Povodom Međunarodnog dana ljudskih prava održana je molitva na groblju hrvatskih vojnika 1941. – 1945. na zagrebačkom Mirogoju. Groblje je 1945. oskvrnula komunistička vlast te su uklonjeni križevi kao i islamska nadgrobna obilježja. Sjećanje na hrvatske vojnike organizira zajednica žrtvoslovnih udruga. Molitvu je predvodio zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško, a uz njega je bio i zagrebački imam Mersad efendija Kreštić.
Pravo na grob jedno je od temeljnih ljudskih prava koje je pokopanim na ovom groblju oduzela komunistička vlast. Na mjestu gdje su nekada stajali križevi i nišani danas raste samo drveće i trava. Zajednica žrtvoslovnih udruga već godinama nastoji vratiti grobna mjesta hrvatskih vojnika koje je 1945. preorala komunistička vlast. Tako na Međunarodni dan ljudskih prava podsjećaju da hrvatski vojnici poginuli između 1941. i 1945. pokopani na ovom groblju imaju pravo na dostojanstven grob na kojemu će pisati njihova imena.
>Sramotno: Preorano groblje hrvatskih vojnika na Mirogoju još čeka svoju obnovu
Molitvu su organizirale Hrvatsko društvo političkih zatvorenika; Hrvatsko žrtvoslovno društvo, Zagreb; Žrtve za Hrvatsku Osijek; Hrvatski obredni zdrug Jazovka; Udruga Bosansko-hercegovački Hrvati I Hrvatski domobran – Udruga ratnih veterana Hrvatske, a predvodio je zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško.
Mons. Šaško: Groblja su puno više od mjesta ukopa ljudskih tijela
U uvodu u molitvu mons. Šaško istaknuo je kako političke vlasti ovom groblju ne dopuštaju biti to što uistinu jest – polje grobova.
„Ne dopuštaju mu biti polje susreta sa životima i sa spomenom ovdje pokopanih ljudi; ne dopuštaju da ovo bude polje poput drugih na Mirogoju, makar i skromnije: samo s imenima i sa znakovima pripadnosti svojoj vjeri i narodu“, nastavio je.
Možda će vas zanimati
Civilizacijska sramota: Kako Njemačka održava groblja svojih vojnika diljem svijeta, a kako Hrvatska
Hrvatska sramota; Nijemci dan danas brinu za stotine groblja svojih vojnika diljem svijeta
Istaknuo je da groblja nisu samo mjesta ukopa ljudskih tijela, nego puno više od toga: „zbirke mudrosti, udžbenici života, antologije ohrabrenja i opomena, smjerokazi budućnosti“. Tako gleda, kazao je, ovo „polje puno govori o nama Hrvatima, o prijašnjim i sadašnjim političkim vlastima, o odlučivanju i neodlučivanju, o razlučivanju i nerazlučivanju, o postupanju i nepostupanju koje zbunjuje i nije povezivo s deklaracijama o dostojanstvu i pravima čovjeka ni s izjavama o zalaganju za boljitak naroda“.
Naglasio je kako je danas i Druga nedjelja došašća kada odzvanjaju riječi „Tješite, tješite moj narod!“ te da kao vjernici jedni drugima trebamo biti utjeha. Ističe kako hrvatska riječ ‘utjeha’ „upućuje na ublažavanje boli, na smirivanje i olakšavanje, gotovo previše izravno na utihu“, ali da ta utjeha nije dana da bismo utihnuli.
„Upravo suprotno. Njezino je značenje ponajprije duhovno ojačanje i potpora, okrjepa, pouzdanje, zaštita, čvrstoća, pomoć“, dodao je.
Supotpisivanje naredbe
Zahvalio je za sve članove žrtvoslovnih udruga koji se zalažu i bore u istini i ljubavi.
„Jer, ne zaboravimo da je Krist bio izbačen iz grada, ubrojen i raspet među zločincima. A ipak, Njegova su vremena i vjekovi, kako to piše i na ulazu u ovo groblje. I svatko tko ljude s margina unosi u središte dionik je nebeskoga kraljevstva; svatko tko vraća dostojanstvo otajstvu ljudskoga života“, dodao je mons. Šaško.
„Oni pak koji to ne dopuštaju obnavljaju i supotpisuju naredbu (partizana-ministra V. Krstulovića) iz srpnja 1945. u kojoj stoji da ‘ogradne zidove, plotove… (grobalja) treba odstraniti… vanjska obilježja na pojedinim grobnim humcima… konfesijske i sve druge znakove treba ukloniti’. Ta su slova naredbe ovdje postala djelom. Ljudi koji to supotpisuju svojim namjernim nečinjenjem onoga što mogu učiniti nedvojbeno će ostati na marginama hrvatske povijesti i povijesti čovječanstva. A što je važnije: uskratit će sebi mir duše. Zato danas molimo i za njih, jer obračun s mrtvima ne ostaje bez računa za žive“, ističe biskup.
