Trideset godina nakon Domovinskog rata, žrtve velikosrpske agresije i ratnog zločina silovanja koje su počinili četnici, na širem području Vukovara još nisu dobile pravnu zadovoljštinu. Sve to ne ohrabruje žene koje umjesto da prijave zločine, izabiru šutnju. Nekolicina hrabrih Vukovarki ipak je otvorila dušu i podijelila svoje najteže životne trenutke., donosi Dnevnik.hr.
“To je bilo tu jednu noć, dvojica pijanih budala, drogiranih došla s oružjem, s bombama da jedna ide s jednim u jednu sobu, druga da ostane s drugim”, priča Đurđica Pankas, žrtva silovanja.
Kaže: “Ja sam pitala jel’ moram, počela sam plakati. Kad me silovao, zamijenili su se, došao je drugi.”
“Ucjenjivali su da će mi mamu ubit preda mnom, da će mi supruga ubiti, bila sam ucjenjivana da će 58 ljudi iz mog sela streljati”, govori Željka Vuletić, žrtva ratnog zločina silovanja.
“Gnušala sam se sama sebe što sam tako neke svari doživila koje jednostavno ne mogu… ne mogu nikad izreći naglas.”
Žrtva silovanja, Snježana Maljak priča: “Majka je bila ta koja je rekla – šuti. Sigurno se dogodilo i drugim ženama, to je sramota. Kad sam rekla mužu do kraja, onda je on dobio slom živaca”
Trideset godina nakon Domovinskog rata, još se ne zna koliko je žena prošlo kroz ovaj pakao. “Tek kad im muževi ili očevi umru, onda se one javljaju, znači, ima tu žena koje su sad žene, ali su za rata bile maloljetne djevojčice”, kaže Snježana.
Ne ohrabruje ih ni činjenica da je većina počinitelja nekažnjena. “Jedan je u Londonu, jedan je preko u Srbiji”, rekla je Đurđica.
Snježana kaže: “Osuđeni su, ali su u bijegu, izdana je međunarodna tjeralica.”
Neke od njih svoje silovatelje sreću na ulicama
“U manjim mjestima oko Vukovara da, žive ljudi koji su počinitelji”, rekla je Marija Slišković, predsjednica udruge Žene u Domovinskom ratu. Status žrtve do sad je zatražila 281 osoba, 77 zahtjeva ocijenjeno je negativnim, a Ministarstvo branitelja tvrdi da sve iskaze prosljeđuje DORH-u.
“Kod nas je izostalo traženje, zapravo i nije iskazana volja da Hrvatska dokumentira dimenzije stradanja”, kaže Slišković. Problem je i što se trauma, zbog ispreplitanja više zakona, mora iznova dokazivati.
Snježana kaže: “Još uvijek moram dokazivati da sam silovana bez obzira što imam rješenje i status žrtve seksualnog zločina.”
“I sad neke žene dobiju 80 posto, neke dobiju 100 posto, neke dobiju na godinu dana, neke dobiju trajno. Što to Hrvatska se igra sa žrtvama svojima? Kako se smije igrati?”, rekla je Slišković.
Okrenute jedna drugoj, u udruzi koja im je osigurala potrebnu terapiju, ove žene ipak su uspjele nemoguće. Željka kaže: “Uz Božju milost sve sam to prevazišla, znači, oprostila sam ko mi je to napravio, oprostila sam svima, oprostila sam sebi.”
Druge žrtve svoju tajnu još uvijek čuvaju. Prema izvješću DORH-a, zbog ratnog zločina silovanja na širem vukovarskom području, osuđeno je tek 17 osoba.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
