Povodom najave otvaranja svih arhiva čija građa prethodi uspostavljanju hrvatske države, postavili smo nekoliko pitanja o toj temi povjesničaru dr. sc. Ivi Bancu.
Spominjali ste da je uz arhive SKH potrebno otvoriti i Udbine arhive. Možete li objasniti zašto to držite izuzetno važnim?
Tobožnji čuvari privatnosti žele nas uvjeriti da nije dobro ulaziti u osobne spise, jer bi se tako moglo doznati tko se sve bavio doušništvom i denuncijacijama. Zašto bi demokratska država morala štititi reputacije takvih ljudi, posebno ako takvo ponašanje nije inače sankcionirano?
Stručnjak ste za arhive i povijesnu građu – kako mislite da se treba odvijati ovaj zakašnjeli proces otvaranja arhiva?
Arhivi moraju biti otvoreni svim istraživačima i to bezuvjetno do uključivo prosinca 1990. godine. Još sam kao student povijesti u SAD-u imao pristup raznim zbirkama u Dubrovačkom arhivu upravo zato što ondašnja uprava u starim, pretkomunističkim spisima nije vidjela išta štetnog po komunističku vlast. U arhivskim zbirkama iz komunističkog razdoblja ne samo da ne može biti ništa štetnog za demokratski poredak, nego se on itekako može usavršiti osvjetljivanjem postupaka jedne propale diktature. Preduvjet, koji vrijedi za svaku arhivsku zbirku je stručna obrada arhivske građe.
Koje sve procedure za korištenje tih arhiva treba uvesti, a koje ukinuti?
Valja ukinuti svaku vrstu kontrole sadržaja prije izdavanja gradiva, što je i danas na djelu za pristup Udbinim arhivima, posebno ako se korištenje građe uvjetuje mišljenjem tajnih službi. Od korisnika je potrebno dobaviti uobičajene informacije o zvanjima i matičnim ustanovama, kao i okvirni opis istraživanja, što je i inače uobičajeno. Načelo korištenja mora biti zaštita žrtava komunističkog sustava, a ne onih koji su vršili nasilje nad njima.
Što je s arhivima vezanim za komunističku prošlost u Hrvatskoj koji se ne nalaze u Hrvatskoj, već u Beogradu, Ljubljani ili negdje drugdje?
Ironija je da je federalizacija Jugoslavije od 1960-ih unijela pravila izdavanja kopija raznih saveznih i republičkih spisa i informacija za sve federalne jedinice. Tako sam prije desetak godina u BiH čitao spise koji su postojali u Hrvatskoj, ali nisu bili dostupni. Neki moji studenti na isti su način imali mnogo više sreće u Ljubljani nego u Zagrebu. Arhiv Jugoslavije u Beogradu je otvoren svim istraživačima iz zemalja sljednica SFRJ, kao i iz drugih zemalja. Tamo sam u više navrata radio u nizu fondova, uključujući Titov arhiv, koji je sad potpuno otvoren. Drukčija je priča s vojnim i policijskim arhivima, kao i arhivom bivšeg SSIP-a, premda bi i oni morali biti dostupni. U Srbiji se često primjenjuju različita pravila u raznim ustanovama. U Vojnoistorijskom se institutu vade na to da je gradivo izmješteno u udaljena sigurna skladišta nakon početka NATO-operacija 1999. godine. Sve ovo spada u široki krug problema vezanih uz sukcesiju.
Možete li nam dati primjer država koje su nakon pada Berlinskog zida otvorile svoje arhive i objasniti važnost i značaj tog poteza za prijelaz iz diktature u demokraciju?
Sve su bivše komunističke države, barem nakratko, kao u Rusiji (do 1993.), otvorile dio ili najveći dio arhivskog gradiva iz vremena komunizma. To je u pojedinom zemljama, navlastito u Njemačkoj, Poljskoj, Češkoj, Mađarskoj, imao itekako veliki učinak na demokratske procese. Poljaci i Mađari imaju posebne ustanove i muzeje za komunističko razdoblje. Nasuprot tomu, mi nismo zatvorili muzeje Titova kulta, poput onog u Kumrovcu, niti konzervirali i učinili dostupnima najgora komunistička mučilišta poput Golog otoka i Stare Gradiške. Kod nas ne djeluju ni nevladine udruge poput Memorijala u Rusiji, koje njeguju pamćenje na žrtve komunističkog režima.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
