O hrvatskoj se poljoprivredi od osamostaljenja, iako korijen problema treba tražiti u bivšem sustavu, govori kroz prizmu problema. Ovaj prevažan sektor za svaku državu, u Hrvatskoj nikako da dođe na zelenu granu. Sela su uglavnom pusta, zemlju obrađuje starije stanovništvo što potvrđuje i statistika. Puno je tu pitanja poput državnih poticaja, samodostatnosti, zemljišta, uvoznog lobija, života poljoprivrednika… Portal Narod.hr serijom tekstova otvorit će goruća pitanja i probleme hrvatske poljoprivrede kroz razgovore s relevantnim sugovornicima, analizama i statističkim podacima. Kada govorimo o poljoprivredi, poticaji su svakako jedan od najkorištenijih pojmova. Nije ni čudo kada se godišnje iz državne kase kao i iz proračuna Europske unije podijeli gotovo sedam milijardi kuna (2021. godina).
Uz pojam poticaja u poljoprivredi, nažalost često se veže i zloporaba i špekulacija poticajima. Ogromna sredstva odlaze na poticaje onima koji zemlju ne obrađuju, a novinske stupce crne kronike punili su i napisi o izgladnjelim konjima u Lici koji slobodno tumaraju i izazivaju prometne nesreće, nekad i s kobnim posljedicama.
Što su poticaji dobrog donijeli hrvatskoj poljoprivredi? Ili možda lošeg?
Što su poticaji dobro donijeli hrvatskoj poljoprivredi? Je li njihova dodjela postavljena po dobrom ključu ili pak potiče upravo spomenute anomalije? Glavno je pitanje potiču li potpore poljoprivrednu proizvodnju ili su same sebi svrha?
Napomenimo samo kako je u prošloj godini isplaćeno 6.781.792.494,35 kuna raznih potpora u poljoprivredi.
Tu spadaju i razne mjere, poput potpora za krave dojilje, tovnu junad, koze, proizvodnju vina, duhan, pčelarstvo, programe za mlade poljoprivrednike, mjere za ruralni razvoj…
Tako se po kravi u proizvodnji mlijeka dobiva 2.043,74 kune po grlu, za tov junadi: 627,53 kune po grlu, za ovce i koze: 76,93 kune po grlu, za povrće: 5.602,07 kuna po hektaru, za voće 5.098,65 kuna po hektaru….
Stručnjak za poljoprivredu Miroslav Kuskunović kazao je za Narod.hr da je ključno znati da smo mi kao članica Europske unije u zajedničkoj poljoprivrednoj politici na koju odlazi popriličan dio europskog budžeta.
”Te potpore iz Europske unije dijele se u dvije kategorije: Prva su izravna plaćanja, a to je iznos novca koji poljoprivrednici dobivaju po svojim hektarima ili po broju grla. Mi imamo financijsku omotnicu u kojoj se kaže koliko novca ide na izravne potpore”, objašnjava.
>Ružica Vukovac o genezi propasti hrvatskog stočarstva: Broj mljekara pao za čak 93 posto; ovo su katastrofe koje su do toga dovele
Osnovni problem s poticajima
Tu se javlja osnovni problem s poticajima. Dobivaju se prema količini grla ili hektarima, a ne po produktivnosti. ”Znači mi tom politikom potpora ne uvjetujemo da netko na zemlji proizvodi sedam tona pšenice, dvije tone ili ništa, što je čest slučaj i zato nama poljoprivreda propada”, poručuje Kuskunović.
