Dr. sc. Vidović: Kako je ‘hrvatica’ ispala iz enciklopedija

paljetak hrvatska
Foto: Ivica Puljan

Već je više desetljeća u temelje hrvatske kulture ugrađena misao Eduarda Hercigonje o tropismenosti (glagoljica, latinica i ćirilica) i trojezičnosti (hrvatski, crkvenoslavenski i latinski) hrvatske srednjovjekovne kulture.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Teza se o tropismenosti protegnula i na kasnija razdoblja, no malo koji Hrvat zna da postoji i četvrto pismo, pa i četvrti jezik (arapski) kojim su se, barem u određenim područjima i barem u nekome razdoblju, kao jezikom književnosti i kulture služili Hrvati. Još sam kao dječak prebirao različite knjige kako bih se upoznao s pismima i drugim znakovnim sustavima različitih svjetskih naroda, piše dr. sc. Domagoj Vidović za Hrvatski tjednik od 19. siječnja 2023.

Kako bih spoznao koje je četvrto pismo kojim su se Hrvati služili, nije trebalo dugo listati tadašnju Enciklopediju Leksikografskog zavoda (1966.) jer se već u prvome svesku (na 158. i 159. str.) našla natuknica arabica u kojoj stoji: „Arabica, našem jeziku prilagođeno arap. pismo kojim su se služili muslimani u Bosni, Hercegovini i Makedoniji. Još iz doba Mehmeda II Osvajača sačuvala se početnica u kojoj su naše riječi pisane arap. pismom. U brojnim aljamiado-tekstovima iz XVI–XVIII st. svaki je književnik prilagođavao arap. pismo našoj fonetici kako je znao. U XIX st. bilo je pokušaja da se arap. pismo prilagodi (poput latinice i ćirilice) fonetskom principu; na tom području značajan je rad Omera Hume, konačnu redakciju dao je Hadži-Džemaluddin Čaušević (zvan Matuf).

> Dr. sc. Vidović: Blagdane koje svetkuje većina hrvatskoga puka obezličuje se čestitkom ‘Sretni blagdani!’

Tom su se arabicom (koja je nazivana i matufovica, matufovača, hrvatica i maktebica) štampale knjige u Sarajevu i Skoplju.“ U Enciklopediji je donesena i abeceda toga pisma, koje je, za razliku od izvornoga arapskog pisma čijom je inačicom, sadržavalo i posebne znakove za samoglasnike te za neke suglasnike. Šest-sedam godina nakon mojega prvog doticaja s tim pismom, negdje na trećoj godini studija (2000./2001.), na predavanjima iz baltoslavenštine Bulcsú László iznio je podatak da su se arebicom u manjoj mjeri služili i bosanski franjevci te je ustrajno ponavljao činjenicu kako hrvatska kultura nije tropismena, nego četveropismena.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Naučismo tad i sva pismena te počesto za domaću zadaću (Bilo je i toga na fakultetu!) pisasmo tim pismom koje je László nazivao arebicom (tim se nazivom i ja služim u ovome tekstu).

Za novi je susret s arebicom trebalo pričekati desetak godina. Tijekom jednoga velikog kućnog pospremanja naiđoh na višeautorski priručnik namijenjen srednjoškolcima, studentima i njihovim profesorima koji nosi naslov Od antičke književnosti do prosvjetiteljstva (studije) I (Sarajevo, 1982.) u kojemu se nalazi članak Alhamijado književnost Muhameda Hukovića (str. 165–193).

Već na samome početku članka pokazala se točnost Lászlóve tvrdnje da arebicom nisu pisali samo muslimani jer Huković upućuje na ranonovovjekovni prijevod stihova iz psalama Davidovih zapisan arebicom iz kojega se razabire čakavski supstrat (usp. va Yiordani ‘u Jordanu’ i vaznesi ‘uznesi’).

Tekst se nastavlja ispod oglasa
> Dr. sc. Vidović otkrio značenje i porijeklo prezimena Gvardiol: Savršeno opisuje našeg braniča

Kad sam spomenuo svoje zanimanje za arebicu tadašnjoj ravnateljici Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje i svojoj mentorici Dunji Brozović Rončević, povjerila mi se kako je njezin otac Dalibor Brozović svoje bilješke što ih je trebalo skriti od nadzornih tijela pisao tim pismom te da ga je naučio tijekom gimnazijskih dana u Visokome. Osim toga, tijekom toponomastičkih istraživanja u Hutovu, čisto hrvatskom istočnohercegovačkom mjestancu, od ispitanika dočuh da su neki stariji ljudi, dakako katolici, poznavali to pismo.

