Dr. sc. Stjepan Šterc: Tko su oni s ploče uopće bili?

Gotovo se dvadeset godina već u Hrvatskoj izmjenjuju stranačke/partijske vlade sastavljene uglavnom bez ozbiljnijih kriterija iz redova poslušnih stranačko/partijskih vojnika, suvišni predsjednici s gotovo isključivim ideološko-retoričkim mogućnostima poticanja i usmjeravanja razvojnih promjena i sastavi Sabora birani samo kao provedbeno tijelo političkih promišljanja i zamišljanja u stranačko/partijskim vrhovima, piše dr. sc. Stjepan Štercu kolumni za 7Dnevno koju djelomice prenosimo.

Uhodani obrazac pacificiranja Hrvatske nimalo se ne mijenja s političkim izborima, formalnim promjenama ideološke osnove ili pak dolaskom novih ljudi, a kontrola stranaka/partija usvojena je kao primarni put i model kontrole i same Hrvatske te njezina društva i svih hrvatskih prostora. Ništa pritom nije bitno, osim dolaska na vlast, ostanka na njoj i apsolutne kontrole hrvatskog vrijednosnog sustava, proračunskih mogućnosti i pozicijskih pojedinačnih ili grupnih interesnih potreba.

Hrvatska krivnja

Sa svakim novim intenziviranjem nade ili pak kriznim usmjeravanjem promjena, kao što se događa ovih dana, primirivanje se hrvatske populacije provodi povratkom u prošlost ili po ne znamo koji put nametanjem Hrvatskoj vječne i apsolutne krivnje za sve povijesne izgubljene zablude pokušaja upravljanja hrvatskim prostorom od drugih. Kad već nisu uspjeli ratnim pohodima slomiti hrvatsku nacionalnu potrebu opstanka na svom prostoru, uvijek se za to koriste mirnodopska vremena kao jednostavnije provediv obrazac. Pogotovo sad u uvjetima europskih formi zajedništva, stabilnosti, sigurnosti i sličnih frazeoloških tvorevina.

Pronalazak u hrvatskom društvu uvijek jednako trajne i rastuće fašizacije i antisemitizma događa se također uvijek prigodno uz istu formu, istu retoriku i na isti način zabrinutosti za budućnost, dok ih odlazak i iseljavanje mladih i prirodni pad stanovništva nikad ne zabrine. Formacija odlaska u troredu s tri ratna druga na čelu i uz izričaje koje mogu mirne duše izgovarati i svi hrvatski ratni i mirnodopski protivnici, prati se u apsolutno svim anacionalnim formama priopćavanja uz slijed isključive istine davno formirane izvan Hrvatske, u koju se ne smije ni dirnuti.

Ideološka mantra

Kome bi, uostalom, trebao npr. znanstveni skup o hrvatskim stradanjima i stradanjima u Hrvatskoj i zašto bi ga organizirali npr. HAZU, ministarstvo znanosti ili kulture, pokoji institut, fakultet i slične ustanove, kad je istina samo jednosmjerna i već dugo u službi vječne osude Hrvatske. Konačno su se poklopile i različite forme i nepokolebljivost je došla do punog izražaja, usprkos silini virusne krize, osobnim drugarskim animozitetima i selektivnoj hrabrosti.

Uopće ne želimo ovdje ulaziti ni u povijesno-politički kontekst, ne želimo negirati stradanja, ne želimo nikoga abolirati, ne želimo mijenjati ustaljene obrasce… Ništa ne želimo osim pokazati demografski okvir zbivanja. Suočavanje s prošlošću radije bi zamijenili sa suočavanjem s hrvatskom nesigurnom budućnošću, a deskriptivne pristupe s izračunima koji nikad nisu odgovarali povijesnim nasljednicima s čvrstim proračunskim pozicijama. Hrvatska pomirba po modelu nasljedne odgovornosti i nasljednih pozicija iz prošloga vremena jedne će odvesti starim putima prema zapadu, a druge ostaviti u zemlji koju ne vole.

Masovna iseljavanja

“Prije razmatranja migracije stanovništva u razdoblju 1931. -1948. godine prisjetimo se malo hrvatske pravovjernosti u dokazivanju vlastite krivnje, kojoj smo u partijskome razdoblju bili apsolutno skloni jer je tada bilo nezamislivo bilo kakvo promišljanje u otklonu od partijskih dogmi i kadrovskih stavova. Nastavak je uslijedio i u samostalnoj Hrvatskoj bez imalo volje i želje za sagledavanjem elementarnih demografskih trendova iz toga razdoblja” (Škiljan, F., Organizirano masovno prisilno iseljavanje Srba iz Hrvatske 1941. godine, Stanovništvo 2/2, Beograd 2012.).

Inače dečko radi u Institutu za migracije i narodnosti u Zagrebu i hvala mu za napisano, samo što su za zaključne zakonitosti potrebna i neka računanja: npr. udjela, omjera, vjerojatnosti, trendova, korelacija, potencijala, trendova, projekcija… Previše tražimo za ideologizirane mladce nasljednih pozicija. Uglavnom dečko kaže: Drugi oblici ustaškog terora, poput masovnih likvidacija, uzrokuju da sve više Srba nelegalno prelazi iz NDH u Srbiju, što uzrokuje njemačkim vlastima u Srbiji niz problema. Prema njemačkim podatcima, u Srbiju je već do kraja srpnja prebjeglo oko 180.000 Srba, a čini se da je taj broj do kraja rujna (1941. op.a.) premašio 200.000… Međutim, iz dokumentacije Komesarijata za izbjeglice i preseljenike u Beogradu vidljivo je da su ilegalni odlasci pojedinaca u Srbiju bili učestali i u 1942., pa i sredinom rata, u 1943. godini. Dakle istraživanje iseljavanja Srba iz Hrvatske i čitave NDH nije završeno s 1941. godinom, pa stoga ni brojka od 200.000 preseljenika nije konačna brojka onih koji su otišli.

