Željko Sakić: Za Nobila i lijevu nomenklaturu likvidacija Đurekovića identična je onoj Osame bin Ladena!

Anto Nobilo nikada nije krio svoje svjetonazorske stavove. Logično, njegov otac Ivan radio je u Udbi, te bio pomoćnik Josipu Boljkovcu. Službovao je u Splitu, Osijeku i Karlovcu gdje je Anto Nobilo proveo mladost, a potom studirao i završio pravo u Zagrebu. Krajem 70-ih godina Nobilo je počeo kao pripravnik raditi u Okružnom javnom tužiteljstvu, a onda je četiri godine bio tužitelj u Donjoj Stubici. Kad se vratio u Zagreb, 1986. godine postao je tužitelj u procesu protiv Andrije Artukovića.

Anto Nobilo je 1989. prekršajno prijavio Franju Tuđmana zbog njegova istupa u Klubu hrvatskih književnika. Usprkos svojoj zapaženoj ulozi u represivnom i totalitarnom sustavu bivše države, Nobilo je u državnom odvjetništvu radio od počeka i tamo ostao do kraja 1992. godine. Pokrenuo je istragu ubojstva zagrebačke obitelji Zec te zločina u  Pakračkoj Poljani. Nakon rada u Državnom odvjetništvu, otvorio je odvjetnički ured. Nobilo je bio jedno vrijeme i HNS-ov kandidat za ministra pravosuđa. Ali, Vesna Pusić ga je uklonila s liste kad je čula da se obračunao sa suprugom Jadrankom.Tada je cijelo tiskano izdaje „Glorije“ koja je o tome izvijestila na naslovnici povučeno prije no što je stiglo na kioske. Kako Jadranka Nobilo nije zadobila teške ozljede, policija je oboje supružnika prijavila za remećenja javnog reda i mira. Postupak je obustavljen. Međutim, u intervjuu Nacionalu danom 2004., Jadranka Nobilo ispričala je sve o nasilnosti Ante Nobila prema članovima obitelji, no to nije naškodilo njegovoj uspješnoj karijeri.

Izjavom da svaka država brani svoj poredak od terorista, te uspoređujući djelovanje CIA-e, spram Osame bin Ladena, i SDS jugoslavenske političke tajne policije koja je likvidirala Stjepana Đureovića, Nobilo je bjelodano potvrdio potrebu za lustracijom u Hrvatskoj. Na žalost, taj se proces u Hrvatskoj nikada neće dogoditi. Kadrovi iz bivšeg sustava posve su premrežili Hrvatsku, a nastupio je i transgeneracijski prijenos vlasti, i moći, u ključnim društvenim segmentima; financijskim, medijskim, te onim u pravosuđu i visokome školstvu gdje se već zapošljavaju oni koje Dujmović naziva „djecom komunizma“, pa i njihovi unuci.

Zoran Milanović šokiran presudom Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču

SDP-ova vladajuća većina u Vladi i Saboru posljednjeg je radnog dana prije ulaska Hrvatske u EU, napisala (Ivo Josipović) i usvojila promjene zakona koje su odmah nazvane lex Perković, a uvedena je novost da se europski uhidbeni nalozi koji stignu u Hrvatsku neće primjenjivati na kaznena djela počinjena prije 2002. godine. Odmah je postalo jasno da su zakonske promjene smišljene isključivo s ciljem sprečavanja izručenja Perkovića i Mustača Njemačkoj. No Milanović je tvrdio suprotno.

„Štitimo, ako se ja moram tu razmetati, hrvatske branitelje! Ako treba, sudit ćemo im u Hrvatskoj”, rekao je Milanović 27. lipnja 2013. u Bruxellesu.

Europska komisija i Njemačka upozoravaju Hrvatsku da lex Perković krši propise EU i traže njegovo poništenje, a Milanovićeva Vlada želi, istodobno s ukidanjem lex Perković, promijeniti Ustav kako bi se Perkoviću sudilo u RH. Na koncu, pod snažnim pritiskom EU-a, Vlada ukida sporne odredbe, Perković i Mustač su uhićeni i izručeni Njemačkoj, uz protivljenje DORH-a koji je u ovom slučaju zastupao Njemačku!?

Nakon izrečene nepravomoćne presude kojom se Peković i Mustač suđuju na doživotni zatvor, Milanović posve mijenja retoriku.

“Ako je to istina ti ljudi su dobili najblažu kaznu koju su mogli dobiti. Žao mi je što o tome nije odlučeno u Hrvatskoj”, ustvrdio je Milanović. “Šokiran sam kad vidim da su ljudi koji su Franji Tuđmanu nabavljali putovnicu, koji su uživali njegovo povjerenje, Gojka Šuška, (Tomislava) Karamarka, svih HDZ-ovaca koji su bili među osnivačima stranke na kraju prokazani kao udbaški egzekutori. To je strašno i govori sve o HDZ-u kao stranci jer to je očito nešto o čemu se HDZ treba očitovati.“

Nevjerojatno je da bi se HDZ trebao očitovati o „udbašim egzekutorima“, koje je Zoran Milanović na svaki način nastojao zaštititi od izručenja Njemačkoj, nanoseći pri tome Hrvatskoj nenadoknadivu štetu u međunarodnim krugovima.

„Nisam vjerovao da su takvi ljudi bili u neposrednoj orbiti i najbliži suradnici osnivača HDZ-a, zajedno s njim osnivali HDZ. To opuno govori i ako je to stožerna hrvatska stranka to nije dobro”, kazao je Milanović.

Slijednik SKH, Milanovićev SDP, isčuđava se nad naravi ljudi koji su svi do jednoga potekli iz Komunističke partije. Nobilu je likvidacija bin Ladena i Đurekovića usporediva, i logična, dok Milanović neće prisustvovati proslavi Dana pobjede u Kninu, a razlog je njegova ocjena da je ta proslava postala HDZ-ova politička manifestacija. Te dodaje: „Knin je na neki način bio centar pobune, međutim Knin nije Berlin. Berlin je bio u Beogradu, a tamo nećemo i ne možemo slaviti“.

Također i general Stipetić neće u Knin jer ga vrijeđa Thompsonov koncert, te izjavljuje: “Oluju treba slaviti svakih pet godina”.

Tako se vraćamo na poznate političke pozicije anacionalne hrvatske ljevice, koja nema nikakvog stvarnog emocionalnog osjećaja za državu u kojoj djeluje. Praktično, svojim nedolaskom na proslavu Dana pobjede, pokazuju kako im taj najvažniji datum u novijoj hrvatskoj povijesti, apsolutno ništa ne znači.