(VIDEO) Tisuće u hodu za Stepana Banderu – zašto je ‘ukrajinski junak’ za postkomuniste i Ruse fašist?

Foto: Микола Василечко, commons.wikimedia.org

Godine 2010. ukrajinski predsjednik Juščenko dodijelio je Banderi najviši državni orden ‘Heroj Ukrajine’, a nešto kasnije ga je oduzeo novi predsjednik Viktor Janukovič. Ovih dana se širom Ukrajine odražavaju marševi na spomen Stepana Bandere koji je rođen na samu Novu godinu 1909., a u marševima je sudjelovalo na tisuće Ukrajini.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Mit i demoniziranje Bandere kao fašista ili nacista, premda je rat proveo u nacističkom logoru Saschenhausen, još uvijek podražavaju uglavnom postkomunističke sovjetske snage, utjecajne kako u Rusiji, tako i u istočnoj rusofilskoj Ukrajini.

Tko je bio Stepan Bandera, kontroverzna osoba ukrajinske povijesti?

Stepan Andrijovič Bandera (ukr. Степан Андрійович Бандера); (Staryj Ugryniv, 1. siječnja 1909. – München, 15. listopada 1959.) je ukrajinski politički i društveni aktivist, jedan od vođa ukrajinskog nacionalnog pokreta u zapadnoj Ukrajini, vođa kontroverzne terorističke Organizacije Ukrajinskih Nacionalista u Drugom svjetskom ratu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ocjene oko povijesne uloge Stepana Bandere dijametralno su različite. On je naročito popularan među stanovništvom katoličke zapadne Ukrajine, a nakon raspada SSSR-a za mnoge zapadne Ukrajince njegovo ime postalo je simbol borbe za nezavisnost Ukrajine. Zapad ga karakterizira kao kontroverznu osobu, а među stanovništvom istočne Ukrajine, kаo i Rusije i dijelom Poljske, prevladavaju oni koji se prema njemu odnose negativno, optužujući ga za fašizam, terorizam, radikalni nacionalizam i kolaboracionizam. Bez poznavanja povijesnih činjenica teško je sagledati ovu kompleksnu osobu, piše slobodnaevropa.org

Stepan Bandera je rođen 1. siječnja 1909. u tadašnjoj Austro-Ugarskoj, današnjoj Ivano-Frankovskoj oblasti u zapadnoj Ukrajini. Nakon Prvog svjetskog rata ovaj teritorij ušao je u sastav Poljske koja je vodila diskriminacijsku politiku prema Ukrajinicima. U takvim uvjetima jačao je ukrajinski nacionalizam, naročito među mladeži. Još kao student, Bandera je bio aktivan sudionik kulturno-društvenog života Ukrajinaca, koji je, inače, bio vrlo dobro organiziran i mahom ilegalan. Kada je 1929. osnovana Organizacija ukrajinskih nacionalista (OUN), postao je njen član.

Organizacija ukrajinskih nacionalista (OUN) – pregled nastanka i razvoja

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ova organizacija je tvrdila da su nenasilne metode za afirmiranje ukrajinske manjine u Poljskoj bezuspješne i predlagala je kao alternativu radikalne metode, pa i terorističke, u borbi ne samo protiv Poljaka, već i protiv Ukrajinaca koji su podržavali poljsku vladu. U tom razdoblju izveli su se niz terorističkih akcija i Bandera je, zajedno sa nekim svojim suradnicima, osuđеn na smrtnu kaznu, ali je bio i pomilovan. Krajnji cilj ove borbe bila je nezavisna ukrajinska država, koja je naposljetku i proglašena 1941. godine nakon okupacije tog teritorija od strane nacista. Nezavisna ukrajinska država se nikako nije uklapala u planove Nijemaca, koji su sa Sovjetskim Savezom do tada već međusobno podijelili Poljsku, te počinju osvetničke akcije protiv ukrajinskih nacionalnih stremljenja.

Sam Bandera uhićen je i deportiran u zloglasni koncentracijski logor Saschenhausen u Njemačkoj gdje je boravio sve do 1944. godine. Upravo zbog toga što je bio u nacističkom logoru nije mogao biti odgovoran za zlodjela učinjena u tom periodu od strane organizacije kojoj je pripadao. Nakon Drugog svjetskog rata Bandera je izašao iz logora, ali je bio primoran napustiti Ukrajinu i živjeti  u Njemačkoj do kraja života.

