Dok se većina hrvatskih i europskih medija slavodobitno bavi porazom Norberta Hofera, gotovo nijedan medij se ne bavi se istom strašću rezultatima Renzijevog referenduma u Italiji. Međutim, sa sigurnošću možemo tvrditi da bi (trijumfalističko) pisanje bilo daleko veće da je referendum prošao onako kako je Renzi želio da prođe.
Referendumsko je pitanje glasilo: Želite li ukidanje paritetnog dvodomnog sustava, smanjenje broja parlamentaraca i ukidanje Nacionalnog vijeća za ekonomiju i rad (CNEL) čije je postojanje uvršteno u Ustav, a u tih 70 godina nije bilo od neke koristi?
Zaokruživanjem ‘da’ ili ‘ne’ u suštini s odlučivalo o izmjeni članka 42. Ustava i ustavnih zakona, a njime je trebao biti ukinut dvodomni sustav parlamenta gdje i Senat i Zastupnički dom odlučuju o istim zakonima i daju povjerenje vladi.
Ključni element je to što se htjelo uvesti obvezu da sve zakone moraju odobriti oba doma parlamenta. Zastupnički dom odlučivao bi ubuduće o većini pitanja, uključujući glasanja o povjerenju vladi i nacionalnom proračunu. Dakle, htjela se ukinuti jedna vrsta kontrole donošenja zakona i mogućnosti veta, što bi svakako olakšalo odlučivanje, ali i potencijalno otvorilo vrata klijentelizmu, političkim interesima i drugim devijacijama.
Članovi Senata bi praktički prestali biti birani općim izborima građana. Petoricu bi imenovao predsjednik republike, a 95 bi ih se biralo među regionalnim vijećnicima i gradonačelnicima.
Referendum je predviđao smanjenje ovlasti regionalnih vlasti, prebacivanje odluke o važnim prometnim, energetskim i infrastrukturnim projektima u ruke države. Trebalo se ukinuti i Nacionalno vijeće za gospodarstvo i rad, forum sindikata i poslodavaca.
Renzi i pobornici referenduma su ovo pitanje, u suštini velike centralizacije vlasti, sveli pod političke fraze: lakše odlučivanje, poboljšani procesi političkog djelovanja, obračun sa birokracijom, smanjenje političke nestabilnosti (koja ne mora uvijek biti nužno loša), smanjenje preklapanja poslova, ušteda i slično.
Na djelu je bio sličan proces koji se dogodio u Hrvatskoj ukidanjem Županijskog doma Sabora koji, umjesto da je postao snažniji korektiv Zastupničkom domu, je naprasno ukinut od lijeve vlade. Izgleda da lijeve vlade jako dobro vole kontrolu vlasti da im nitko ne smeta „na djelu“. Što je dobiveno u Hrvatskoj ukidanjem drugog doma parlamenta (umjesto jačanjem), vidjeli smo prethodnih 15 godina – politička ekskluzivnost i bahatost, kao i pozivanje na legalnost i legitimnost djelovanja isključivo i samo zbog većine u parlamentu pokazala se itekako na djelu. Ne tvrdimo, ali možda bi povećane ovlasti Županijskog doma slično kao u Italiji, spriječile da se kroz donošenje zakona lijeva vlast izruguje i poništava na djelu rezultate legalnog referenduma o braku i donose zakone koji se suprote političkoj volji građana Hrvatske iskazane na istom.
Predložene ustavne reforme u Italijije podržalo je, naravno, mnoštvo novinara, intelektualaca, umjetnika i javnih osoba. Oni koji u se svim silama trudili da Matteo Renzi bude pobjednik ovog povijesnog referenduma su imali čak imali i podršku zemalja članica EU. Ukratko, imali su novac, sredstva i neograničenu moć bez. Koristili su sve moguće alate, metode i taktike, ali su na kraju izgubili.
Medijske prognoze su opet, kao što se dogodilo u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Državama, opet podbacile. Odaziv je bio relativno visok, oko 68% upisanih birača, što se već dugo vremena nije dogodilo u Italiji. Talijani, čak i oni koji obično ne glasaju, izašli su masovno na birališta kako bi odbacili reformu koju je predložio Renzi. To su osobitom postotku učinili mladi i obrazovani ljudi, što je predlagatelje i podržavatelje referenduma osobito zaboljelo.
Europski mediji posljedice talijanskog referenduma uspoređuju s britanskim „Brexitom“ jer oba predstavljaju ugrozu financijske stabilnosti EU. O tome svjedoči i pad eura za 1 posto odmah nakon objave referendumskog rezultata, a u nadolazećim mjesecima euro se čak može izjednačiti s američkim dolarom (info: Goldman Sachs).
Sada će Europa vjerojatno izvršiti snažne pritiske da u Italiji ne dođe do prijevremenih izbora, osobito zbog jačanja nacionalnih i protueuropskih snaga nezadovoljnih politikom Bruxellesa. Pobjeda rastuće „Snage 5“ Beppe Grilla i „Sjeverne lige“, kao i jačanje drugih konzervativnih opcija bio bi nakon Brexita novi udarac koji bi Europa teško podnijela.
