Infekcije u djece i imunost: Djecu ne treba držati pod staklenim zvonom

Foto: Thinkstock

U svakodnevnoj liječničkoj praksi imunološki sustav povezuje se u prvom redu s obranom organizma od infekcije. Zahvaljujući imunološkom sustavu uspijevamo opstati u svijetu koji je prepun raznih mikroorganizama. Ako nas oni, uvjetno rečeno, “pobijede”, dolazi do oštećenja zdravlja i pojave infekcije.

Čovjek je od rođenja, tijekom cijeloga života, okružen mikroorganizmima, ali je i sam “spremnik” mikroorganizama s kojima “živi” u dobrim odnosima jer ih njegov imunološki sustav dobro kontrolira.

Međutim, iako je borba protiv infekcije najvažniji zadatak imunološkoga sustava, njegova je uloga puno šira. Imunološki sustav, naime, odgovoran je za održavanje cjelovitosti (integriteta) i samosvojnosti (identiteta) našeg organizma. To znači da štiti organizam ne samo od mikroorganizama, nego i od prodora svih stranih stanica ili njihovih dijelova u naše tijelo i stranih tvari biološkoga podrijetla, kao što su otrovi ili toksini, te od vlastitih promijenjenih stanica poput tumorskih koje su izmakle kontroliranom rastu (tzv. protutumorska imunost). Stoga je, uz zaštitu od infekcije, iznimno važna uloga imunološkoga sustava u nadzoru nad vlastitim stanicama i tkivima. To se događa zahvaljujući sposobnosti imunološkoga sustava da razlikuje “vlastito” od “tuđeg”. Kriterij “vlastito” i “tuđe” specifičan je za svaku biološku jedinku i zadan je časom oplodnje.

Plod u povlaštenom položaju

Poseban imunološki status ima plod koji se razvija u majčinoj utrobi. Plod je samo poluidentičan s majkom, jer nasljeđuje polovicu gena od majke, a drugu polovicu od oca. Stoga bi trebalo očekivati da će majčin imunološki sustav reagirati na vlastiti plod kao na svako drugo presađeno strano tkivo. Do odbacivanja ploda ne dolazi zahvaljujući posebnom povlaštenom i zaštićenom imunološkom sustavu ploda, koji do danas nije u svim detaljima razjašnjen.

Naziv imunost obuhvaća sve fiziološke mehanizme kojima organizam reagira sa stranim molekulama ili antigenima radi održavanja vlastite cjelovitosti i samosvojnosti. Imunost može biti prirođena i stečena. Prirođena imunost postoji u djeteta prije i neovisno o prethodnom dodiru s nekim antigenom: to je, dakle, genetski određena otpornost organizma. Stečene imunološke reakcije nastaju tek nakon susreta s određenim antigenom, specifično su usmjerene na taj antigen i pojačavaju se nakon ponovljenih susreta s istim antigenom. U organizmu postoje brojne imunološki kompetentne stanice (limfociti, granulociti, monociti, makrofagi) s različitim funkcijama, a koje se međusobno usklađuju, pomažu i nadopunjuju: izravno uništavanje stranih stanica, prepoznavanje stranih antigena i predočavanje drugim imunološki kompetentnim stanicama, proizvodnja specifičnih protutijela, pripravljanje bakterija za razgradnju, oslobađanje aktivnih tvari kojima je krajnji učinak uništavanje stranih stanica te drugo.

“Upoznavanje” s mikroorganizmima

Prvu barijeru od infekcije predstavljaju koža i sluznice jer one sprječavaju ulazak bakterija, virusa i drugih mikroorganizama u naš organizam. Vrlo pojednostavljeno, kada mikroorganizmi probiju tu prvu barijeru i uđu u organizam, sačekuje ih imunološki sustav i navedenim zamršenim nizom reakcija razgrađuje i usmrćuje. Prirođena je obrana organizma od infekcije, dakle, genetski određena i zavisi od oba roditelja. To je razlog zašto jedan te isti virus ili bakterija kod jednog djeteta mogu izazvati vrlo burnu reakciju, a kod drugog njihovo prisustvo može proći neprimijećeno.

Ne postoji dvoje djece s identičnim imunološkim sustavom; svako dijete reagira na drukčiji način: kod jednoga ta reakcija može djelovati čak i korisno, a kod drugog djeteta vrlo štetno. Sličnosti u imunološkom reagiranju ima, ali nema znaka jednakosti.

Velika je zabluda da dijete koje tijekom godine ima više infekcija ima oslabljenu imunost. Dijete se, naime, u prvim godinama života prvi put susreće s brojnim mikroorganizmima. Infekcija može biti samo znak da se dijete “upoznaje” s određenim mikroorganizmom kako bi stvorilo antitijela za neki drugi ponovni susret. Kod djece koja su sklona čestim infekcijama treba biti oprezan s primjenom antibiotika jer se najčešće radi o virusnim infekcijama.

Svaka infekcija nije bakterijska pa niti ne zahtijeva antibakterijsko liječenje. Nasuprot tome, ima djece koja, iako dolaze u dodir s određenim mikroorganizmima, nemaju nikakvu reakciju, ali to ne znači da njihov imunološki sustav to nije nigdje “zabilježio”. Postoje, dakle, individualne razlike u reakciji svakog djeteta, ovisno o tome kakav je imunološki sustav nasljedilo i koliko je samo tijekom života u njemu i “dogradilo”.