Ubijen je u egzilu 1959. godine od strane komunističkog sovjetskog agenta, otrovan cijanidom.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ukrajinska borba za nezavisnost – između nacista i komunista

Ukrajinski nacionalisti, izgubivši vjeru u tradicionalne metode političke borbe, promatrajući tragičnu sudbinu Ukrajinaca pod poljskom i sovjetskom vlašću, razočarani zapadnim demokracijama koje se nisu odazvale na njihove pozive u pomoć, smatrali su da ne može ništa očekivati od postojećeg stanja stvari već da treba poduzeti radikalne mjere. U takvim uvjetima oni su pozdravili napad Nijemaca na SSSR,  promatrajući ga kao mogućnost formiranja nezavisne države Ukrajine.

Organizacija ukrajinskih nacionalista se u svojoj borbi za nezavisnost oslanjala na Njemačku i prije izbijanja rata. Još 30-tih godina surađivala je sa njemačkom obavještajnom službom, u Njemačkoj je bio dio njenog štaba, a Njemačka joj je dijelom davala i novčana sredstva. S početkom rata OUN se raspala na dvije frakcije. Jedna je bila umjerenija i smatrala da treba više oslanjati se na Njemačku, dok je druga, na čije čelo je postavljen Bandera, bila revolucionarnija, radikalnija.

Pristalice ove frakcije su po svome vođi dobile naziv banderovci. Bandera je smatrao da se treba formirati tajna armija koja će biti spremna boriti se sa svakim tko stoji na putu k ostvarenju ukrajinske nezavisnosti – makar to bili i Nijemci. Zalagao se da se i sa zapadnim saveznicima ostvare slični kontakti kao i sa Njemačkom. Ipak, još prije napada na SSSR, u sastav njemačke armije ušle su i dvije ukrajinske jedinice (Nahtigal i Roland) koje su formirale pretežno probanderovske snage. Međutim, nakon što su rujnu 1941. jedinice SS-a pohapsile i likvidirale mnoge pristalice obje frakcije OUN-a, namjera nacista je postala očigledna. Tada je završena suradnja sa nacistima, a ukrajinski nacionalisti su svoju aktivnost prebacili u ilegalu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Kao rezultat toga 1942. je nastala Ukrajinska ustanička armija (UPA), kao vojno krilo OUN-a. Ovi ilegalni partizanski (ne komunistički) odredi su se u početku borili ne samo sa Nijemcima već i sa boljševicima, u želji da očiste teritorij od komunizma. UPA je postala najozloglašenija zapravo po tzv. Volinjskoj tragediji 1943, obračunavajući se sa Poljacima koji su se protivili ukrajinskoj nezavisnosti, kada je ubijeno desetke tisuća poljskih civila. U to vrijeme ukrajinski ustanici nisu bili jedinstvena borbena formacija, nisu imali jedinstvenu komandu niti redovnu komunikaciju između pojedinih teritorijalnih borbenih grupa. Zajedničko ime UPA koristili su svi oni koji su se odmetnuli u šumu da se bore za slobodu.

UPA  i sovjetska propaganda – što je zaista Ukrajinska oslobodilačka armija?

Iako je na kraju UPA doprinijela progonu Hitlerove vojske, postala je ozloglašena na okolnim teritorijima, budući da je svojom borbom sa Poljacima i ruskim komunistima u jednom periodu otežavala borbu protiv nacista. Naročito je komunistički Sovjetski Savez, pod dominacijom Rusa, širio negativnu sliku UPA, s obzirom da su se nakon Drugog svjetskog rata produžile borbe između vojske UPA i sovjetskih jedinica sve do 1952. godine.

Sada je to već bio otpor protiv komunističkog režima.

U zapadnoj Ukrajini taj otpor bio je masovan. Za to vrijeme je poginulo oko 500 hiljada zapadnih Ukrajinaca.

Činjenica da je u toku deset godina u velikoj državi poput i komunističkom carstvu poput Sovjetskog Saveza bila aktivna partizanska armija svakako je ostavila tragove u sjećanju zapadnih Ukrajinaca. NKVD, a kasnije KGB, se odlučno obračunavao sa ovim gerilcima. Staljin je u ulozi kaznenih odreda najčešće slao unutrašnju ukrajinsku vojsku, uglavnom iz istočnih dijelova Ukrajine. Tako je u zapadnom dijelu republike poginulo oko 30 hiljada njihovih sunarodnjaka iz istočnog dijela, među kojima je bilo učitelja, doktora, predstavnika lokalne administracije, vojnih lica sovjetske armije.

Danas se povjesničari slažu u tome da je UPA određivala svoj stav prema čovjeku ne prema njegovoj nacionalnosti, već prema njegovom odnosu prema nezavisnoj Ukrajini. Ako bi se čovjek opredijelio za nezavisnu Ukrajinu, bez obzira da li je bio Poljak, Židov, Rus ili Ukrajinac – a u njenom sastavu je bilo pripadnika drugih nacionalnosti – bio bi u njenim redovima. Ako je bio protiv nezavisne Ukrajine, onda su se oni borili protiv njega. Stoga je u osnovi ne nacionalni, već prije državotvorni pristup, tvrde historičari.

