Tjedan dana nakon polemika koje je izazvala objava članka “Srbi i Hrvati” u Srbobranu prepuna provokativnih i antihrvatskih stavova, u Zagrebu su buknule 1. rujna 1902. antisrpske demonstracije koje su trajale tri dana. Na udaru su bile kuće srpskih trgovaca u središtu grada, vinogradi na Šalati, Pantovčaku i Kustošiji.
Članak koji je bio povod žestokim izgredima, u osnovi nije se razlikovao od onoga što je inače pisao Srbobran o Hrvatima. Zagrepčani su štetu koja je bila napravljena morali nadoknaditi Srbima posebnim samodoprinosom. U to vrijeme hrvatski ban bio je Khuen Héderváry, koji je na banski stolac došao 1883. godine, zadržavši se gotovo 20 godina. Njegovo banovanje naziva se “khuenovština”, a prema gledištima hrvatskih povjesničara, to razdoblje smatra se najmračnijim u hrvatskoj povijesti. Prema Khuenovoj vladavini, koja je stalno proizvodila hrvatske prosvjede, Srbobran je bio vrlo obazriv, pisao je o njegovim odlascima, odmorima i dolascima. Članak “Srbi i Hrvati” napisao je student prava Nikola Stojanović, a predstavljao je u osnovi njegovo predavanje na Skupštini srpskoga akademskog društva “Zora” u Beču.
U članku koji je Srbobran prenio iz Srpskog književnog glasnika, bez ikakve ograde, tvrdi se, uz ino, kako Hrvati nisu ni pleme ni posebna narodnost, zatim kako Hrvati nemaju posebnoga jezika, niti zajednice običaja, ni čvrstoga jedinstva života. Napominje se kako je žalosna sudbina jednoga naroda biti vječno sluga i igračka u tuđim rukama, za razliku od pojma Srbin koji je identičan pojmu junak i gdje pored sve demokracije vlada neko plemićko osjećanje i ponos. Autor smatra da Hrvati nisu i ne mogu biti posebna narodnost, ali su na putu da postanu – srpska narodnost. Nadalje tvrdi da su Hrvati tuđinska avangarda, a Srbi predstavnici principa – Balkan balkanskim narodima.
Članak u završnici ističe kako se borba mora voditi “do istrage naše ili vaše”. “Jedna stranka mora podleći. Da će to biti Hrvati, garantira nam njihova manjina, geografski položaj, okolnost, što žive svugdje pomiješani sa Srbima, i proces opće evolucije, po kome ideja srpstva znači napredak”, stoji u članku.
Izlaženje Srbobrana obustavljeno je 5. rujna 1902. Krajem 1902. postavljeno je novo uredništvo sa Svetozarom Pribićevićem i Jovanom Banjaninom na čelu, koji u novinama otvaraju vrata pristašama “hrvatsko-srpske suradnje”.
Pupovac je megafon Beograda
Članak “Srbi i Hrvati” u osnovi je jedan od temelja novovjeke velikosrpske politike, može ga se na svoj način smatrati nekom vrstom memoranduma, koji je u konačnici završio velikosrpskom agresijom. Naime, čitavo 20. stoljeće bilo je na razne načine u znaku krilatice iz toga članka – do istrage naše ili vaše. Politika zasnovana na toj maksimi nije izvukla konzekvence jer se u politikama Srbije mogu i u 21. stoljeću iščitati njezini tragovi. Članak “Srbi i Hrvati” doveo je, kako smo već rekli, do smjene redakcije u Srbobranu.
Izjava predsjednika SDSS-a Milorada Pupovca, koja je zatresla duboko hrvatsku političku scenu na kraju ljeta 2019., istina, dovela je do oštrih polemika i osuda njegovih izjava, ali bitno nije utjecala na vladajuću koaliciju. SDSS je ostao član vladajuće HDZ-HNS-HSLS-HDSSB-HDS koalicije koju podupiru i manjine. Je li izjava Pupovca bila išta bezazlenija od članka “Srbi i Hrvati” objavljena u Srbobranu 1902. godine, prije nešto više od 127 godina?
Podsjetimo što je Milorad Pupovac izjavio portalu Radiosarejovo.ba (24. kolovoza 2019.). Njegova glavna teza jest da u Hrvatskoj na sceni historijski revizionizam.
“Ta vrsta historijskog revizionizma u kojem se u evropskom kontekstu želi rehabilitirati ustaštvo, a optužiti sve druge: Jugoslaviju, socijalistički poredak, komunistički pokret, druge narode na prostoru bivše Jugoslavije, to jeste Srbe i ostale, to je nešto što je matrica po kojoj se to odvija u Republici Hrvatskoj. I to doprinosi tome da Hrvatska postaje faktor nestabilnosti na prostorima bivše Jugoslavije. Da Hrvatska postaje faktor produbljivanja nepovjerenja na prostorima bivše Jugoslavije i da predstavlja svojevrsnu crnu ovcu ionako ne baš svijetlom stanju međuetničkih odnosa na prostorima bivše Jugoslavije”, rekao je.