Druga kategorija su programi ruralnog razvoja gdje postoje ciljani natječaji u kojima poljoprivrednici prijavljuju razne investicijske projekte. U sklopu toga su i potpore za male, pa za mlade poljoprivrednike itd…
”Ja mogu dobivati poticaje za zemlju, a ne proizvoditi ništa”
No problem su, ističe Kuskunović, ta izravna plaćanja. ”Tu nema kontrole trošenja tih novaca. EU je propisao da se kontrolira tri do pet posto godišnje. Ja mogu dobivati poticaje za zemlju, a ne proizvoditi ništa. Mi poticaje nismo vezali za proizvodnju. Najbolji primjer su orasi i lješnjaci. Ljudi su ušli u taj sustav za poticanje sadnje oraha i lješnjaka, a ti su poticaji bili vrlo izdašni i onda su svi koji su imali nekakvu zemlju masovno sadili orahe i lješnjake. I to tamo gdje oni uspijevaju i gdje ne uspijevaju”, otkriva.
”Pa smo došli u situaciju u kojoj smo imali recimo osam tisuća hektara zasađenih oraha i lješnjaka, a jabuke koje su nam najveća voćarska proizvodnja, one su pale na ispod četiri tisuće. Dakle došlo je do eksplozije sadnje oraha i lješnjaka, a kada pogledate proizvodnju vezanu za te plodove, vidjet ćete da skoro da i ne postoji. Svodi se na nekoliko stotina tona, a s obzirom na površinu pod nasadima oraha i lješnjaka, to bi trebalo biti i deset puta više. Slovenci imaju duplo manje površine pod lješnjacima i orasima, a imaju tri puta veću proizvodnju”, otkriva nevjerojatne podatke o lošoj produktivnosti.
>Marijana Petir u razgovoru za Narod.hr o uvoznim lobijima, samodostatnosti, poticajima: Poljoprivredi treba radikalan zaokret
Dodaje da je zajednička poljoprivredna politika stvarana kada je Europa imala viškove hrane i odlučeno je davati poticaje da to bude potpora dohotku.
Paradoksalno: Poticaji su umrtvili hrvatsku poljoprivrednu proizvodnju
Smatra da se dogodila paradoksalna situacija: Poticaji su umrtvili hrvatsku proizvodnju, a ne suprotno.
”Mi imamo pad poljoprivredne proizvodnje u voćarstvu, povrtlarstvu, a stočarstvo nam je u katastrofalnom stanju. U proizvodnji mlijeka spali smo na oko 40 posto vlastitih potreba, valjda smo najveći europski uvoznici svinjskog mesa. Jedino gdje smo dobri je to ratarstvo tj. proizvodnja pšenice, kukuruza, soje, suncokreta…Tako da poljoprivrednici žele više i više takvih poticaja, no s pozicije potrošača nameće se pitanje: Pa dobro kada dobivate poticaje, pa što i koliko vi proizvodite?”, kaže Kuskunović.
>Hrvatski paradoks: Suncokreta imamo za izvoz, a ulje uvozimo. Znate li iz koje zemlje najviše?
Pita se: Ako je ta poljoprivredna politika ista na razini Europske unije, zašto te probleme nemaju Slovenija ili Austrija?
Frapantno: Produktivnost u poljoprivredi nam je na 30 posto od prosjeka Europske unije
Otkriva frapantan podatak – naša je produktivnost u poljoprivredi na 30 posto od prosjeka Europske unije. ”To je izuzetno nisko i znači da slabo ulažemo u nove tehnologije, povećanje prinosa…. Na primjeru jabuka recimo. Prosječni prinos jabuka po hektaru kod nas je oko 20 tona, a u Austriji je to 40-50 tona po hektaru. I naravno da su onda naše jabuke skuplje i da na tržište dolaze uvozne”, objašnjava.
Ukupna vrijednost naše poljoprivredne proizvodnje je oko 20 milijardi kuna, dok je to prije 30 godina bilo oko 30 milijardi.
>Muke po hrvatskoj poljoprivredi: Čega proizvodimo za tri Hrvatske, a čega nemamo niti za trećinu svojih potreba?
”Osim u ratarskoj proizvodnji, u svemu drugom su jako velike oscilacije i padovi. Površine postoje, no prinosi su isti. Nama treba nekakav zaokret u poljoprivredi kako bi te poticaje pametno koristili”, napominje.