Stepan Bandera –  dobio 2010. državni orden „Heroj Ukrajine“

U Ukrajini je 2006. godine formirana komisija za istinu i pomirenje pod nazivom Institut nacionalnog sjećanja, koji ima ulogu preispitati sve etape borbe za obnavljanje ukrajinske državnosti u XX. vijeku, kao i poduzeti mjere za očuvanje uspomena sudionika nacionalno-oslobodilačkog rata, žrtava namjerno izazvane gladi – “Gladomora” od koje je umrlo nekoliko milijuna Ukrajinaca i političkih represija koje su se dogodile u sovjetskom razdoblju Ukrajine.

Stepanu Banderi je 2010. godine posthumno dodijeljen državni orden “Heroj Ukrajine” ‘za nesalomljiv duh u obrani nacionalne ideje, heroizam i samopožrtvovnost za nezavisnu ukrajinsku državu’ od strane tadašnjeg predsjednika Viktora Juščenka. Ovaj čin kritizirale su mnoge međunarodne institucije, između ostalih Europski parlament i Centar Simon Wiesenthal. Naročito je negativno reagiralo rusofilsko stanovništvo istočne Ukrajine, i nakon nekoliko sudskih žalbi ovaj ukaz ukinuo je slijedeći predsjednik Viktor Janukovič.

U Poljskoj je ime Stepana Bandere vezano za spomenuti ukrajinsko-poljski sukob na Voliniji 1943-1944, iako sam Bandera nije imao veze sa pogibijom civilnog poljskog stanovništva. Međutim, ljudi koji su se sukobili s poljskom “Armijom krajowom” nazivali su sebe “banderovci” i pozivali su se pri tom na nasljeđe OUN-a. U toj borbi dogodili su se pokolji sa obje strane u kojima je stradalo tisuće Poljaka i Ukrajinaca.

Nakon određenih rasprava i izrečenih isprika, dva naroda su postigla pomirenje. Službeni proces pomirenja počeo je još 2003. od strane predsjednika Kučme. Tada su ukrajinski politički i javni djelatnici Poljake zamolili za oprost. Prošle godine je isto učinio i sadašnji ukrajinski predsjednik Petro Porošenko. Današnja Poljska svesrdno podržava novu ukrajinsku vladu u borbi protiv ruske agresije na Donbasu. Poljaci su danas tolerantni prema emocijama koje Ukrajinci gaje prema Stepanu Banderi, smatraju da je to unutrašnje ukrajinsko pitanje. Svojevremeno je poljska Gazeta wiborcza apelirala na svoje čitatelje da shvate da kult Bandere u Ukrajini nije motiviran mržnjom prema Poljacima, već  njegovom borbom za nezavisnu Ukrajinu.

Bandera – simbol otpora Ukrajinaca 

Ako je u dijelu ukrajinskog nacionalnog pokreta nekada i bilo antisemitizma i antipolonizma, on je davno odbačen od većine Ukrajinaca. Današnji ukrajinski patriotizam podrazumijeva drugačiji, prijateljski odnos prema tim i ostalim narodima.

Najveći protest protiv kulta Bandere pokazao je Kremlj i Rusija. Suvremena Ruska Federacija preuzela je cijelo nasljeđe Sovjetskog Saveza (kao i Srbija Jugoslavije), pa i odnos prema OUN, UPA i Stepanu Banderi. Koristeći činjenicu da se u Rusiji nedovoljno poznaju historijske činjenice, kremaljska propaganda uspjeva svom auditoriju plasirati naraciju po kojoj su u Ukrajini danas na vlasti ljudi kojima su bliske fašističke ideje i da ih ukrajinski narod u tome masovno podržava.

Ne zaboravljajući nacističke veze Bandere, treba uzeti u obzir sve historijske okolnosti u kojima se ukrajinska inteligencija našla u XX. vijeku, od poljske diskriminacije, preko fašističke okupacije do komunističkog režima i Gladomora. Nakon turbulentnog i sumornog vijeka koji je u današnjoj ukrajinskoj populaciji ostao zapamćen prije svega po represijama i masovnim ubojstvima sovjetskog državnog aparata, u najnovijim pokušajima desovjetizacije i oslobađanja od ruskog utjecaja, danas Stepan Bandera za većinu Ukrajinaca predstavlja domoljuba, nacionalnog heroja i simbol borbe za ideju državne nezavisnosti.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.