Sve to izrekao je predsjednik SDSS-a, član vladajuće koalicije, praktično četiri mjeseca prije nego što Hrvatska treba preuzeti predsjedanje Vijećem EU-a s jasnim ciljem da se u EU otvori rasprava je li Hrvatska kao takva spremna preuzeti tu važnu dužnost. Što poručuje Pupovac europskoj javnosti? Hrvatska želi u “europskom kontekstu rehabilitirati ustaštvo”, Hrvatska postaje “faktor nestabilnosti na prostoru bivše Jugoslavije”, predstavlja “svojevrsnu crnu ovcu na prostoru bivše Jugoslavije”.
Vrlo sračunate kvalifikacije za inozemnu uporabu. Sve te kvalifikacije, inače, mogu se gotovo svakodnevno pročitati u srbijanskome tisku, a izgovaraju ih srbijanski dužnosnici ili hrvatski trgovci s antifašizmom. Pupovac ništa ne govori što ne govori Beograd. On je u tom smislu čisti eksponent srbijanske vladajuće velikosrpske nomenklature. U časopisu “Zenit”, koji je izdavao Ljubomir Micić dvadesetih godina prošlog stoljeća, hrvatska kultura nazivana je „vanbračnim djetetom nenaravnog braka dresiranog majmuna i papigе” ….”olupina ili mućak – svejedno – kako hoćete!”.
Sada je Hrvatska, po Pupovcu, skoro nakon stotinu godina, tim “križanjem” došla do razine sisavaca, postala je “crna ovca”. I zaista moramo se upitati jesmo li “ovce” kad preko svega ovoga prelazimo, čak i bez pitanja saborskih zastupnika na početku jesenskog zasjedanja Hrvatskog sabora, ne zazivajući demonstracije po Zagrebu kakve su se dogodile 1902.? Poistovjećivanje događaja iz povijesti s onima iz suvremenosti često može navesti na krivi put i najviše zbog tih mogućih stranputica treba rasvjetljavati povijesne putove.
Nastavlja po istom
Samo dan ranije, prije izjave portalu Radiosarajevo.ba, u Hrvatskom saboru na konferenciji za novinstvo Kluba zastupnika SDSS-a u povodu “organiziranih napada na Srbe”, Pupovac je izrekao nešto još strašnije: “Ne bih htio da ova zemlja doživi iskustvo jednog pokušaja stvaranja hrvatske države u 20. stoljeću. Taj pokušaj kolabirao je u sramoti jer je bio utemeljen na mržnji prema Srbima. S današnjom opsesivnom mržnjom prema Srbima Hrvatska je na istom putu”. Zbog takve izjave u HDZ-ovoj koaliciji ne bi trebalo biti isprike, nego jednostavno isključenje jer ionako ta koalicija ima dovoljno ruku da može nastaviti “život” do kraja mandata.
Što bi bilo da je tako nešto izgovorio Milorad Pupovac, iako će netko reći da ne bi imao povoda za to, da koaliciju predvodi SDP? Predsjednik HDZ-a i hrvatske Vlade Andrej Plenković, konferenciju za novinstvo predsjednika SDSS-a Milorada Pupovca (11. rujna 2019.), nakon što se digla vika da se ispriča, razumio je kao ispriku.
Sve se svelo na Pupovčevu rečenicu kako nije četnik i kako ne će tražiti od onih koji tako misle ispriku. “Nitko od mene ne mora tražiti da ne uspoređujem Hrvatsku s NDH jer ja znam razliku. Ja tu razliku živim i zbog nje tri decenije djelujem u Hrvatskoj”, kazao je, očito zaboravivši da je 23. kolovoza rekao: “S današnjom opsesivnom mržnjom prema Srbima Hrvatska je na istom putu”. I bez obzira na to što se vodstvo HDZ-a zadovoljilo navodnom isprikom, predsjednik SDSS ide dalje u intervjuu Delu, 20. rujna tvrdi da je hrvatski povijesni revizionizam opasan za Europu, koji se počeo razvijati s oslobađajućom presudom dvojice generala na Haaškom sudu 2012. godine, ojačan pristupanjem Hrvatske u punopravno članstvo EU (2013.).
Naslov intervjua je intoniran Pupovčevim riječima – Mržnja je prešla na djecu i mladež s političkih i propovjedničkih govornica i medija. Poznati hrvatski međunarodni pravni stručnjak bio mi jednom rekao da se Srbi nikada ne će pomiriti sa samostalnom hrvatskom državom te da će čekati trenutak da joj zabiju nož u leđa. Vidi li Andrej Plenković kako Milorad Pupovac zabija taj nož u leđa Hrvatskoj? U najnovijem intervjuu VL, 22. rujna 2019. kaže: “Ja ću dati priliku predsjedniku Vlade i HDZ-a…”. Sjajno!
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
