Thinkstock

Na 16. obljetnicu pada junačkog grada Vukovara u ruke srpskih i jugoslavenskih agresora 18. studenog 2007. godine u Zagrebu je umrla Nada Sonnenschein rođena ocu Oskaru i majci Josipi u Požegi 1923. godine. Međutim, mrežni jasenovački popis Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac (JUSP) prema podacima komunističkog popisa iz 1964. godine podudarnim s istraživanjima iz projekta Dotrščina iz prve polovice 1980-ih u zadnjem desetljeću prije propasti komunističkog režima i „potvrđenim“ istraživanjima Melite Švob objavljenima u nezavisnoj Hrvatskoj 2004. godine u knjizi o Židovima izdanoj u suradnji s Istraživačkim i dokumentacijskim centrom „Cendo“ navodi da je Nada Sonnenschein s potpuno istim osobnim podacima ubijena 1941. godine od ustaša u Jasenovcu, a jedina dvojba u podacima je radi li se o Židovki ili Hrvatici. I što sad? To vjerojatno nije slučajna pogreška, već jedna od mnogih jasenovačkih laži jer slučajne pogreške se ispravljaju, a u lažima se ustraje. Osim podudaranja datuma pada Vukovara i pravog datuma smrti Nade Sonnenschein, postoje i druge veze između Jasenovca i Vukovara i to propagandne. Mit o hrvatskoj genocidnosti za vrijeme komunističkog režima propale Jugoslavije bio je temeljen na preuveličavanju ustaških, a preneseno hrvatskih zločina što je posebice vidljivo na mitu o 700.000 ubijenih Srba samo u Jasenovcu. Taj mit je kao što je svjedočila Ljerka Perešin, supruga hrvatskog ratnog pilota Rudolfa Perešina, korišten u propagandne svrhe i prilikom agresije na Hrvatsku 1991. godine. Naime, 1991. godine u vojarni „27. jul“ gdje je Ljerka Perešin bila zaposlena su svi zaposlenici pozvani na stručno usavršavanje koje se svelo na prikazivanje dvosatnog filma o Jasenovcu pri čemu su prema njezinom svjedočenju neki gledatelji počeli psovati Hrvate i ustaše. Ako je Ljerka Perišin kao Hrvatica i zubna asistentica bila izložena ovakvoj propagandi, može se zamisliti što se sve dodatno događalo u strogo vojnim krugovima te da je ovakva propaganda itekako davala iskrivljenu motivaciju agresorima prilikom napada na Hrvatsku te između ostaloga i na Vukovar. Jedan zanimljiv primjer ovdje je slučaj Siniše Jovanova koji je 1991. godine sudjelovao u napadu na Hrvatsku, ali tenk u kojem je bio je uništen 26. rujna 1991. godine nakon čega se on nekoliko dana skrivao. Prema vlastitim riječima su „njegovi“ prije dolaska u Vukovar pričali kako ustaše kolju djecu, kako presijecaju kablove s bandera i prže strujom po tenkovima, da se bolje ubiti nego pasti živ u ruke ustašama, ali je nakon vlastite predaje primijetio da nema ustaša i da su svi hrvatski vojnici zapravo obični ljudi te im se naposljetku i priključio. Tko zna – da je sve ovo znao prije nego što je s drugima naoružan krenuo prema Vukovaru, možda niti ne bi pošao iz Srbije.

Srbija i danas koristi jasenovački mit u propagandne svrhe. Krajem 2015. godine službeno glasilo srbijanskog Ministarstva obrane objavilo je niz članaka u kojima se također koristi broj od 700.000 ubijenih u Jasenovcu, a neslužbeni „korisni idioti“ dvostruko uvećavaju taj lažni broj žrtava. Čemu bi takve laži i danas mogle služiti osim lažnoj i zlonamjernoj protuhrvatskoj propagandi? Ono što je možda još opasnije je to da i hrvatske ustanove svjesno ili nesvjesno, oportunistički ili nesmotreno pomažu u takvoj protuhrvatskoj propagandi. Primjerice, Ministarstvo kulture bespogovorno financira rad JUSP-a, iako je više nego očito da oni nepravilnosti i laži u mrežnom jasenovačkom popisu ne žele ispravljati, već postoji stalna tendencija uvećavanja popisa nekritičkim uvrštavanjem podataka iz nepouzdanih i zlonamjernih izvora. To u Hrvatskoj i nije toliko neuobičajeno ako se uzme u obzir opće poznata stvar da su hrvatske ustanove financirale i protuhrvatske filmove. Čak je moguće da zbog tih i sličnih radnji u Srbiji još uvijek misle da su srpske akcije u Vukovaru bile opravdane i da bi ih možda trebalo i ponoviti jer je tamo srpska manjina koja je ugrožena od ustaša. Nadalje, moglo bi se reći da podržavanjem jasenovačkih mitomanskih laži JUSP te neposredno preko njega i Ministarstvo kulture na neki način omalovažavaju sve strahote koje su se dogodile u Vukovaru i u ostatku Hrvatske što je i samo po sebi strašno. Jedna od stvari koja se može napraviti je opet iznova pokazivati kao i do sada na tisućama primjera i ponavljati kako je mrežni jasenovački popis u trenutnom obliku masovna prevara koja održava stare komunističke i srpske laži koje su štetile i još uvijek štete Hrvatskoj.

