Mnoštvo je Hrvata, zarobljenih civila i vojnika, ubijeno u Dalmaciji nakon završetka rata. Šestorica mladića mučki ubijenih na planini Biokovo prije točno 69 godina prošle su godine dobili svoj spomenik. Od njih šestorice, četvorica su ubijena mučki i iz zasjede, 23. srpnja 1948. godine, a drugoj dvojici se ne zna za grob, isto kao ni drugim brojnim hrvatskim domoljubima čije kosti ovijene velom tajne čuvaju brojne Biokovske jame.
Spomenik ubijenim i mučenim hrvatskim domoljubima je postavljen prošle godine u organizaciji Domoljuba Zagvozda, a na poticaj Milana Tomičića. Na Spomen križu koji je izradio kipar Marko Banić iz Doca Mosorskog uklesana su imena, datum smrti i mjesto rođenja šestorice hrvatskih vojnika, ubijenih u miru, tri godine od završetka Drugog svjetskog rata: Ivan Kegalj iz Ciste Velike (pobjegao i vjerojatno ubijen na Golobrdckim stanovima), Andrija Alač iz Drašnica, Marijan Kovačević iz Donjih Rašćana, Dinko Pavlinović iz Donji Rašćana, Kažimir Pavlinović iz Donjih Rašćana i Josip Pavlinović iz Donji Rašćana, koji nije tu ubijen, ali je jedan od onih nestalih koji se kući nikad nije vratio po završetku II. svjetskog rata.
Spomenik je blagoslovio i molio odrješenje za ubijene hrvatske mučenike don Mario Čagalj, župnik Zagvozda, uz suslavlje don Mate Munitića, župnika Krstatica, a ove godine ga je uz ostale koji su došli odati počast ubijenima bio i saborski zastupnik Željko Glasnović
Svjedočanstva živih svjedoka
-Oni su ubijeni 23. svibnja 1948. u zasjedi, po naredbi tadašnjeg komandira Milicije u Zagovzdu. Jedan je pobiga i poslije vjerojatno ubijen i zakopan (na Golobrckim stanovima?), dok su četvorica ubijena tu na predjelu Mišjen – Stražbenici. Nakon toga su ih partijski dužnosnici s planine na skalama donijeli u središte Zagovozda, na mjestu današnje prodavaonice Tomy. Tu su kao narodni neprijatelji države bili izloženi da ih puk vidi dok su pojedini partijski odbornici po njihovim mrtvim tijelima skakali, nogama gazili, glave im šutali, urinirali, u mrtve pucali… Jednu su lubanju 1951. godine donijeli i u Osnovnu Školu Ivan Gaće i djecu po njoj učili anatomiju. Poslije tog morbidnog divljaštva i mučenja mrtvih tijela, bačeni su i zatrpani u neku rupu, uz kordun Napoleonove ceste prema Turiji, na Trnovi, odakle su njihovi posmrtni ostaci bili iskopani 1994., i uz prigodnu komemoraciju i sv. misu koju je predvodio don Vjenceslav Pavlinović pokopani u zajedničku grobnicu na novom groblju sv. Jeronima u Lovrinčevićima u Biokovskom Selu.
-Znali smo, ali smo iz straha morali šutjeti. Nije lako bilo biti prezren i odbačen i prolaziti ono što su događalo obiteljima okrivljenih, koji su proglašeni kao narodni neprijatelji Jugoslavije. Na pr. pok. Kažimira Pavlinovića, sestra Mila, koja je još uvijek živa kao i njegova žena Dragica. Mila je otišla u Odbor zatražiti potvrdu da može brata pokopati kako priliči čovjeku. Tamo su joj rekli: – Hoćeš li da i tebe tamo pokopamo… Priveli su je tada zajedno s Kažimirovom trudnom ženom u Imotski u pržun, morale su kroz vodu gaziti, jer je Vrljika te godine poplavila. Sve su im iz kuće odnili… A kako je ovo naše nebo nesretno, svog pokojnog oca Kažimir nije zapamtio jer je otac otišao u Ameriku, a mater je njegova bila trudna, povijest se ponovila, Kažimira ubili, žena kasnije rodila kćer. Ovo je samo jedan u nizu stravičnih komunističkih zločina koji se dogodio po Biokovu. – reče mi moj sugovornik, koji još uvijek iz straha ne želi da mu se ime spominje.