Godine 2016. pružila mi se prigoda da širu hrvatsku javnost upoznam s nedostatno poznatom činjenicom da je hrvatska kultura barem djelomično četveropismena, čak je i prelomljen kratak tekst za jedan naš dnevnik, no, pogađate, nikad nije objavljen. Upravo me stoga i ne čudi da se u novijim izdanjima hrvatskih enciklopedija iz natuknice o arebici izostavlja podatak da se nazivala i hrvaticom/arvaticom iako je prvi cjeloviti književni tekst pisan arebicom Hrvatska pjesma, tekst koji u naslovu sadržava hrvatsko ime.

Prvi hrvatski dodiri s arapskom i islamskom kulturom

Prvi doticaji Hrvata s Arapima, kao nositeljima islamske pismenosti i kulture, potječu iz konca VII. stoljeća, iz razdoblja kad su Arapi doprli do slavenskih nastamba u Maloj Aziji, pa je i među 20 000 Sakaliba (Slavena), koji su iz bizantske vojske 692. prebjegli Arapima (koji su se tad nazivali i Saracenima) bilo i Hrvata.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Pridjevak Saracen u hrvatskoj se antroponimiji spominje od 809. kad je Andrija Saracen (Andreaci Saracenis) otkupio moći svetoga Tripuna od mletačkih pomoraca za 200 solida te ih prenio iz Carigrada u Kotor. Otad se već 1214 godina u Kotoru štuje sveti Tripun. O arapskoj prisutnosti na istočnojadranskoj obali svjedoče povijesna vrela po kojima su 844. Saraceni prodrli do Suska te su se ondje sukobili s mletačkom vojskom.

Po jednoj teoriji od etnonima Saracen potječe ime Srakane kojim su imenovana dva kvarnerska otoka (Vele i Male Srakane). Saraceni su 866. – 869. popalili Kotor i Budvu te opsjedali Dubrovnik, a 871. knez je Domagoj sudjelovao u protjerivanju Saracena iz Barija, nakon čega su oni fizički odmaknuti iz jadranskoga bazena.

> Dr. sc. Domagoj Vidović: ‘Ko nam, bre, jezik raspolući?’

Svjedokom je ranih arapsko-hrvatskih doticaja osnivač Kaira Džauhar bih Abdulah (oko 911. – 992.), koji najvjerojatnije potječe iz Cavtata te je još kao mladić dospio u saracensko zarobljeništvo. Upoznavanju Europe s arapskom kulturom od Hrvata je najviše doprinio Istranin Herman Dalmatin (oko 1110. – nakon 1143.).

On je pomagao u prevođenju Kurana te niza astroloških, astronomskih i matematičkih djela s arapskoga jezika na latinski jezik, a i sam je bio autorom filozofskih djela te dvaju kraćih tekstova o islamu. Povremeni su se doticaji Hrvata s arapskom i općenito islamskom kulturom nastavili sve do konca srednjovjekovlja i turskih osvajanja kad se velik dio hrvatskih zemalja našao pod osmanlijskom okupacijom.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Arebica na hrvatskome tlu

Arapsko je pismo bilo pismo osmanlijske administracije, pa su prve riječi hrvatskoga jezika zapisane tim pismom bila hrvatska osobna imena i toponimi zabilježeni u različitim turskim popisima već od druge polovice XV. stoljeća. Najstariji je cjeloviti književni tekst napisan arebicom, kako već spomenusmo, pjesma Hırvat türkisi (u prijevodu Hrvatska pjesma ili Pjesma na hrvatskome).

Njoj je Mehmed Erdeljac 1588. ili 1589. najvjerojatnije bio zapisivačem te je u njoj uščuvano hrvatsko ime. Riječ je o prvome tekstu hrvatske aljamiado-književnosti ili adžamijske književnosti, književnosti pisane arapskim pismom, a nearapskim, u našemu slučaju hrvatskim jezikom.

Usto je ona svojim petrarkističkim manirom (kao i još neke pjesme nepoznatih autora poput pjesme Otkad tebe nisam, gospo, vidio) pokazateljem kako je u prvim desetljećima hrvatska aljamiado-književnost bila uklopljena u hrvatske književne tijekove, a da ih je donekle i oblikovala, pokazuje hrvatski barokni spjev Derviš Stijepe Đurđevića (1579. – 1632.) u kojemu je glavni lik muslimanski isposnik. Hasan Kaimija (prva polovica XVII. st. – 1691./1692.), pak, u pjesmi O osvojenju Kandije (1669.) ističe kako Mlečani nisu samo neprijatelji muslimana, nego i Hrvata.