Možda će vas zanimati
Tajna Mirogoja: Marko Krznarić o preoranim grobovima hrvatskih vojnika i kako je Tomaševićeva vlast ponovila zločin nad mrtvima
Iz zaborava je ovaj ‘šumarak’ na Mirogoju iščupao Marko Krznarić, čovjek koji se godinama bori da se ti grobovi vrate onakvi kakvi su bili prije srpnja 1945.
Prema toj neljudskoj naredbi, pojašnjava, na ovome se prostoru nisu smjeli – kako piše – pokapati „novi mrtvaci“, nego je to trebao biti „rasadnik za ukrasno grobno bilje i slične svrhe“, dok će „odstranjeni materijal sa grobova“, nakon što će se „izbrisati netragom svaki znak i natpis“ drvo iskoristiti drugdje, a kamen, kaže se, „racijonalno upotrebiti“.
Nismo dovoljno učinili
„Poznato nam je do kuda je sezala ta ‘racijonalna upotreba’ vidljiva i ovdje na Mirogoju. Tako je, između ostaloga, otimačinom bračkoga kamena pripravljenog za izgradnju crkve Krista Kralja (prema nacrtu Ivana Meštrovića) u zagrebačkome Trnju ovdje na Mirogoju napravljen spomenik partizanima. To nije kamen građevina nekih davnih i mrtvih civilizacija, nego otet živim ljudima, njihovim nadama i utjehama. Svaki put kad netko stane pred taj spomenik dobro bi bilo ne zaboraviti da je to ujedno i spomenik nastao iz duha otimanja i ponižavanja, nepoštivanja i razgradnje života drugih ljudi. Uostalom, sva je komunistička ideologija u sebi takva da razara a ne izgrađuje. Tako i oni koji i dalje sprječavaju stavljanje imena i znakova na ovdašnje grobove potpisuju takvu ‘racijonalnost’ iz koje progovara sva nerazumnost i zločinački um i duh“, istaknuo je.
„Čini mi se važnim da ovdje i pokojnima kažemo da nam oproste, jer nismo dovoljno učinili. Ovdje su ljudi koji su učinili i više negoli je izgledalo moguće; izložili su i izlažu sebe radi dobra drugih, radi dobra i utjehe naroda. Ali, ipak vidimo da svi zajedno nismo učinili koliko je moguće i potrebno. Mislim ponajprije na nas vjernike, na nas biskupe, svećenike i cijeli vjernički narod. Jer, ako nam nije stalo, ako nam je svejedno, ako vidimo neljudskost i zaobiđemo ranjenost ne jednoga čovjeka, ne jednoga života, nego cijeloga naroda, pozvani smo pokušati liječiti, usmjeravati, ako je potrebno i opominjati.
„Gdje smo to mi?“
Više od trideset godina ovo se polje zaobilazi. I smijemo se pitati, štoviše to se pitanje nameće: Gdje su to hrvatski vjernici, gdje smo to mi, hrvatski katolici, koji ne kažemo dovoljno glasno da sramotno postupanje prema mrtvima za nas nije prihvatljivo?
Gdje smo mi, premda znamo da ni Zagreb ni Hrvatska ne mogu biti uspješni, zadovoljni ni sretni dok ovdje iz naše ljubavi ne niknu imena i znakovi koji sežu dalje od prolaznosti.
Zato, pokojni, dok vas preporučujemo Bogu i njegovu milosrđu, oprostite nam, da bismo primili utjehu, bili ojačani i nosili dar Božjega Duha svojim bližnjima, svomu narodu.
Hvala vama, braćo i sestre, što ste i ove godine lahorom utjehe došli otopiti hladne naslage bešćutnosti koje su položene kao humus za rasadnik jedinoga cvijeća koje je niknulo iz komunističke ideologije, cvijeća nepravde i neistine“, kazao je na kraju uvoda u molitvu mons. Šaško.
Umjesto spomenika, drveće
Podsjetimo, danas na ovom groblju koje je naredbom ministra unutrašnjih poslova Federalne Države Hrvatske Vicka Krstulovića oskvrnuto u srpnju 1945., stoji tek jedan spomenik. Njega su obitelji tamo pokopanih vojnika i žrtvoslovne udruge podigle prikupljenim donacijama. No cijelo groblje ne bi bilo teško obnoviti jer su sačuvani nacrti i popisi te su poznata mjesta na kojima je bilo pokopano oko 500 ljudi. Ipak vlasti za to nemaju interesa, posebno sadašnja zagrebačka vlast. Naime, Možemo u suradnji s SDP-om sustavno opstruira obnovu groblja hrvatskih vojnika na Mirogoju.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
