Od nedavno se i Irska, čije je katoličanstvo bilo simbol otpora britanskom imperijalizmu koji se promovirao kroz drukčiji, protestantski vrijednosni sustav, pridružila “progresivnim” zemljama koje podržavaju “istospolni brak” a i pobačaj na zahtjev je ne samo legaliziran, već se sad traži da bude i besplatan.
Je li to reakcija na to što je Crkva u Irskoj, kao bitni čuvar nacionalnog identiteta, bila manje-više sveprisutna, posljedica toga što se ta nedavno siromašna zemlja obogatila i postala prilično ležerna oko nekih stvari, ili jednostavno želja da se ne bude “drukčiji” u politički korektnom svijetu?
Irska je postala suprotnost samoj sebi
Kako god, nekoć siromašna, emigrantska i gladna zemlja, po broju stanovnika i povijesti relativno slična Hrvatskoj, Irska je danas sušta suprotnost samoj sebi od prije pola stoljeća, kad je IRA, teroristička revolucionarna organizacija koja je bila čudan spoj marksizma i nacionalizma, dominirala političkim životom.
Irci su time htjeli postati napredni i u tom “socijalnom” pogledu, nakon što su i bez toga postali napredni ekonomski – no nisu svi oduševljeni. “Peasant nation” (seljačka nacija), prokomentirao je jedan sudionik “Konzerva festa” u Zagrebu, Englez, konzervativac, i katolik. On smatra da su Irci jednostavno malo iskompleksirani, jer im se već stoljećima od strane obližnje imperijalne sile Engleske, koja je upravo na temelju različitih definiciji braka – sjećate se Henrika VIII, onog koji je sebe proglasio crkvenim poglavarom jer mu papa nije dao razvod, a razvode ubuduće rješavao uglavnom slanjem svojih supruga na gubilište – nameće da su zaostali jer su katolici. Iako je ta “zaostalost” dobrim dijelom i produkt izrazito diskriminatornih zakona u Velikoj Britaniji spram katolika, koji se nakon raskola nisu smjeli školovati, naslijeđivati zemlju koja bi pripala najbližem protestantskom rođaku ili državi, zapošljavati u državnoj službi, javno iskazivati vjeru, i to je dijelom trajalo do duboko u 19. stoljeće.
Katolici na sjeveru
Žele li Irci postati drugorazredni protestanti, kao jedini katolici na sjeveru Europe, u izrazito protestantskom okruženju? Ne, ali okruženje svakako igra ulogu. No još više igra ulogu činjenica da je tradicionalni moral oslabio nakon što je Irska od ekstremno siromašne zemlje postala zemlja s najvećim neto plaćama radnika u EU. I time, kao zemlja engleskog govornog područja, postala privlačna Hrvatima. A i Hrvati njoj, jer se kod nas engleski učimo u školama dok su nam konkurenti na tržištu rada, Bugari, Rumunji, Poljaci i slični, uglavnom učili ruski.
No ono što je nama posebno zanimljivo – kako je jedna gubitnička zemlja, tako slična nama, jedna zemlja iz koje se stoljećima iseljavalo iz ekonomskih razloga, i koja je uvijek bila u problemima sa većim i vojno jačim susjedom s imperijalističkim ambicijama, od kojeg se razlikovala među konfesionalno pa time i kulturološki, preobrazila u samo par desetljeća u priču o uspjehu?
Nakon što je izborila neovisnost 1922., Irska je imala tek tri milijuna stanovnika. U prethodnom su stoljeću glad prouzročena krumpirovom zlaticom, iseljavanje pretežno u SAD i ratovi desetkovali naciju. Pedesetih, tridesetak godina nakon neovisnosti, iseljavanje je preraslo u stampedo. 400.000 stanovnika Irske, čak 15% cjelokupne populacije države, je iselilo u jednom jedinom desetljeću!
