Dr. sc. Ante Nazor: ‘Tuđman je među najzaslužnijim osobama hrvatske povijesti’

Foto: fah

U vrednovanju značaja i uloge predsjednika Franje Tuđmana u hrvatskoj povijesti ne mogu se zaobići činjenice da je pod njegovim vodstvom, u onako teškim političkim i vojnim okolnostima kakve su bile 1990. i 1991., stvorena suvremena Republika Hrvatska i obranjena od nemilosrdne srpske agresije, da je pod njegovim vodstvom Hrvatska uspjela izboriti međunarodno priznanje i osloboditi okupirane dijelove svoga teritorija te da nakon dugo vremena Hrvati u tom razdoblju nisu međusobno ratovali, piše dr. sc. Ante Nazor, povjesničar, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata iz Zagreba, za Glas Slavonije.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Osim s posljedicama rata i okupacije, tijekom 1990-ih Hrvatska se suočavala s uobičajenim problemima tranzicije, uključujući gospodarske i financijske poremećaje koji su bili posljedica raspada Jugoslavije i privatizacije gospodarstva. Uz agresivan srpski nacionalizam koji je pomagala JNA, Hrvati su se suočili i s negativnom percepcijom u većem dijelu međunarodne zajednice koja je željela održati Jugoslaviju. Morali su se suočiti i s embargom međunarodne zajednice na uvoz oružja (25. rujna 1991., Rezolucija 713), što je bilo iznimno nepravedno u uvjetima agresije nadmoćnijeg neprijatelja na Hrvatsku, a istodobno je otvorilo mogućnosti pojedincima za nečasne radnje i bogaćenje. Svoje diplomatske ciljeve predsjednik Tuđman morao je ostvariti s diplomatskim zborom koji je bio u začetku, a teritorijalnu cjelovitost države i zadovoljstvo njenih građana trebao je osigurati s tek osnovanom vojskom i gospodarstvom koje je bilo razoreno ratom i okupacijom. Unatoč svemu tome, za vrijeme predsjedničkog mandata Franje Tuđmana stvorena je suverena demokratska država sa svim formalnim mehanizmima zapadne demokracije. Pri opravdanom pitanju jesu li ti mehanizmi uvijek djelovali onako kako bi trebali, ne smije se zanemariti spomenuti kontekst vremena o kojem govorimo.

Ideja pomirbe

Glavni ciljevi predsjednika Tuđmana bili su stvaranje suverene Hrvatske i njezina reintegracija u Europu. Reintegracija u Europu za predsjednika Tuđmana bila je višeznačna; on je na Hrvatsku gledao kao na sredozemnu i srednjoeuropsku zemlju koja je poveznica prema jugoistočnoj Europi. Vjerovao je da bi članstvo u Europskoj zajednici jamčilo političku stabilnost i gospodarski prosperitet Hrvatske. Nadao se da će okončati demografsko slabljenje kojem je Hrvatska bila izložena za vrijeme komunizma, kao i da će vratiti u domovinu pripadnike hrvatskog iseljeništva, od kojih je, prihvaćajući tržišno gospodarstvo, tražio pomoć u oživljavanju hrvatskog gospodarstva. To je smatrao preduvjetom demografske obnove.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Preduvjetom za uspostavu samostalne hrvatske države predsjednik Tuđman smatrao je pomirenje hrvatskog naroda (“pomirba svega hrvatstva”), kojem je težio da bi se nadvladale ideološke suprotstavljenosti čiji su korijeni u događajima iz Drugog svjetskog rata. Vjerovao je da bi se osudom svih zločina i odbacivanjem zabluda prošlosti, kao što su fašizam i boljševizam, a preuzimanjem pozitivnog iz prošlosti, omogućilo bar ljudsko pomirenje, ako ne i političko ujedinjenje “hrvatskih ustaša koji su htjeli hrvatsku državu” i “hrvatskih partizana koji su se borili za Istru”. Sukladno svom otklonu od ekstremizama, upozorio je da se ne smije dopustiti da Hrvatsku u pitanje dovode “izbezumljeni bezumnici s desnice”, kao i oni koji “nisu mnogo pametniji na ljevici”.

S obzirom na to da je srpska protuhrvatska politika odgovornost za zločine ustaškog pokreta u Drugom svjetskom ratu nametala cijelom hrvatskom narodu, negirajući njegov golem doprinos antifašističkoj borbi, predsjednik Tuđman znao je da će prodorna srpska diplomacija iskoristiti svaku priliku da novostvorenu hrvatsku državu u svijetu prikaže kao nastavak NDH. Stoga je posebno isticao da Hrvatska svoju demokraciju zasniva i na udjelu hrvatskoga naroda u antifašizmu koji je u temeljima suvremene europske i svjetske demokracije. Dakako, ne zanemarujući pritom nužnost da suvremena Hrvatska, kao višestranačka demokracija i država ravnopravnih građana, načelno treba biti u suprotnosti s NDH i s Hrvatskom u razdoblju komunističke Jugoslavije. Uz to, upozorio je da bi nakon međunarodnoga priznanja i pobjede u Domovinskom ratu, kojom je osigurana teritorijalna cjelovitost RH u međunarodno priznatim granicama, za Hrvate bilo pogubno vraćanje u neke nove regionalne zajednice, u svojevrsnu obnovljenu Jugoslaviju – tzv. Zapadni Balkan.