Valja napomenuti da majčino mlijeko sadržava relativno velike količine imunoloških zaštitnih tvari, koje prije svega štite površinu sluznice crijeva dojenčeta od invazije bakterija. Epidemiološka istraživanja nedvojbeno su pokazala da djeca hranjena na prsima boluju od akutnih infekcija, osobito od proljeva manje nego djeca na umjetnoj prehrani.

Kad imunitet “kihne”

Naziv imunodeficijencija označava nedostatnost imunosti. Za kliničke potrebe korisno je imunodeficijencije razvrstati u primarne ili nasljedne i sekundarne ili stečene. U primarnim imunodeficijencijama postoji prirođena genetska greška, odnosno prirođeni poremećaj imunosti. To su rijetki poremećaji kojih je do danas opisano više od 50 raznih oblika. Sekundarnim imunodeficijencijama uzrok je obično u nekom drugom (probavnom, bubrežnom ili dr.) sustavu. Primjeri su za sekundarne imunodeficijencije nedonošenost, teška pothranjenost, kronične bolesti crijeva (npr. enteropatija s gubitkom bjelančevina kod koje se gube i protutijela – imunoglobulini – koja štite organizam od infekcija), ozljede kao teške opekline, infekcije (virus humane imunodeficijencije – HIV= Human Immunodeficiency Virus) ili primjena liječenja (dugotrajna terapija kortikosteroidima, citostatici, zračenje). Među sekundarnim imunodeficijencijama danas nedvojbeno na prvom mjestu po svom javnozdravstvenom značenju stoji HIV-infekcija.

Uz kliničke znakove koji upućuju na moguću imuno­deficijenciju, njihovo je međusobno razlikovanje moguće jedino iscrpnim laboratorijskim istraživanjem određenog djeteta. Prije početka bilo kojeg oblika liječenja, od osobite je važnosti doći do što točnije dijagnoze.

Zajedničko obilježje gotovo svih oblika imuno­de­ficijencija jest neprimjerena reakcija organizma na inače uobičajene mikroorganizme. To se u praksi očituje ponavljanim infekcijama koje su češće nego što se očekuje, kroničnim infekcijama, neobičnim uzročnicima infekcija, nepotpunim ozdravljenjem između prethodne i iduće infekcije.

Prema tome, u djeteta za kojeg sumnjamo da je oslabljene imunosti treba tražiti odgovor na nekoliko važnih pitanja:
– Koliko je infekcija dijete preboljelo u posljednjih godinu dana (4-8 infekcija godišnje sasvim je uobičajen prosjek u predškolskoj dobi)?
– Je li dijete u pojačanoj mjeri izloženo infekcijama (jaslice, vrtić, loši životni uvjeti)?
– Ozdravi li dijete potpuno između dvije infekcije ili ne?
– Jesu li infekcije lokalizirane uvijek na istom organ­skom sustavu (npr. ponavljane angine ili upale uha) ili infekcije zahvaćaju, u slijedu ili istodobno, više organskih sustava?
– Je li riječ o gnojnim ili negnojnim upalama grla, uha, kože?
– Je li bilo infekcija nesvakidašnjim mikroorganizmima ili teških infekcija uobičajenim uzročnicima?
– Imaju li i druga djeca u obitelji slične smetnje i da li je u obitelji bilo slučajeva sepse?

Liječenje ovisi o vrsti i težini poremećaja. Poremećaji koji nisu praćeni kliničkim tegobama, nego su gotovo slučajno otkrivene laboratorijske anomalije, najčešće ne zahtijevaju nikakvo liječenje. U slučaju teških imunodeficijencija s nedostatkom protutijela (imunoglobulina) liječenje se temelji na razumnoj primjeni antibiotika i na nadomještanju protutijela u obliku komercijalnog intravenskog pripravka imunoglobulina. Suvremeni pripravci imunoglobulina vrlo su sofisticirani i skupi i u pravilu ne izazivaju nepoželjne reakcije. Svi su podvrgnuti inaktivaciji virusa humane imunodeficijencije i virusa hepatitisa. Budući da se ma­terijal dobiva od tri do šest tisuća davalaca, zajamčena je prisutnost širokog spektra protutijela. Djeca sa sumnjom na tešku udruženu imunodeficijenciju (pozitivna obi­teljska anamneza) ne smiju primiti živa cjepiva (BCG, poliomijelitis, morbili i dr.) zbog opasnosti od nastanka generalizirane progresivne bolesti. Kod nekih teških oblika imunodeficijencije prirodni tijek bolesti, bez liječenja, vodi smrtnom završetku do kraja druge godine života. U te djece transplantacija koštane srži danas je jedini učinkovit način liječenja, s uspostavljanjem trajne imunosti. Ako dijete nema identičnog davaoca, posljednjih se desetak godina uspješno primjenjujemetoda transplantacije koštane srži od poluidentičnog davaoca (otac ili majka).

Doc. dr.sc. Jelena Roganović, dr. med.
Narodni zdravstveni list

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/www.zzjzpgz.hr