Irska je izborila slobodu – ali napretka nije bilo. Naprotiv, stvari su bile gore nego u Hrvatskoj, Irska je nakon neovisnosti dramatično nazadovala. Politika je slijedila mentalitet i želje naroda, i bila je zasnovana na idejama samodovoljnosti, ekonomskog protekcionizma i oslanjanja na domaći proizvod i domaći kapital, mentaliteta koji je koketirao sa socijalističkim i ljevičarskim idejama u ekonomskoj sferi. Gledalo se proizvesti sve što se moglo da se ne uvozi, i kad je to bilo posve neisplativo; stranim korporacijama je otežavan ulazak na tržište kako bi se zaštitili domaći poslovi; no stvari nisu išle.
Pretekli i Šveđane
A onda je, unutar samo jedne generacije, Irska od jedne od najsiromašnijih zemalja EU te predmeta viceva o pijanim “Paddyjima” postala – treća s najvećim neto primanjima, iza prebogatog Luxemburga i Danske! Prosječna neto mjesečna plaća je danas u Irskoj preko 2.500 eura – veća nego u Švedskoj. A dok su u zadnje četiri godine plaće u Švedskoj u prosjeku pale za oko 225 eura zbog navale novih korisnika socijalnih prava koje zaposleni trebaju namiriti, u Irskoj su porasle za preko 300 eura.
Irsko gospodarsko čudo započelo je osamdesetih prihvaćanjem Reaganove i Thatcheričine liberalno-kapitalističke ekonomske paradigme i odbacivanjem socijalističkih i izolacionističkih ideja. Irska se posve otvorila za strani kapital, država se povukla iz upravljanja bilo čime, privatizirano je sve što se moglo privatizirati (osim vojske, policije i sudova) i od 1990. do 2005. zaposlenost je skočila s 1.1 milijuna zaposlenih na gotovo 2 milijuna!
To je jednom zauvijek riješilo problem iseljavanja, koji Irsku muči od 19. stoljeća i velike gladi 1845 – 1849, kad je četvrtina stanovništva umrla od gladi ili morala iseliti. Stanovništvo se povećalo, zahvaljujući useljavanju iz ostatka svijeta i EU, za 15% samo u deset godina od 1996. do 2005.! Upravo onoliko koliko je palo pedesetih! Irska je danas zemlja mogućnosti. Budžetskog deficita nema, a rekordne 2003., strana ulaganja su dosegla nevjerojatnih 17% BDP-a. Irska štiti strana ulaganja – i ne miješa se u upravljanje kompanijama na svom tlu, za razliku od Hrvatske.
Ulagači izbjegavaju zemlje poput Hrvatske, gdje su dočekani kao “pljačkaši i izrabljivači” uz kuknjavu “sve smo prodali strancima”, i radije idu za Irsku koja se ponosi time da su sve najveće kompanije i poslodavci stranci, uglavnom Amerikanci. Gotovo sve kompanije s najviše zaposlenih u Irskoj su američke, pretežno informatičke kompanije poput Microsofta. Razlog nije samo gospodarska politika – već i zemljopisni položaj Irske između EU i SAD, to što je jezik engleski, i to što je dio EU uz posebne veze s Ujedinjenim kraljevstvom.
Rast zasnovan na omraženim međunarodnim korporacijama
No politike su bile ključ. U središtu tih politika su bili niski porezi za korporacije i strane ulagače, i ulaganja u obrazovanje – i to ne samo državna ulaganja, ulaganja u kadrove koji će nakon “besplatnog” školovanja floskuli “znanje nije roba” dodati “ali je kapital” i s tim kapitalom stečenim društvenim novcem zapaliti u inozemstvo, već potičući osobna ulaganja u obrazovanje. Studij u Irskoj nije besplatan – na državnim sveučilištima ćete platiti, doduše, tek skromnih 3.000 eura po godini – ali ta participacija je bitna i na njoj sveučilišta inzistiraju kako bi studenti studij shvatili ozbiljno. No to važi samo za dodiplomski studij: sve preko toga se plaća u punom iznosu.
Irska transformacija u uspješnu državu je bila svenacionalni projekt u kom su sudjelovali poslodavci, korporacije, stranke, vlade, institucije, projekt temeljen na konsenzusu i društvenom dogovoru. Irci više nisu željeli gledati kako im djeca odlaze preko Atlantika trbuhom za kruhom. Valja reći: Nije bilo namjernog širenja defetizma i sabotiranja jamranjem i demoraliziranjem nacije, kako se to kod nas, vjerojatno ciljano i organizirano, radi.