Poticaji i muljanje
Pitamo ga za spomenute malverzacije s poticajima, što je onima koji poljoprivredu gledaju sa strane, obično prva asocijacija kada spomenete poticaje.
Spominje slučaj iz Like, gdje je, kaže, situacija na rubu rata.
”Imamo te famozne krške pašnjake za koje je Europska unija isto dozvolila da se dobivaju poticaji. Onda je, naravno, došlo do pomame za pašnjacima i livadama u Lici, a nema stoke. Kada vi pogledate površinu za koju se tamo dobivaju poticaji i sam broj grla stoke, onda shvatite da je to sve jedno veliko muljanje. U Lici je situacija na rubu rata jer se tuku da dobiju što više pašnjaka i livada u posjed da bi mogli dobiti što više poticaja”, otkriva.
Kako to spriječiti i što je uzrok tome? Problem je slabe kontrole, ali i problem našega mentaliteta. Dakle Austrijanac koji dobije nekakvu zemlju i proizvodi, njemu to neće pasti na pamet. No da se razumijemo, ima i u drugim zemljama muljanja s poticajima. U Italiji mafija dobiva ogroman novac preko svojih zadruga recimo ili za fiktivnu proizvodnju”.
“Poljoprivreda je ozbiljna gospodarska grana, a ne socijalna kategorija”
Dodaje da europska zajednička poljoprivredna politika nije savršena, želi osigurati dovoljnu količinu hrane po povoljnim cijenama, no sve skupa to u stvarnosti ne funkcionira tako. Smisao poticaja je da imamo dovoljnu proizvodnju, a ne da se netko obogati na poticajima.
”Recimo primjer, ako i vi i ja proizvodimo pšenicu. Ja po hektaru proizvedem deset tona, a vi dvije tone. I vi i ja za hektar dobivamo istu količinu poticaja. I tako se urušavala naša proizvodnja. Država treba pronaći mehanizme da poticajima potiče proizvodnju. Kod nas se načelno definitivno premalo priča o proizvodnji. Kada odete na stranice Ministarstva poljoprivrede, vidjet ćete samo pomoć za ovo, pomoć za ono. Kao da je poljoprivreda socijalna kategorija, a ne jedna ozbiljna gospodarska grana”, analizira Kuskunović.
>‘Krvna slika’ hrvatskog sela: Znate li koliko su poljoprivrednici stari i koliko zarađuju? Je li hrvatsko selo na rubu opstanka?
”Treba proizvoditi više”
Smatra da smo, kada smo ulazili u Europsku uniju, trebali odrediti koliko nam je potrebno ozbiljnih poljoprivrednika, trebali smo definirati tko su to aktivni poljoprivrednici i na koji način će plaćati porez ako proizvode ili ako ne obrađuju zemlju.
”Od ovih 160 tisuća otpalo bi više od pola, ostali bi ozbiljni poljoprivredni proizvođači koji mogu povući razvoj. I onda njima treba davati u zakup državno zemljište, poticaje za širenje i onda nam ne bi produktivnost bila na 30 posto od europskog prosjeka”, napominje.
”Ako kažem da ću uzgajati lavandu i kikiriki u Slavoniji, dakle dali smo prostor da se sve može, umjesto da smo regionalizirali proizvodnju pa da se proizvodi ono što ima najbolji prinos po regijama. Bitno je i da se mali proizvođači udružuju u zadruge, to rade recimo u Nizozemskoj gdje zadruge ulažu i u prerađivačku industriju. Trgovci neće ići po selu i sakupljati 500 po 500 litara maslinovog ulja od svakog malog proizvođača. Hrvatska je poljoprivreda vrlo neefikasna jer količina uloženog novca u poljoprivredu i rezultat te poljoprivrede nisu kompatibilni i treba vidjeti na koji način potaknuti proizvođače da proizvode više”, zaključuje Kuskunović.
* Tekst je objavljen u sklopu projekta poticanja kvalitetnog novinarstva Agencije za elektroničke medije.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
