Na naslovnici magazina Blic stoji naslov “Ovdje živimo kao Židovi pod Hitlerom”, te donosi “potresne ispovijesti Srba koji žive u Hrvatskoj”.
Prenosimo priče:
Priča broj 1
Slobodan Malić (Karlovac)
“Ovih dana se u mom selu Budačka Reka kraj Karlovca osjećam isto kao i prethodnih 20 godina – nikako. Sjećam se što se događalo i vidim da se, nakon svega, ništa nije promenilo. Čak je posljednjih godinu-dvije odnekud isplivalo još nacionalizma i šovinizma. Naravno da nikako nije ugodno, pogotovo onih dana kada oni slave a mi tugujemo, ali, prosto, tu smo gdje smo.
Ovdje živim sa roditeljima i sestrom i život mi je komforniji od drugih povratnika samo u tom smislu što sam zaposlen u stranoj firmi. Inače, ne plašim se istaknuti svoje srpsko porijeklo, da volim Crvenu Zvezdu i slušam „Riblju čorbu”. Žao mi je, ali mislim da se nikad odnos Hrvata prema srpskoj manjini neće promijeniti. Možda za jedno 100 godina”
Priča broj 2
D. B. (Benkovac)
“U mom selu Morpolači, blizu Benkovca, prošlog tjedna dogodio se incident na humanitarnom pravoslavnom skupu gdje smo htjeli prikupiti novac za podizanje pravoslavne crkve. Grupa od 200 mladića uz ustaške pokliče prekinula nam je koncert, a do sukoba nije došlo samo našom prisebnošću pošto nismo odgovorili na provokacije. Od tada čisto srpsko selo od 40 ljudi živi u još većem strahu. Mnogi koji su došli kod rođaka automobilima sa srpskim tablicama ne smiju ići na more autima.
Posljednjih godina imali smo jednu našu plažu u zaljevu koji smo prozvali „brojanica”, sa sve parkingom, da bi ovog ljeta to parkiralište zatvorili i postavili obavijest kako je namijenjeno samo za kamp-prikolice. U okolini su sve hrvatska sela, a ima mnogo Hrvata koji su se doselili iz Bosne. Nemamo pitku vodu, a neće nam je ni uvesti samo zato što smo Srbi. Također, nemamo ni autobus do sela. Osjećamo se kao Židovi u Hitlerovoj Njemačkoj.
Moja kuća u Biogradu na moru, tri puta spaljivana tokom rata, bila je zauzeta do prije pet godina, a i dalje se vodi sudski postupak da je vratim, iako imam sve papire. Ostatke kuće zatvorili smo prozorima kako nitko ne bi mogao ponovno ući. Također, jedinoj pravoslavnoj crkvi u Zadru prvo su smanjili broj parking mjesta sa šest na dva, da bi joj na kraju u potpunosti ukinuli parking”
Priča broj 3
M. S. (Podravska Slatina)
“Ovdje živimo samo mi stari Srbi, penzioneri, takozvani povratnici, a bavimo se zanatom i poljoprivredom. U cijelom gradu ima možda 1.000 Srba, dosta se naselilo Hrvata iz Bosne. Uglavnom se poštujemo međusobno, međutim kada se pokrene priča o „Oluji”, nastaju svađa i dreka.
Kada sam se krajem devesedtih vratio u grad, nisu mi vjerovali i pored papira da imam kuću. Pričali su da sam sam spalio kuću kada sam krenuo bježati. U selo Voćin, nadomak Slatine, doselili su se i Hrvati sa Kosova, a u kraju ima i Hrvata iz Hrtkovaca koji se teško uklapaju u sredinu jer su zadržali ekavicu.
Neravnopravnost je vidljiva i na malim detaljima. Recimo, na putokazima za sve crkve postoji i natpis da li je katolička, adventistička ili koja god, jedino za pravoslavnu crkvu svetog Petra i Pavla ništa ne stoji. Veliko nepovjerenje imam u zdravstvo. Mojoj ženi su katastrofalno operirali kuk, pa jedva hoda. U bolnici drže i sliku Stepinca, a na svakom koraku se mogu vidjeti hrvatske zastave”
Priča broj 4
M. P. (Knin)
“Tijekom proslave „Oluje” mnogi od nas otišli su iz Knina, da ne bismo prisustvovali derneku koji sve više smeta i starim Hrvatima. Ima mnogo Hrvata, pridošlica iz Bosne, ali pošto je nezaposlenost ogromna, mnogi bježe dalje. Nekada čuvena tvornica vijaka ili šrafova koja je prije rata brojala 3.500 radnika sada ima svega 400-500 zaposlenih. Knin je ranije bio poznat i po željeznici, koja sada jedva da ima vlak dnevno. Nažalost, ovdje mladih gotovo i da nema.
Srbi se nalaze u dva kafića koje kolokvijalno zovemo „Terazije” i „Nušićev prolaz”. Također, na plažama imamo svoje ljude koje ne smijemo javno otkrivati. Oni nas goste i čuvaju nam automobile. Jedna od najvećih provokacija za nas Srbe je Tuđmanova bista na čuvenoj Kninskoj tvrđavi na kojoj se u staroj Jugoslaviji nije mogla naći ni Titova statua. Imamo tri mananstira na tri rijeke, ali sve manje ljudi zbog straha dolazi na tradicionalno okupljanje povodom Preobraženja. Inače, nas u cijeloj općini ima oko 2.000, ali nemamo pravo na ćirilicu”.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