> Dr. sc. Domagoj Vidović: Opet smo godinu proveli u dokazivanju činjenice da je hrvatski zaseban jezik

Glasoviti su stihovi Nemojte se klatiti, / i Hrvatom mlatiti. / Zlatom ćete platiti / kad vam ode Kandija. U njima Kaimija Mlečane upozorava da se zbog svojih neuspjeha u Kandijskome ratu (1645. – 1669.) ne osvećuju Hrvatima jer će za takve postupke odgovarati te oni donekle podsjećaju na pozive na svehrvatsko jedinstvo hrvatskih začinjavaca te humanista i renesansnih pisaca tijekom prvih stoljeća turskih osvajanja hrvatskih zemalja.

Kad je riječ o pučkoj kulturi, zanimljiv je i primjer jedne ljekaruše (zapisa o pučkoj medicini) pisane arebicom usporedive sa srodnim djelima bosanskih franjevaca. Važno je pritom napomenuti kako su mnoga djela pisana arebicom bila ikavska, od prvih pjesama pisanih arebicom kao što je Hod’te nama vi na viru Muhameda Hevaija Uskufija iz okolice Tuzle (1601./1602. – nakon 1652.) do prve knjige tiskane arebicom u Sarajevu, Ilmihala Mostarca Omera Hume (1808. – 1880.).

> Dr. sc. Vidović: HAZU u svoje okrilje primila dvoje potpisnika Dekaracije o zajedničkom jeziku

Bošnjaci danas cjelokupnu hrvatsku aljamiado-književnost uvrštavaju u bošnjački književni korpus ponajprije zbog toga što je riječ o književnosti nastaloj pod orijentalnim, muslimanskim utjecajem, no već je i iz ovih kratkih crtica razvidno kako su se tim pismom pisala i katolička nabožna djela te da su se, barem u prvoj fazi razvoja hrvatske aljamiado-književnosti, istočni i zapadni utjecaji prožimali na stilskoj razini (petrarkistički odjeci u pjesmama čiji su autori muslimani).

Prožimanja su se u manjemu omjeru nastavila i u kasnijim razdobljima (pisanje kalendara i ljekaruša) s tim da je ikavica bila stalnicom i katoličkih i muslimanskih autora. Usto treba istaknuti da se arebica nazivala i hrvaticom te da prva pjesma napisana tim pismom sadržava hrvatsko ime, a odjeci se aljamiado-književnosti razabiru i u stvaralaštvu suvremenih hrvatskih pjesnika poput Maka Dizdara.

Nadalje, hrvatskom su se aljamiado-književnosti temeljito i sustavno bavili Hrvati islamske vjeroispovijesti poput Muhameda Hadžijahića, autora natuknice aljamiado literatura u I. svesku Hrvatske enciklopedije (1941. – 1945.).

Dakako da je arebica danas ponajprije baština suvremenih Bošnjaka, njome je tiskano pedesetak knjiga te se uspješno oživljuje unutar bošnjačkoga narodnog bića, no iz povijesnoga bi iskustva Hrvati morali znati koliko je pogubno odricanje i od najmanjega dijelka hrvatske kulture. Arebica je, naime, činjenicom hrvatske kulture više od 400 godina, hrvatski je etnonim utkan u jedan od njezinih naziva te u naslov prvoga cjelovitog književnog teksta pisanoga tim pismom. Tko to od nas ima pravo da se te baštine odrekne?

Umjesto zaključka

Dok sam dovršavao ovaj članak, u ruke mi je dospio novi broj časopisa Književni jezik koji izdaje Institut za jezik Sveučilišta u Sarajevu i kojemu je „fokus na bosanskom, hrvatskom, crnogorskom i srpskom jeziku”. Urednik je 33. broja toga časopisa (2022.) Tomislav Stojanov, član radne skupine Matice hrvatske za izradu Zakona o hrvatskome jeziku.

