Danas obilježavamo europski dan logopedije. Riječ je, kao što nam je vjerojatno i poznato, o znanosti koja se bavi prevencijom, dijagnostikom i tretmanom poremećaja govora, glasa, jezika, gutanja, slušanja, čitanja, pisanja i svih oblika komunikacije. Logopedi se, osim toga, bave primijenjenim i fundamentalnim istraživanjima u navedenim područjima.
Na današnji dan trenutak je da se prisjetimo svih koji rade osobama koje imaju problema s govorom i pisanjem, posebno onih u odgojno-obrazovnom sustavu, koji pomažu djeci s takvim problemima.
U nastavku povodom današnjeg dana, prenosimo tekst kojeg su za za portal logoped.hr priredile dr. sc. Maja Rogić Vidaković, mag. logoped (Medicinski fakultet u Splitu, Zavod za neuroznanost) i Danijela Matulić, mag. logoped (Poliklinika za rehabilitaciju osoba sa smetnjama u razvoju, Split).
> Evo zašto ne biste trebali tepati djeci!
Definicija logopedije
Različita međunarodna udruženja logopeda daju slične definicije logopedske djelatnosti. Razlike među njima nastaju zbog različitog zakonodavnog uređenja logopedske djelatnosti i pripadanja logopedije djelokrugu različitih područja (zdravstvo, obrazovanje, socijalna skrb). Objedinjena definicija logopedije prema nekoliko međunarodnih udruženja logopeda glasi: logopedija (eng. speech – language pathology) je znanost koja se bavi prevencijom, otkrivanjem, dijagnosticiranjem i tretmanom poremećaja humane komunikacije pod kojom se podrazumijevaju svi oni procesi i funkcije koji su povezani s produkcijom govora te s percepcijom i produkcijom oralnoga i pisanoga jezika, kao i oblicima neverbalne komunikacije (Europsko udruženja logopeda – CPLOL) i poremećajima gutanja osoba svih životnih dobi.
Poremećaji komunikacije i gutanja podrazumijevaju:
- poremećaje govorne tečnosti,
- govorne produkcije (motoričko planiranje i izvedba),
- ekspresivnog i receptivnog jezika,
- specifične teškoće učenja,
- poremećaje socijalne komunikacije,
- poremećaje glasa,
- poremećaje rezonancije,
- poremećaje jezika i govora uzrokovane oštećenjima sluha,
- poremećaje akta gutanja u različitim fazama gutanja.
Uzroci navedenih poremećaja mogu biti: neonatalne teškoće (prematuritet, niska porođajna težina, izloženost štetnim tvarima u perinatalnom razdoblju), neurorazvojne teškoće (autizam), intelektualne teškoće, poremećaji rada aerodigestivnog trakta (iritabilni larinks, kronični kašalj, abnormalni uzorci disanja, paradoksalno gibanje glasnica, traheostoma), oralne anomalije (rascjep usne/nepca, nepravilni zagriz, makroglosija, poremećaj oralne motorike), faringealne anomalije (blokade gornjih dišnih puteva, velofaringealna insuficijencija), laringealne anomalije (patologija glasnica, trahealna stenoza), neurološki poremećaji (cerebralna paraliza, demencija, Parkinsonova bolest, multipla skleroza), lezije mozga (tumorski procesi, moždani udar, traumatska oštećenja mozga), ozljede mozga nakon neurokirurških procedura, genetski poremećaji (Downov sindrom, sindrom fragilnog x kromosoma, Rettov sindrom, velokardiofacijalni sindrom) te poremećaji nepoznate etiologije.
Kako nastaje govor?
Govor nastaje uporabom mišića i sustava za respiraciju, fonaciju i artikulaciju koji oblikuju potisnut zrak iz pluća u govorni zvuk. Jezik i govor se preklapaju te su međusobno povezani dijelovi komunikacije. Mnoge regije mozga i putovi uključeni su u stvaranje govora i jezika (primarna motorička kora mozga, Brocino područje, Wernicekovo područje, slušna i vidna kora mozga, kortikobulbarni put, Exnerovo područje i dr). Poremećaji govora i/ili jezika mogu biti na bilo kojoj razini: respiracijska, fonacijska i arikulacijska ili uključivati različita područja mozga i putove.
Gdje sve rade logopedi?
U Hrvatskoj logopedi mogu biti zaposleni u sustavu zdravstvene zaštite (centri za rehabilitaciju slušanja i govora, pedijatrijske, otorinolaringološke, neurološke, neurokirurške, psihijatrijske, audiološke i fonijatrijske klinike, ustanove za mentalno zdravlje i savjetovališta), na području odgoja i obrazovanja (kao stručni suradnici u predškolskim ustanovama, osnovnim školama, centrima za odgoj i obrazovanje), u sustavu socijalne skrbi (dječji domovi, gerijatrijske ustanove), u posebnim ustanovama (centri i ustanove za rehabilitaciju), u nevladinim udrugama i privatnoj praksi te znanstveno-istraživačkim institucijama (istraživački centri, fakulteti). U općoj populaciji često dolazi do pogrešnog razumijevanja logopedske djelatnosti, a logopede se svodi na stručnjake koji „ispravljaju slova“ kod djece. Ispravljanje „slova“ ili, točnije rečeno, rehabilitacija artikulacijskih poremećaja različitih glasova samo je jedan od mnogih rehabilitacijskih pristupa u kliničkom radu logopeda.
Suvremeni izazovi u logopediji
Osim kliničkog rada u logopediji se kontinuirano provode temeljna i primijenjena znanstvena istraživanja. Logopedija je interdisciplinarna znanost koja objedinjuje i koristi znanja iz biomedicinskih, društvenih, tehničkih i drugih znanosti. Uzbudljiva saznanja o radu mozga (procesima stvaranja govora i jezika) dolaze s područja neuroznanosti koja koristi različite metode snimanja moždane aktivnosti tijekom govornog procesa. Neke od metoda su elektroencefalografija (EEG), funkcionalna magnetska rezonancija (fMRI), transkranijska magnetna stimulacija (TMS), positronska emisijska tomografija (PET), magnetoencefalografija (MEG) i druge.
Također, provode se i funkcionalna mapiranja mozga tijekom neurokirurških operacija mozga tijekom kojih se pacijent budi u jednom dijelu operacije kako bi se testirale govorno-jezične funkcije regija mozga. Ovakva mapiranja se provode ukoliko su tumorski procesi unutar određene govorne regije mozga (Brocina regija) ili se nalaze u njenoj neposrednoj blizini te postoji opasnost od postoperacijskih govorno – jezičnih gubitaka. Slična testiranja provode se i tijekom operacija epilepsijskih žarišta koja zahvaćaju govorno-jezične regije mozga. U mnogim međunarodnim neurokirurškim klinikama logopedi su uključeni u stručni tim (neurokirurg, anesteziolog, neurofiziolog, psiholog, logoped) tijekom funkcionalnog testiranja govorno-jezičnih regija. Testiranje govorno-jezičnih funkcija tijekom budnog stanja pacijenta provode se zadnjih nekoliko godina u svega dvije bolnice u Hrvatskoj.
Nesumnjivo, logopedsku djelatnost u Hrvatskoj očekuju brojni izazovi definiranja metodologije (razvijanje testova i procedura) tijekom ovakvih operacija. Nadamo se i uključivanju većeg broja mladih stručnjaka u provođenju bazičnih i primijenjenih znanstvenih istraživanja iz područja govorno-jezične patologije. Povezivanje kliničkih znanja i novih spoznaja o procesima stvaranja govora i jezika vodilo bi učinkovitijoj logopedskoj rehabilitaciji.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