Zablude o ekonomiji
No Irci su isto morali obračunati sa svojim zabludama. Za generaciju koja je izborila neovisnost ideal je bio ekonomski samodovoljna zemlja, socijalna, bez pohlepnih kapitalista i korporacija. Htjeli su ekonomiju zasnivati na malim i srednjim poduzećima, obiteljskom biznisu, poljoprivrednim gospodarstvima. Izvoz je slijedom toga bio malen, i uglavnom na englesko tržište, a domaće je tržište bilo premalo za ozbiljna ulaganja u industriju.
Visoke uvozne carine i politika zamjene uvozne robe domaćom samo su dodatno rušile standard Iraca. Politika “Nećemo valjda sve prodati strancima” je došla na naplatu u najgorem mogućem obliku. Do početka šezdesetih irski su političari suočeni s katastrofalnom emigracijom zaključili da je ekonomski izolacionizam neodrživ. Došlo je do radikalne promjene politike: Zaštita domaće proizvodnje je posve odbačena, zemlja je posve otvorena za strane radnike, strani kapital, strane korporacije.
Ta politika je definirana u službenom dokumentu iz 1958. nazvanom “Ekonomski razvoj”, koji zagovara strana ulaganja, slobodno tržište, produktivna i profitabilna a ne tek socijalna ulaganja, dakle ona ulaganja koja će donijeti ulagaču dobit, a ne koja će zaposliti ljude. Ponuđene su porezne olakšice za izvoznike, do razine povrata cijelog poreza. Ukinuta su sva ograničenja za strano vlasništvo nad bilo čime u Irskoj.
Do sredine šezdestih Irska je ukinula sve uvozne tarife i carine i krenula pregovarati o članstvu s pretečom EU, EEZ, koja je tada imala tek 6 država članica. Irska postaje članica EU 1973. i maksimalno je iskoristila sve prednosti članstva u tada prosperitetnoj i brzo rastućoj Uniji.
Nisu samo ekonomske politike bile zaslužne. Irac je u medijima u Engleskoj i SAD-u tradicionalno u karikaturama prikazivan kao pijanac fizički nalik majmunu, uz obavezan eksploziv u ruci ili džepu. Stereotip o Ircu je bio da je lijen, nasilan, pijan, primitivan, rasist i terorist koji mrzi Engleze i podmeće im bombe. I, što je najgore, katolik.
Nacionalni ponos kao zaštitni znak
Istini za volju to nije bilo posve bez osnove. No Irci se nisu previše zamarali time kako ih drugi vide. Uvijek su svoje irsko porijeklo s ponosom isticali, nacionalni ponos Iraca je neupitan. Nikad nećete čuti Irca kako govori kako je “ova država smeće” (Irska), a ni u vrijeme najvećeg iseljavanja nije bilo malodušnosti i defetizma kakva se u Hrvatskoj pothranjuje od neovisnosti.
Irci isto tako nikada nisu imali značajnu petu kolonu, niti one koji su ikad govorili “pod Englezima nam je bilo bolje”, iako svakako jest bilo – i to dobrih pola stoljeća nakon stjecanja neovisnosti. Ponosni su na svoju vjekovnu borbu protiv Engleza i ne ispričavaju se nikom zašto ih mrze. Jer su ih tlačili, eto.
No sve ne bi bilo dovoljno da nije bilo jednog financijskog čarobnjaka, Kena Whitakera, dugogodišnjeg ministar financija Irske, i njegovog dokumenta “Ekonomski razvoj” kojim su socijalističke ideje napuštene i prije nego je to u Engleskoj uradila Margaret Thatcher i time izvukla propalu britansku privredu ponovo u sam svjetski vrh.
