Prešla je prag i zakoračila u ordinaciju sva krhka i uplašena. Petnaestogodišnja djevojčica u šarenoj haljinici u bolnicu je došla potpuno sama. “Mene boli trbuh, već tjedan dana ne mogu na WC”, rekla je jednoj starijoj liječnici koja ju je taj dan primila u Vinogradskoj, prenosi Jutarnji list.
Nakon samo jednog pogleda na djevojčicu liječnica je zatražila broj roditelja i odmah ih je nazvala. “Spakirajte joj pidžamu i četkicu za zube. Dijete ima anoreksiju i mora ostati ovdje”, rekla im je bez ikakva uljepšavanja. Jer, situacija je bila alarmantna. Na visinu od 177 cm imala je 40 kilograma i izgledala je, kaže danas gledajući s odmakom – kao hodajući kostur. A roditelji to uopće nisu primijetili.
“Sve je krenulo u ljeto nakon prvog razreda srednje škole, imala sam 15 godina i tada sam skužila da imam problema s probavom. Sama sam tražila pomoć jer odnosi u obitelji nisu bili baš najbolji. Ja jesam uvijek bila mršava, bavila sam se baletom, ali svejedno mislim da je znakovito da nisu vidjeli da im je dijete spalo na svega 40 kilograma. Roditelji su bili okupirani svojim problematičnim odnosima i nisu me dovoljno vidjeli”, iskrena je 41-godišnja Ivana Miletić Piškor, plesačica klasičnog baleta i suvremenog plesa koja sada radi kao pedagog, predaje djeci u plesnoj školi i koja je odlučila javno i glasno progovoriti o poremećaju s kojim se godinama borila u razdoblju adolescencije.
Najveći problem kod anoreksije je, kaže, kada osoba počne gledati neku drugačiju sliku samoga sebe. “Na baletu smo se svakodnevno gledali u ogledalu. Ja nisam primijetila da sam toliko smršavjela niti mi je to itko govorio. Ta mršavost u baletu se toliko cijeni i nitko ti sigurno neće reći da si pretjerao s gubljenjem kila. A tako počneš gubiti i realnu percepciju”, objašnjava Ivana Miletić Piškor.
Bila je perfekcionistica i sebe uvijek tjerala da bude najbolja. A za jedan razgovor koji je sasvim slučajno čula u baletnoj školi vjeruje da je bio okidač za probleme koji su joj obilježili adolescenciju. “Ma znaš, ona je super, ali moramo paziti da se ne bi slučajno proširila u kukovima, mogla bi se i udebljati, vidiš, mama joj je malo jača…”, pričale su dvije profesorice.
Od straha da više neće biti najbolja, Ivana je od toga trenutka stavila fokus na kontrolu nad ishranom. Mogla je provesti cijeli dan a da ne pojede gotovo ništa.
“Bila sam prvi srednje, imali smo veliki odmor i ja sam si kupila šiziku pizzetu. Pojela sam pola te male sirote pizzete, a pola spakirala. I to ne bih uopće kasnije pojela jer nisam imala kada. Tako iz dana u dan. Probavu sam imala toliko rijetko da organizam nije imao što preraditi, ma organizam je sam sebe počeo jesti. Bila sam u stanju teške pothranjenosti. U bolnici su padali u nesvijest kada sam stala na vagu”, prisjeća se Ivana.
Nije tada ni znala, kaže, što je anoreksija. Mislila je da je to neka njezina supersposobnost. “Kada su me smjestili u bolnicu, bila sam uvjerena da mi rade pritisak, tlače me s time, da me tjeraju da puno jedem, a ne mogu. Imala sam sondu. Trebalo je silne kalorije nadoknaditi u organizmu. Mjesec i pol dana sam bila u bolnici. Priznajem, ponekad sam malo i varala na vagi, strpala bih u pidžamu neki uteg ili slično. To svi rade, jer hoćeš, naravno, što prije da te puste na miru”, objašnjava.
Kada je izašla iz bolnice, roditelji su je poslali na baletnu akademiju u München, prvenstveno jer je u Hrvatskoj bio rat. Živjela je sama u internatu, komunicirala na stranom jeziku, među nepoznatim ljudima i bio je to veliki stres za djevojčicu s nepunih 16 godina.
Problemi su opet počeli.
“Tamo su, srećom, bili ljudi koji su vodili brigu o svemu i primijetili su da kopnim, pa sam se vratila doma na drugo liječenje. Psihoterapija me vratila u život. Jedan super čovjek i super liječnik, Nebojša Lazić, na prvom razgovoru me pitao želim li živjeti kao glista. Rekla sam da ne, da mi se to ne sviđa. Pa mi je pokušao dočarati da sam kao glista jer mi se život svodi na to da unesem hranu, pužem i izbacim van probavljeno. Savjetovao mi je da počnem pisati dnevnik. I kada ga danas prelistam, vidim koliko sam bila opterećena time što, koliko i kada jedem. Ljude sam silno živcirala jer užasno sporo jedem, a meni je to bilo super kako mogu sto puta prožvakati zalogaj. To sam smatrala nekom svojom posebnošću”, priznaje.
Prije dvadesetak godina Ivana je u taj svoj dnevnik zapisala: “Dakle, moram se izmiriti s činjenicom da moj duševni život već duže vrijeme nalikuje duševnom životu gliste. Kakvo je to malo dijete koje nosim u sebi, kakav je moj život iznutra, a kakav izvana? Koliko sam slojeva ogulila do sada i koji sloj ‘nudim’ ljudima oko sebe? S koliko ljubavi i slobode živim ovaj svoj život?”
Borila se iznutra. Svi u baletnoj školi znali su da je bila u bolnici, ali nitko joj od nastavnika nijednom nije došao u posjet ni pitao kako je. Kao da su se željeli ograditi od svega. A 16-godišnjoj Ivani balet je tada bio motivacija da ozdravi, jer je bila svjesna da je neće pustiti da pleše dok fizički ne bude dobro. U svom je dnevniku čak napisala: “Balet je jedino što ne želim izgubiti.”
“Hijerarhija je u baletu jako prisutna i rigorozna. Kad sam se vratila u dvoranu, s glavnog štapa došla sam na lijevi zadnji. Postala sam gotovo nevidljiva. Znači, jedino mjesto gdje sam bila vidljiva – odjednom više to nije. Nisam više bila dobra, izgubila sam formu. Moja pozicija se mijenja i to je bio ključni moment suočavanja same sa sobom. Kada sam završila školu, sa 17 godina sam se zaposlila u HNK, no način odnošenja prema nama plesačima nije se promijenio. Nepedagoški diskurs bio je prisutan i u profesionalnom ansamblu i nije mi se to svidjelo. Prošla sam kroz dovoljno problema i nisam se željela više osjećati loše. Željela sam živjeti, biti dobro i biti sretna”, ističe Ivana.
Zato se upisala na Akademiju za suvremeni ples u Londonu i te su joj tri godine života, kaže, bile najljepši period koji je proživjela: novi svijet, novi ljudi koji nisu opterećeni, različite vrste plesača, različita tijela, bez strogih normi.
“To je bila najbolja stvar koju sam napravila za svoje zdravlje”, kaže Ivana Miletić Piškor te poručuje svim roditeljima da gledaju svoju djecu i da razgovaraju s njima, a ako primijete poremećaj, da se otvore i obavezno potraže pomoć.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