– Ovaj zločin na nedužnim mladim ljudima, kojeg se sjećam jer je i moja obitelj jedan od onih patničkih, pripovijeda mi Milan Stapić, poznatiji kao Mali Pičolac, koji je tada bio sedamnestogodišnjak, rodio se 1931., čijeg su oca partizani odveli. Otac mi je bio glavar sela Jure Stapić, i 1943. krivo je optužen da je razoružao partizana jednog Bračanina iz Pučišća kada se zateka’ na postavljenim barikadama između Zagvozda i Grabovca, koje su mještani stavljali po cesti da im ne dođu Talijani i Nijemci. Partizana je razoružao Stipuka Stapić. Moj je otac rekao da ga puste na miru. To su i učinili. Partizan je otišao u Rastovac i noćio kod Frane Lončara, poslije se vratio na Šestanovac i sam se vjerojatno pridao Talijanima. Ali je moj otac okrivljen, zorom su upali u kuću, jedan je uperio pušku, i viče, diži se razbojniče, tri mitraljeza oko kuće… Jedan viče veži ga Ante, a on odgovara, ako ga ja slabo vežem, vezat će ga Tica. Vežu ga i odvode. Iz kuće su nam odnijeli sve, odveli konja, dvanaest koza, pšenicu, zlato, tete su radile vanka pa smo imali zlata, 15 ovaca, otac baš upravo prodao vola, odnili novac i novčanik s badnja u konobi, odnijeli su sve što su u kući zatekli. A nas je bilo šestero djece. Baba je išla kod partizanskog organizatora Stjepana Kristića, tražila da joj pomogne, nudila svoju veliku njivu od šest tisuća kvadrata, kazao je „pečena sina ijo ako ga ne ću spasiti, ako budem mogao… Saznali smo da je mučen i potom vjerojatno polumrtav bačen u jamu Ravna Vlaška iznad Kozice, jer se iz jame čulo zapomaganje. „Jedna je žena čuvala blago na ispaši i čula krikove, osikli su mu spolni ud, oči izvadili…“ Jama je betonirana, računa se da ih je desetorica unutra ubačena. Nadam se da će se jama jednom otvoriti…
A ova šestorica mučkih ubijenih domoljuba (petorica su tada bili na Stražebenici, ali četvoricu su donijeli u Zagvozd) znali su za onu stravičnu smrt moga oca, 1943. A u ono vrijeme, nakon rata, dok su se krili po Biakovi jer se nisu slagali s ondašnjim jugoslavenskim vlastima, potražili su jednu večer moju kuću, ali su slučajno došli u kuću drugog čovjeka Ivana Svaguše, koji je bio partijski odbornik. Vidjevši to, tražili su moju kuću. On ih je k meni doveo… Moj susjed Jozo Stapić je također bio odbornik i radio za Partiju, kamišari su ga pošli ubiti jer su pretpostavljali da će ih otkriti, ali sam ih ja spriječio. Rekao sam, odmah će okriviti mene jer znaju da sam s vama povezan. Tako sam Jozi spasio život, a i on će kasnije meni. A ovi moji susidi ih nisu odali, kao ni mene. Znali su… Nosio sam im hranu, tamo gdje su se sve skrivali, po vrletima Biakova. Jedan dan, kad sam se popeo kod njih na Mišjen, Stražbenicu, Dinko je tražio da mu dam svoj librić- kalendarić, kako bi znali datume, a Alač je pjevao dok se umivao na bunaru. Pola sata kasnije, dok sam se spuštao niz planinu čuo sam pucanj. Znao sam…, nađu li librić otkrit će se puno stvari. Trčao sam koliko su me noge nosile kući i brzo sam rekao svom susjedu odborniku kako su me kamišari zatekli u planini i mučili (sam sebe izudarao) i odnijeli mi librić-kalendarić. Tako je moj susjed partijski odbornik Jozo Stapić njima kazao, kada su došli po mene da me vode. Kazao im je, da sam mu sve rekao, prije nego se čulo pucanje i tako mi spasio glavu. – priča mi sve u jednom dahu moj sugovornik, te nastavlja dalje: – Josipu Pavlinoviću se ne zna grob, on se nije vratio iz rata, a nakon nekog vrimena čuo sam od jedne Dusinke u Makru da je Kegalj Ivan zakopan blizu kuće Tihe Puharića, i da ga je on ubio. Ona je kazala: „Ubili su jednog kamišara gori na stajama kraj Šimića kuća, gorila je vatra jedan dan, da su ubili onoga Dinka Pavlinovića, gorila bi vatra tri dana.“ Keglji su došli i tražili, ali ništa nisu našili… Ovu četvoricu: Marijana, Dinka, Kažimira i Andriju su mrtve donijeli i divljački iživljavali se na njima. Ova šestorica ljudi, mučenika, dok su se skrivali po planini, imali su prigodu i zgodu ubiti ove naše partijske odbornike, ali to nisu učinili. Mogli su ubiti mnoge, ali nisu. Dinko nije imao ni šaku-ruku. Ivan Kegalj je tako ubijen vjerojatno na Golobrckin stanovima, on je imao brata u partizanima koji mu je govorio da se preda, ali Ivan nije htio… Ne želim spominjati imena ljudi koji su odgovorni za ove zločine, jer se njihovi potomci danas srame njihovih djela. Ljubav je jedina sposobna pobijediti mržnju. Oprostimo im jer nisu znali što čine. Nakon potresnog razgovora nisam se mogla oteti dojmu straha koji vlada i danas. Mnogi su sa rezervom i strahom odgovarali na moje upite, rekli su mi: -Nemoj te, molimo Vas, o tome pisati. Bolje da se za ovo ne zna. Bojimo se da ne budemo morali skidati križ… Ali bilo bi lijepo, kada bi ovi naši ljudi koji su na vlasti, nije važno u kojoj su stranci i kojih su životnih opredjeljenja, napokon spoznali i prepoznali u svakom čovjeku čovjeka, a ponaosob onog koji je izgubio život iz ljubavi za svoju Domovinu te jednom zauvijek prestali ih i mrtve mučiti već ih sve dostojanstveno pokopati, i pri tom, ne gledati tko je tko, kojoj joj je vojsci pripadao, duboko vjerujemo da su svi željeli svoju slobodnu i poštenu državu Hrvatsku. Neka im je slava i pokoj vječni u Gospodinu Isusu Kristu! – A ovi, su sada bili civili (kamišari) jer rat je već bio završio, nisu odobravali vlast, Dinko Pavlinović nije imao ni ruku. Ovo je bila 1948. godina. – još jednom mi naglasi moj sugovornik Milan Stapić, preživjeli svjedok tog nesretnog ratnog i poratnog vremena.