Bosansko pitanje

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Govoriti o ratu u bivšoj Jugoslaviji u 1990-im, a pritom ne spomenuti tko je najodgovorniji za “posijano sjeme zla”, i tko je tada pokrenuo spiralu zločina koju je potom tako teško kontrolirati, znači zanemariti razliku između uzroka i posljedica rata. Time se relativizira odgovornost tadašnje srpske politike i ignorira činjenica da uzrok nedavnom ratu na prostoru bivše Jugoslavije nije konglomerat loših politika (čime se sugerira da su za rat jednako odgovorne politike S. Miloševića i F. Tuđmana), nego kontinuitet velikosrpske politike. Istodobno se Hrvatskoj pokušava nametnuti odgovornost za podjelu BiH, pa čak i za agresiju na BiH, što nije točno. Primjedbe da je predsjednik Tuđman vodio dvostruku politiku prema Srbima u Hrvatskoj, i da je želio sa srpskim vođom Slobodanom Miloševićem podijeliti Bosnu i Hercegovinu, temelje se na nerazumijevanju njegove politike i stvarnosti 1990-ih, ali i u zanemarivanju razlika između razmišljanja koje je iznosio kao povjesničar i državničkih odluka koje je donio kao predsjednik. Dakako, i na brojnim dezinformacijama koje su plasirane u javnost, među kojima se najčešće spominje laž da se u ožujku 1991. godine sa Slobodanom Miloševićem u Karađorđevu dogovorio o podjeli Bosne i Hercegovine.

Predsjednik Tuđman inzistirao je na suradnji s hrvatskim Srbima, ali nije želio pobunjenicima prepustiti dio hrvatskoga državnog teritorija. Također, predsjednik Tuđman htio je zaštititi Hrvate izvan Hrvatske. Njegov ideal bila je Hrvatska koja će obuhvatiti što više Hrvata, ali je istodobno svoju politiku oblikovao u skladu sa zahtjevima međunarodne zajednice, prihvaćajući međurepubličke granice kao državne! Sumnja da Bosna i Hercegovina neće preživjeti slom Jugoslavije, jer je imala iste probleme kao i Jugoslavija, pojačavala je njegovu brigu za sudbinu Hrvata u Bosni i Hercegovini. Podržao je njihovo organiziranje, kao reakciju na poteze srpske politike u Bosni i Hercegovini, ali u granicama te države, sve dok ona bude postojala. Opstojnost Hrvata na području povijesne Turske Hrvatske, odnosno Banovine Hrvatske, smatrao je vitalnim hrvatskim interesom.

Činjenica da svijet nije uspijevao pronaći primjereno rješenje za problem Bosne i Hercegovine u znatnoj je mjeri bila posljedica pat-pozicije izazvane nepopustljivošću muslimanskoga i srpskog vodstva. Predsjednik Tuđman nije odbio ni jedno rješenje koje je u Bosni i Hercegovini predložila međunarodna zajednica. On je naglašavao da se Hrvatska uključila u bosansko-hercegovačku krizu zato što su tamošnji Hrvati bili napadnuti i zbog toga što je “budućnost hrvatske države” ovisila o uspostavi “stabilnog poretka” na Balkanu. Kao rješenje nudio je preustroj Bosne i Hercegovine u konfederaciju, što je bilo u skladu s prijedlozima međunarodne zajednice. Istodobno, dok je diplomatski i vojno podržavao Hrvate u Bosni i Hercegovini, nudio je bošnjačko-muslimanskoj vladi vojno savezništvo, dopuštajući joj da preko Hrvatske nabavlja oružje i drugu opremu, skrbeći se za brojne muslimanske izbjeglice. Na kraju, upravo je hrvatsko-muslimansko savezništvo omogućilo slamanje srpske opsade muslimanske enklave u Bihaću i sprječavanje nove tragedije u kojoj bi, u slučaju prodora srpskih snaga u taj grad, bile ubijene tisuće Bošnjaka muslimana te završetak rata u Bosni i Hercegovini.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Povijesno zaslužan

Dakako da ni jedan vođa, ni jedna politika nije imuna na pogreške. O ozbiljnosti nekih pogrešaka može se raspravljati, ali predsjednik Tuđman ne može biti odgovoran za ratnu tragediju koju je prvo želio izbjeći, a potom završiti što je prije moguće. Činjenica je da je početak obnove velikosrpskoga projekta prethodio dolasku predsjednika Tuđmana na vlast u Hrvatskoj. Činjenica je da se rat, odnosno agresija Srbije na Hrvatsku mogla izbjeći samo na dva načina: prihvaćanjem strogo centralizirane Jugoslavije, što bi značilo prevlast Srbije i Srba u takvoj državi; ili prihvaćanjem velikosrpskoga plana prema kojem “svi Srbi trebaju živjeti u jednoj državi”, sa zapadnom granicom na liniji Virovitica – Pakrac – Karlovac – Karlobag, uključujući i dio Gorskoga kotara. Srećom, hrvatski narod bio je odlučan u namjeri da to ne dopusti, i izabrao je predsjednika s kojim je mogao ostvariti san o samostalnoj državi.

Prema tomu, usprkos ratu te usprkos problemima uobičajenim za države koje su prelazile iz jednopartijskoga u višestranački sustav, odnosno iz totalitarizma u demokraciju, a koji su se posebno odrazili na gospodarskom planu i raslojavanju društva u razdoblju u kojem je Franjo Tuđman bio na vlasti, može se zaključiti da je samostalna i slobodna, međunarodno priznata i demokratska Republika Hrvatska, kao i pobjeda u nametnutom ratu, rezultat koji predsjednika Tuđmana svrstava među najzaslužnije osobe hrvatske povijesti.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.