Na temelju novih pouzdanih podataka koji se stalno prikupljaju i uz zahvalnost svima koji su pri tome pomogli, osim Nade Sonnenschein moguće je navesti i neke dodatne dosad neobjavljene slučajeve lažnih jasenovačkih žrtava iz raznih hrvatskih krajeva navedenih u mrežnom jasenovačkom popisu. Josip Mikulek rođen ocu Vidu i majci Franciski u Štrigovi 1902. godine nije ubijen od ustaša u Jasenovcu 1944. godine kako su zaključili istraživači projekta Dotrščina, već je umro u Zagrebu 1944. godine. Niko Vrančić rođen ocu Mili i majci Marti u Vrlici 1925. godine nije ubijen od ustaša u Jasenovcu 1945. godine, već je umro 1946. godine. Antun Kožar rođen ocu Ivanu i majci Rozi u Đurđevcu 1909. godine nije ubijen od ustaša u Staroj Gradiški u ćelijama smrti 7. kolovoza 1942. godine kako su utvrdili istraživači s projekta Dotrščina, već je umro u Zagrebu 1947. godine. Ivo Bronzović rođen ocu Fabijanu i majci Mariji u Selcima 1924. godine nije ubijen od ustaša u Staroj Gradiški 1944. godine, već je umro u Mostaru 1943. godine. Antun Hajdarović rođen ocu Đuri i majci Mariji u Gardinovcu 1920. godine nije ubijen od ustaša u Jasenovcu 1945. godine, a to je još jedan od nalaza istraživača s projekta Dotrščina, već je umro u logoru u Lepoglavi 1945. godine. Antun Matečić rođen ocu Viktoru i majci Agati u Samoboru 1918. godine nije ubijen od ustaša u Jasenovcu 1945. godine, već je umro u Zagrebu 1945. godine. Na temelju izvora podataka koje je JUSP koristio za njega vidi se da je Antun Matečić još jedan dobar primjer kvalitete istraživanja na projektu Dotrščina. Nikola Skorup rođen ocu Nikoli i majci Iki u Ričicama 1904. godine nije ubijen od ustaša u Staroj Gradiški 1944.godine, već je umro 1948. godine u Slavonskom Brodu. Anka Malešević rođena ocu Savi i majci Danici u Pakracu 1917. godine nije ubijena 1944. godine u Staroj Gradiški, već je umrla u Pakracu 1944. godine. U jasenovačkom popisu su još dvije Anke Malešević vrlo sličnih godina rođenja – onoj iz Siska rođenoj 1916. godine nije poznato je ime oca, a onoj rođenoj navodno 1922. godine kod koje je poznato ime oca istovremeno nije poznato mjesto rođenja što je tipično za srbijanske „popisnice za utvrđivanje istine“ (AOISV) iz 2008. godine. Antun Hroch rođen ocu Josipu i majci Veroniki u Uljaniku 1911. godine nije ubijen od ustaša u Jasenovcu 1945. godine, već je umro u Lepoglavi 1945. godine. I on je kao jasenovačka žrtva također „otkriven“ od istraživača s projekta Dotrščina, a sve je „potvrdila“ Melita Švob. I u ovom slučaju je grozničava potraga za novim žrtvama opetovano završila fijaskom. Konrad Fink rođen ocu Aleksandru i majci Alojziji u Preseci 1906. godine nije ubijen od ustaša u Staroj Gradiški u ćelijama smrti 1942. godine, već je umro u Zagrebu 1947. godine. I Konrad Fink je također nađen i obrađen od istraživača s projekta Dotrščina. Branko Jerić rođen ocu Milošu (JUSP ne navodi ime oca) i majci Savki u Gornjim Podgradcima 1936. godine nije ubijen od ustaša u Jasenovcu, već je umro u Zagrebu 1993. godine. U jasenovačkom popisu je i inačica Branka Jerića iz istog sela rođenog 1930. godine i također bez imena oca. U oba slučaja jedan od izvora je Lukićeva knjiga Bili su samo deca, Jasenovac – grobnica 19.432 devojčice i dečaka. Petar Grubor rođen ocu Stevanu i majci Klementini u Splitu 1930. godine nije poginuo od ustaša u Staroj Gradiški 1945. godine, već je umro u Bjelovaru 1945. godine. Ivan Habrić rođen ocu Andriji i majci Kati u Zagrebu 1917. godine nije ubijen od ustaša u Jasenovcu, već je umro u Lepoglavi 1945. godine. Ni Ivo Habrić nije izbjegao oštroumnosti istraživača s projekta Dotrščina. Ivo Prodanović rođen ocu Stevi i majci Katarini u Zagrebu 1922. godine nije ubijen od ustaša u Staroj Gradiški 1944. godine, već je umro u Zagrebu 1947. godine. Stana Radonić rođena ocu Stevanu (JUSP kao ime oca navodi Stanko, ali uz oznaku da je to nepouzdan podatak) i majci Juli u Busnovima 1932. godine nije ubijena od ustaša u Jasenovcu 1942. godine, već je umrla u Busnovima 1960. godine. Više podataka dostupno je na adresi OVDJE.

Ako se žele spriječiti novi Vukovari kako u stvarnom tako i u prenesenom značenju, više je nego nužno da se što prije počne rješavati problem masovne prevare jasenovačkog popisa koji ne samo da je širio laži i stvarao zlu krv, već to čini i dalje i samim time predstavlja značajni i opasni problem.

Izvor: narod.hr / Hrvatski tjednik