Uspoređujući službene rezultate popisa stanovništva koje su provodile i tiskale Kraljevina i FNRJ, prirodno kretanje stanovništva i ovakve “naučne” podatke ostajemo malo iznenađeni: protjerano više od 200.000 osoba iz Hrvatske, ubijeno između 700.000 i 70.000 osoba (kako kome odgovara), poginulo u ratu 45.000 osoba u partizanskoj vojsci, brojke i udjeli u Bosni i Hercegovini u popisu stanovništva 1948. godine rastu, standardnih migracija nije bilo, a popisi stanovništva su egzaktni. Navodno. Nakon nabrojenoga, Srba u Hrvatskoj u popisu stanovništva 1948. gotovo nije moglo ni biti, no popis ih je stanovništva 1948. godine registrirao 543.795. Pritom ovom prilikom uopće ne spominjemo hrvatske posredne i neposredne gubitke.

Taman kad se pomislilo kako je udruživanje u pokazivanju i prokazivanju hrvatskog novog nezamislivog otklona prema fašizaciji rezultiralo općim vladajućim skladom, formalni je predsjednik cijele Hrvatske još dodatnom hrabrošću prokazao HOS-ovce, negirajući uopće njihovu žrtvu u stvaranju slobodne Hrvatske i potvrđujući konačno, nakon duge sumnje, razumnost osobnog nepružanja otpora agresoru na Hrvatsku, kako bi se prikupila hrabrost za ovakve izričaje.

Ljudska prava

Gdje se takvo nešto uopće može vidjeti i zašto bi uostalom Hrvatsku trebalo ostaviti na miru, kad je, zahvaljujući njoj i naravno HOS-u, slomljen ideološki društveni i prostorni okvir izvan kojeg im je nacionalna identifikacija postala problem. I kakva je to samo hrabrost s te pozicije javno izreći i poručiti onima gore u Kraljevstvu nebeskom, ne niste vi nas prevarili. Niste vi poginuli za Hrvatsku, mi smo ostali živi kako bismo ispravili vašu zabludu.

“Kome su službeno pripadale HOS-ove vojne postrojbe? Kakve su im bile zasluge u obrani i oslobađanju Hrvatske? Kakva su im bila vojna i ratna postupanja? Protiv koga su se borili? Koliko ih je poginulo u sukobu s agresorom? Koliko ih je završilo s optužbama? Kako je moguće da je njihov izričaj važniji u današnjem vremenu od snage s kojom su stali u obranu, pa i u obranu navođenih ljudskih prava, dok su drugi mirno promatrali ratni stroj i čekali rezultat njegova pohoda, bez obzira na žrtve? Oni su tada bili jedini branitelji temeljnih ljudskih prava. Kako je moguće u današnje vrijeme ne razlikovati ideološku, plansku i smišljenu kvalifikaciju od ljudske, elementarne i osobne vrijednosne? Moguće je, jer nisu u pitanju univerzalni ljudski postupci, nego politički destrukcijski, inače u pravilu marginalnih političkih skupina koje samo po sebi i po logičkom biračkom sustavu ne bi bili ni blizu odlučivanja i usmjeravanja misli drugima.

Kada bi HOS-ove postrojbe uopće imale bilo kakvu potrebu samodokazivanja i memorijalnog bilježenja njihova odlaska za druge, da ih je hrvatska državna vlast postavila primjereno njihovu značenju za obranu zemlje… Ili kad bi im se barem vrlo jasno i rezolutno izgovorile riječi samo zahvale za obranu svih nas, pa i ovih danas hrabrih. Danas su hrabri postali svi oni koji su racionalni bili u vrijeme moguće pogibije u hrvatskim postrojbama, dok se od tada iracionalnih i hrabrih ultimativno danas traži racionalnost. Kakva inverzija u mirnodopskim uvjetima u kojima se mnogi od njih ne snalaze, a uvijek su samo tražili razumijevanje i razgovor. Koji je, pak, uvijek izostajao.”

Tko su oni s ploče uopće bili? Nemate pojma vi na pohodu prema prošlosti i na pozicijama zbog kojih su oni i otišli, vi koji mislite da je trebalo mirno i sklopljenih ruku dočekati agresora, vi koji možete pokazati izrekom u svojoj europskoj širini i formalnoj obrazovanosti prazninu… Bili su veliki. Najveći.

“Zlatko Klasić – Kockar, 16. 6. 1952. – 14. 10. 1991. Rođen u Zagrebu. Želim spomenuti to ime s ploče i zahvaliti mu. Druge, nažalost nisam poznavao. Bio je najhrabriji među nama u kvartu, bio je najveći frajer u Kustošiji, bio je u ljudskim smislu vrijednost ispred mnogih političara, bio je mlad i nije se bojao ničeg, bio je naš prijatelj i prvi je donio odluku o odlasku u Hrvatsku vojsku. Prvi je i poginuo. Pazite, već sredinom listopada 1991. godine. Tko je bio Zlatko? Antisemit? Mrzitelj nekog? Tko ga je od vas hrabrih poznavao? Nitko! Želio je samo obraniti sve nas. I bio je heroj naših ulica. Kockar, kako smo ga i zvali. Hvala ti, frajeru.”

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.