Serija uskrsnih džihadističkih napada u Šri Lanki nije tek još jedna u nizu akcija tzv. bombaša samoubojica. To može postati model destabilizacije institucionalno krhkih, demokratski deficitarnih, višenacionalnih i višereligijskih država. A smrtonosni susret triju kćeri danskog multimilijardera Andresa Povlsena: Alme, Astrid i Agnes, s Ilhanom Ibrahimom, sinom šrilanskog tajkuna Mohameda Ibrahima u restoranu elitnog hotela “Shangri-la” u Colombu, sadrži u sebi arhetipske elemente sudara dvaju svjetova, koji nadilazi tragičnu priču o ubojici i žrtvama, piše Višnja Starešina u kolumni za Slobodnu Dalmaciju koju djelomice prenosimo.
(…)
Nakon uskrsnih iznimno dobro organiziranih i koordiniranih napada, Šri Lanka preko noći tone u nesigurnost. Posljedice za turizam su fatalne, samo jednom organiziranom i precizno ciljanom terorističkom akcijom, usmjerenom na kršćane i na strance, iza koje je stala Islamska država, Šri Lanka je gurnuta u kaos.
(…)
Nemoć zapadnjaka u sučeljavanju s fanatičnim protivnikom, koji je spreman učiniti baš sve za ostvarenje višeg cilja, gotovo se arhetipski vidi iz uloga dviju obitelji u šrilanskom masakru.
(…)
Multimilijunaš iz Šri Lanke Mohamed Ibrahim i njegova obitelj svoj novac i sebe podčinili su bitci za pobjedu islama u svijetu. Stariji i navodno umjereniji sin Ishaf tog je uskrsnog jutra sa svojim koferom-bombom otišao u hotel “Cinnamon Grand”.
Mlađi i navodno još radikalniji Ilhan sa svojim se koferom-bombom uputio u hotel “Shari-la”, mirno ušetao u hotelski restoran u vrijeme doručka i jednako mirno u izabranom trenutku aktivirao kofer-bombu raznijevši sebe i ljude za doručkom. Među ubijenima su bile i tri Povlsenove djevojčice: Alma, Astrid i Agnes, na uskrsnom odmoru u Šri Lanki. Svjedoci su pričali kako je njihova majka Anne izbezumljena od boli tumarala hotelom, ne shvaćajući što se dogodilo. Za razliku od nje, Ilhanova udovica uopće nije bila iznenađena kada joj je na vrata, nakon napada, pokucala interventna policija. Otvorila im je i aktivirala bombu raznijevši sebe, svoje troje djece i trojicu policajaca.
Upada li vam u oči psihološka nadmoć vjerski fanatiziranih džihadista koji su spremni dati baš sve za svoj ultimativni viši cilj, nad zapadnjacima koji nastoje pronaći smisao u obnovi vučjih jazbina?
(…)
Politički je korektno i tumačiti kako je obredno klanjanje selefija na jednom splitskom parkiralištu čisti čin molitve, a ne politička poruka.
A ne daj Bože da se prisjetite da su jednako tako izgledale prve snimke prvih stranih islamskih boraca u planinama BiH iz 1992. godine, kamo su stigli upravo preko Splita i iz kojih su počeli vjerskom obukom i oružjem osvajati središnju Bosnu, najavljujući kako je to tek prva postaja u osvajanju Rima i kršćanske Europe (video “Šehidi Bosne”, 1. i 2. dio), a koja su tada nadmeni zapadnjaci doživljavali kao pretjerivanja egzotičnih čudaka. Danas se zna da nisu bila pretjerivanja. Ali nije politički korektno to reći. A i u strahu se često zatvaraju oči.
Kolumnu u cijelosti pročitajte na Slobodnoj Dalmaciji
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
