Vjerski temeljena sveučilišta, te vjerske slobode općenito nailaze na nepredvidivu budućnost u Kaliforniji. Državni zakonodavci u Sacramentu razmatraju uvođenje posebnog zakona pod nazivom „Zakon pravičnosti višeg obrazovanja“ s namjerom da zabrane vjerskim školama “diskriminaciju” nad učenicima, tj. studentima. Iako, takav zakon bi stvorio svojevrsnu pravnu dvosmislenost jer bi natjerao suce da „zarone u mutne vode“ kako bi razlučili istinske vjerske spoznaje od diskriminacije i diskriminirajućih okolnosti, piše Wsj.com.
Navedeni zakon bi trebao biti stavljen pred Kalifornijski državni odbor u kolovozu. Ako se navedeni zakon usvoji, to bi moglo dovesti do podijeljenih reakcija diljem zemlje. Zato, umjesto da regulira unutarnje poslove i sama pravila vjerskih institucija, Kalifornija bi jednostavno trebala zatražiti od vjerskih institucija da jasno definiraju svoja pravila i statute.
Prema trenutnom zakonu Kalifornije, vjerska sveučilišta koja primaju državna sredstva mogu biti izuzeta od antidiskriminirajućih zakona. Institucije ispunjavaju uvjete za izuzeća ako su „pod kontrolom vjerske organizacije”, te ako primjena antidiskriminirajućih zakona nije u skladu s religioznim načelima te organizacije. Na primjer, to je ono što dozvoljava fakultetima temeljenima na vjeri da provode zakone koji zabranjuju istospolne veze.
U ožujku, zakonodavci su nastojali ograničiti vjersko izuzeće na tek nekoliko teoloških institucija, kao na primjer onih koje pripremaju buduće svećenike. Općenito, vjerski temeljena sveučilišta bi i dalje bila obvezatna pružiti smještaj onima koji se ne slažu s vjerskim načelima škole, ali sveučilišta se s tim nisu složila, te su se povukla iz svih daljnjih pregovora.
Državni senator Ricardo Lara, koji je napisao zakon, praćen je s prepravljenim prijedlogom donesenim u lipnju – u kojemu zabranjuje svim visokim učilištima diskriminaciju na temelju seksualne orijentacije te izbora spolnosti. Zakonodavstvo je također uključilo izuzeće za vjerske institucije pod objašnjenjem da ih religija zabrinjava, te da zbog nje ne mogu dosljedno provesti pravila.
Naravno, to je stvorilo samo još više zabune. Što ako vjerska sveučilišta zatraže od studenata da potpišu izjavu u kojoj potvrđuju vjersko načelo da brak može biti samo između muškarca i žene? Bi li se to onda računalo kao diskriminiranje na temelju nečijeg seksualnog opredjeljenja ili bi se ipak shvaćalo kao stav da vjerske institucije brinu za bolje sutra, te za budućnost općenito? A što je tek s istospolnim kupaonicama? Kako bi sud suočen s tužbom ovakvom oblika odgovorio?
Nove promjene su došle, ali umnožavanje retoričkih promjena neće biti od pomoći. Zakon smatra da sud mora biti u mogućnosti podijeliti ove slučajeve između diskriminacije i vjerski motiviranih pravila. U praksi – to će se pokazati nemogućim.
Vrhovni sud prepoznao je alternativu subjektivnim odlukama koje će ovaj zakon stvoriti, i to uzimajući u obzir slučaj „Watson v. Jones“, koji je riješen 1872. godine, a govorio je o borbama između crkvi za vlasništvo nad zemljištem crkve na području države Kentucky. Umjesto rješavanja navedenog spora Vrhovni sud je smatrao da ljudi koji se zajedno udruže kako bi slijedili vjerske zadaće čvrsto pristaju slijediti sva pravila koja institucija nalaže, a koja im garantiraju određenu političku moć i prava.
Temelj ovog koncepta je vjerovanje da bi građani trebali donositi vjerske odluke sami za sebe, slobodni od vladinog utjecaja. Ljudi koji se pridruže određenim vjerskim organizacijama pristaju prihvatiti pravila koja dolaze s članstvom. Država bi to trebala prepoznati. S druge strane, Amerikanci bi trebali biti skeptični ako se vlasti pokušaju miješati u uređenje unutarnjih vjerskih pravila bez nekog izuzetnog opravdanja, kao što je npr. zaštita ugroženih građana.
Rješenje je da države zahtijevaju od vjerskih organizacija da budu transparentne o svojim pravilima i zakonima. Pojam „bezuvjetno prihvaćanje pravila“ ima smisla jedino ukoliko se ljudi pridružuju organizacijama „širom otvorenih očiju“ , tj. znajući sve pojedinosti o određenoj organizaciji ili instituciji.
U ovakvom kontekstu, „Zakon pravičnosti višeg obrazovanja“ nije toliko loš. Zakon bi zahtijevao od vjerski temeljenih sveučilišta da se jasno ograde od diskriminacije, te svega vezanog uz nju u glavnoj zgradi sveučilišta, kao i u promidžbenim materijalima namijenjenim budućim polaznicima. Takve mjere jačale bi stav da se ljudi koji pohađaju dotična učilišta ponašaju tako jer prihvaćaju pravila i težnje dotične ustanove.
Jedinstvene značajke vjerskih sveučilišta kao što su sposobnost da integriraju vjersku opredijeljenost i društvenu pravdu – vrijedne su očuvanja. Jedan od načina da se spomenute sposobnosti njeguju jest da se osigura da budući studenti znaju što će se od njih očekivati na fakultetu. To će učiniti mnogo više za promicanje osobnog identiteta, te institucionalnog pluralizma, nego da se sudovima dozvoli da oni određuju što je uistinu u srcima vjernika.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
