačaj pod pritiskom obitelji, prijatelja i bebinog oca

pobačaj
epa07079884 Anti-abortion activist John Preston holds a model of a 12-week-old foetus outside the High Court of Australia in Canberra, Australia, 09 October 2018. Protesters are asking the High Court to overturn state laws which set up safe access zones outside abortion clinics, which they say breach freedom of speech. EPA/LUKAS COCH AUSTRALIA AND NEW ZEALAND OUT

U knjizi o traumama nakon pobačaja i njihovom zacjeljivanju, tinejdžerica Sam ispričala je priču o trudnoći u svojoj 15. godini. Kad je njena majka saznala za trudnoću, zahtijevala je od od nje da pobaci dijete. “Ta riječ „pobačaj“ pogodila me poput eksplozije”, rekla je Sam.” „Što? Pobačaj? To mi nikad nije palo na pamet.”

Majka je tinejdžericu pokušala uvjeriti da je pobačaj pravi izbor, naglašavajući koliki bi joj teret predstavljalo dijete, prenosi Live Action News.

„Mama me stalno podsjećala na sve stvari koje bih propustila ukoliko bih dobila dijete. Koliko zabava i plesova u školi. Sva zabava. Znala je i upitati: „Tko će se brinuti za to dijete? Ti?” Nisam joj znala odgovoriti.“ Njen otac također je želio da pobaci. Tijekom sljedećih nekoliko dana oba su roditelja, posebice majka, vršila pritisak na nju. Sam kaže: “Osim osjećaja da sam nadjačana, osjećala sam se kao na strani gubitnika“. Zbog stresa, Sam je dobila vrlo jak osip po cijelom tijelu. Još ju je više povrijedilo kad joj je otac njezinog djeteta rekao da pobaci:

„Potajno sam poželjela da će on htjeti zadržati dijete. Nekako bismo uspjeli. Umjesto toga, mislio je samo na sebe. Nije želio biti opterećen s djetetom. Nikada me nije pitao što ja želim. Zar ga nije bilo briga što će mi pobačaj učiniti? Kako će djelovati na moje tijelo? Na moje srce i um? Nije li imalo mario za bebu?“

Nakon što joj je rekao da pobaci, dečko ju je napustio. Potpuno ju je isključio iz svog života, ignorirajući njezine telefonske pozive. Bilo je jasno da od njega neće dobiti nikakvu pomoć. Očajnički tražeći nekoga tko bi podržao njezine želje da zadrži svoje dijete, Sam se obratila svojoj najboljoj prijateljici:

>Predsjednik Malte: Radije ću dati ostavku nego potpisati zakon o dekriminalizaciji pobačaja

„Nazvala sam Marshu kako bi joj ispričala o trudnoći, u nadi da ću steći malo empatije za svoju situaciju. Umjesto toga, rekla mi je da je ludost roditi dijete sa 15 godina te upita kako ću se ja uopće brinuti za njega? Nisam znala odgovor na to, ali sam znala da pobačaj nije ispravan odabir. Zašto me nitko nije ni saslušao?“

Sljedećeg dana, Marsha je došla s još jednom prijateljicom. Majka ih je nazvala i zamolila da pomognu uvjeriti Sam da se odluči na pobačaj. Njeni roditelji i njezine dvije prijateljice vršili su pritisak na nju:

Svi su me napadali, a bilo koji moj prigovor odmah sz odbacivali. Uvjeravali su me da to uopće nije beba nego samo gomila stanica. To nije zvučalo kao istina, ali bila sam toliko umorna od svega. Nisam se više mogla boriti protiv toga. Bez ikoga na svojoj strani, naposljetku sam pokleknula.

Sam nije imala nikoga tko bi je podržao. Kamo god se okrenula, svi su je uvjeravali da pobaci. Kad je stigla u kliniku za pobačaj, Sam se osjećala nelagodno. “Htjela sam se sakriti – samo postati nevidljiva i izići od tamo neopažena. Ali nisam imala nikakve sposobnosti superjunaka. Nisam imala kako otići.”

“Savjetnica” za pobačaj joj je lagala. “Iako sam bila u 12. tjednu trudnoće, savjetnica me uvjeravala da je trudnoća samo sitna nakupina tkiva. Ali istina je da je sa 12 tjedana moje dijete bilo potpuno formirano. Njegovo ili njezino srce kucalo je mjesecima. Već je bilo određeno hoće li pisati desnom ili lijevom rukom, moglo je sisati palac i imalo je svoje jedinstvene otiske prstiju.

Liječnici koji su izvršili pobačaj ponašali su se na dehumanizirajući način:

„Liječnik me nikada nije ni pogledao u oči. Jedino kad mi se obratio bilo je kad mi je rekao da uključuje stroj za usisavanje, a onda je na odlasku dodao da mogu očekivati bolove i krvarenje. Upravo je dodirnuo moje tijelo na tako nasilan i intiman način, no ipak je ostao potpuno odvojen. Kao da ni nisam bila tamo. Za njega sam bila samo tijelo – posuda koju treba isprazniti.“

Nakon pobačaja, Sam je počela sa opijanjem i korištenjem droga kako bi smanjila emocionalnu bol. Bila je vesela i glavni zabavljač u društvu, no nakon pobačaja, počela se ponašati samodestruktivno uz zloupotrebljavanje opojnih droga.

Rekla je: „Utonula sam u živi pijesak krivnje i srama, mrzeći sebe. Ja sam kriva što mi je dijete moralo umrijeti. Počela sam konzumirati veću količinu alkohola i droga, svojevrsnu anesteziju, kako bi zadržala uspomene što dalje od mene.“ Ubrzo je napustila srednju školu.

Naposlijetku, Sam se udala, no njezina se trauma nastavila. Znala bi se buditi “tresući se i jecajući” iz noćnih mora o svom pobačaju. Ona je već imala dijete, a njezina emocionalna trauma otežala je brigu o njenoj sadašnjoj bebi.
Nakon mnogo godina patnje, Sam je pronašla ozdravljenje kroz proučavanje Biblije, te je na kraju počela volontirati u resursnom centru za trudnice pomažući drugim ženama nakon pobačaja.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/liveaction.org