Niska cijena radne snage je u početku bila ključna: do 1970. čak je 350 stranih korporacija imalo svoje pogone u Irskoj. No otvaranje tržišta je imalo i cijenu. Brojne irske kompanije jednostavno se nisu mogle nositi s konkurencijom i propadale su, no Irska je unatoč velikom otporu u dijelu javnosti ostala dosljedna privatizaciji i liberalizaciji. Zemlja je i dalje snažno ovisila o poljoprivredi, koja je imala nisku produktivnost a emigriranje se samo usporilo, ne i prestalo. Trebalo je biti uporan, jer takve politike daju rezultate dugoročno, ne preko noći.
Povratak socijalističkih politika – i krize
Dio pozitivnog učinka otvaranja ekonomije pojela su visoka socijalna davanja. Javna potrošnja je porasla s 32% BDP-a 1960., na početku novih politika, na 42% BDP-a u 1973. Socijala i obrazovanje su najviše sudjelovali u povećanju troškova. Kreirana je, uz pomoć OECD-a, studija “Ulaganje u obrazovanje”. Objavljena je 1965. i naglašavala je kako je kvalitetno obrazovanje ključ budućeg razvoja irskog društva. Država je nakon toga uvela besplatno srednjoškolsko obrazovanje i besplatan prijevoz za đake. No, crkva je zadržala vrlo bitnu ulogu u obrazovanju i to se pokazalo jako dobrim za Irsku.
Sedamdesete su unatoč nasilju u susjednoj Sjevernoj Irskoj donijele, po prvi put, optimizam. Zablježen je porast broja stanovnika i to od 15% u tom desetljeću. No, zaposlenost je i dalje rasla dosta sporo, 1% godišnje i to na račun zapošljavanja u državnim službama, što je dovelo do financijskih problema i velikog javnog duga.
Ali Uprava za industrijski razvoj je međutim imala ključnu ulogu u uspjehu Irske: postala je prva državna agencija u svijetu koja je poduzela veliku i dugotrajnu kampanju kako bi uspostavila modernu industrijsku bazu – privlačenjem velikih stranih ulagača. U to vrijeme druge države su se uglavnom bavile zaštitom “domaćih” kompanija i “spašavanjem radnih mjesta” u propalim industrijama, a neke zemlje koje nećemo imenovati to još uvijek rade, naročito jedna.
Štititi kapital prije svega!
Irska je počela štititi isključivo kapital, ne radnike i domaće male poduzetnike i kapital se odazvao i počeo se masovno slijevati u Irsku, gdje je bio zaštićen. Nije sve uvijek išlo glatko, osamdesetih je došlo do krize i u Irskoj, a strane investicije više nisu bile dovoljne da kompenziraju propast starih, domaćih industrija i zaposle sve otpuštene radnike iz “domaćih” poduzeća koja su propadala pod jakom stranom konkurencijom. Vlade su pogoršale krizu povećavajući javnu potrošnju i poreze, deficit budžeta pokrivale posuđivanjem novca i državnim obveznicama. Javni dug je skočio na čak 120% BDP-a do sredine osamdesetih, a godišnji budžetski deficit je prelazio ogromnih 10%. Uz visoku nezaposlenost i visoku inflaciju, izgledalo je da je tranzicija propala.
No, IDA je nastavila privlačiti strane ulagače – došli su IBM, Lotus, Microsoft, Oracle. Neki veliki stečajevi su doveli u pitanje strategiju vlade, istrage su pokazale da je bio i malverzacija. To je vratilo na vlast ljevičarske politike. No na opće iznenađenje, upravo je ljevičarska Fianna Fail, inače u velikoj mjeri odgovorna za ekscesno visoku državnu potrošnju, odlučila krenuti posve drugim putem i ponudila nacionalni konsenzusa oko budućih ekonomskih politika, kako se ne bi mijenjale s promjenama vlasti, i podržala radikalne mjere štednje.
Srezana državna potrošnja je vratila Irsku na put brzog napretka. Irci danas ubiru plodove politika starih više od pola stoljeća. Dokaz je to da nema brzih instant-rješenja kakva Hrvati priželjkuju – potrebno je puno strpljenja i odricanja da bi buduće generacije Hrvata živjele bolje.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