Iz najnovijega ću broja izdvojiti članak Előda Dudása (str. 25–36) Bosanski jezik i bosnistika u Mađarskoj (http://izj.unsa.ba/wp-content/uploads/2022/12/Knjizevni-jezik-33-Elod-Dudas.pdf). U njemu se etnik Bošnjak, koji se, među ostalim, odnosi na pripadnika jedne od hrvatskih subetničkih skupina u Mađarskoj iz okolice Pečuha, proglašava etnonimom iako sam autor navodi kako se Bošnjaci u Mađarskoj (pripadnici spomenute hrvatske subetničke skupine), uključujući i one koji se prezivaju Bosnyák, nazivaju i smatraju Hrvatima.

Vjerujem da čitateljima Hrvatskoga tjednika ne treba objašnjavati kako pokrajinsko ime Bošnjak (stanovnik Bosne) nije nikakav etnonim (ime pripadnika naroda) jer je etnonim Bošnjak nastao tek 1993. te da etnik Bošnjak ne označuje stanovnika cjelokupne Bosne i Hercegovine nego stanovnika Bosne kao pokrajine.

> Dr. sc. Vidović: Ozren udario na hrvatski standard i spomenuo nekakav ‘labos’ iz kojega se nakon 1990. proizvodio hrvatski jezik

Prezime je Bošnjak usporedivo s prezimenima Dalmatin, Međimurec, Pokupec, Raguž, Ramljak i Zagorec koja se svrstavaju u skupinu prezimena motiviranih podrijetlom prvotnih nositelja te je nositelja prezimena Bošnjak uvjerljivo najviše među Hrvatima.

Još malo upućenijim čitateljima jamačno je poznato da je glotonim (ime jezika) bosanski 1882. – 1903. tijekom austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini nametnuo tadašnji „visoki predstavnik“ Benjamin Kállay, čije ime i ulogu autor članka ne spominje ni jednom jedinom riječju. Dudás, k tome, na temelju suvremenih i povijesnih podataka o potvrđenosti ktetika i glotonima bosanski u Mađarskoj govori o potrebi jačanja svijesti o bošnjačkome (on kaže bosanskome) jeziku te učvršćenja bosnistike kao samostalne jezične discipline.

> Dr. sc. Vidović o srpskom svojatanju hrvatske književnosti: ‘Neka zakonski zaštite srpsku bajku’

Sve bi to bilo u redu da Dudás ne kani bosnistiku razvijati preko hrvatskih leđa tražeći tragove bošnjačkoga (on kaže bosanskoga) jezika među ostalim i unutar hrvatske zajednice u Mađarskoj. Dovoljno je prijeći mađarsko-srpsku granicu i na primjeru hrvatskih Bunjevaca vidjeti što bi se dogodilo da takvi stavovi dobiju potporu mađarskih vlasti.

Ne znam što o članku misli urednik broja, koji je po službenoj dužnosti morao pročitati navedeni članak, ni koliko je upućen u problematiku, a čitatelje pozivam da pročitaju članak (ovaj je napisan na hrvatskome) kako me se ponovno ne bi optuživalo za vađenje iz konteksta.

Domagoj Vidović, Hrvatski tjednik, 19. siječnja 2023.

O autoru

* Domagoj Vidović (Metković, 1979.). Osnovnu je školu pohađao Metkoviću i Pučišćima na Braču, a gimnaziju završio u Metkoviću. Diplomu profesora lingvistike i hrvatskoga jezika i književnosti stekao je u ožujku 2004. Od 2004. zaposlen je u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Iste je godine upisao poslijediplomski znanstveni studij lingvistike te doktorirao u travnju 2011. s temom Antroponimija i toponimija Zažablja. Dr. sc. Vidović danas je viši znanstveni suradnik te voditelj Odjela za onomastiku i etimologiju (od 2020.) i metkovske podružnice Instituta (od 2014.). Predmetom je njegova užega zanimanja onomastika na rubnim hrvatskim prostorima, dijalektologija i akcentologija, a bavi se i prevođenjem s esperanta.

Objavio je tri samostalne knjige i četiri u suautorstvu te tridesetak izvornih znanstvenih radova. Ujedno je urednikom ili članom uredništva u više znanstvenih časopisa. Kao jedan od autora Školskoga rječnika hrvatskog jezika dobitnik je Nagrade Grada Zagreba 2013. Dobitnik je godišnje državne nagrade za popularizaciju i promidžbu znanosti u području humanističkih znanosti Hrvatskoga sabora za 2014. godinu. Godine 2016. dr. sc. Vidović dobio je nagradu Narona u području znanosti koju dodjeljuje Grad Metković. Od 2012. do 2022. uz kraće je prekide bio kolumnistom jezične rubrike (dvo)tjednika za kulturu Hrvatsko slovo.

** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

 

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.