Prof. dr. sc. Matko Marušić: O Plenkovićevu povjerenstvu za utvrđivanje primjerenosti ratnih i političkih simbola

Dva čovjeka u Hrvatskoj danas posebno cijenim. Cijenim i mnoge druge (Marići, Gotovina, Dalić, Tolušić…), ali posebno sam impresioniran premijerom Plenkovićem, koji uljuđenom, a pametnom i snažnom, rukom vodi Vladu, i kolumnista Marcela Holjevca koji piše točno, relevantno i stilom nadarena čovjeka.

Ta dva iznimna čovjeka ovih dana govore o pitanju „ispravnosti“ ratnih i političkih simbola, koje je nabujalo nakon postavljanja HOS-ova spomenika u Jasenovcu.

Premijer je neutralizirao obje strane mirnom i odlučnom reakcijom, odlučivši da posebno povjerenstvo treba uvesti red i dati zakonsku i institucionalnu osnovu za budući službeni odnos prema toj osjetljivoj točki gorkih prijepora u hrvatskom društvu. Na to je Holjevac napisao da vjeruje da će Plenković zabraniti „ustaške“ a legalizirati „antifašističke“ simbole. Vjerujem obojici, pa zato moram pokušati javnost upozoriti što bi od toga povjerenstva morala a što mogla očekivati.

Treba istaknuti da su se Plenkovićevoj odluci suprotstavili „ljevičari“, a odobrili su je „desničari“. Treba se upitati što je tome razlog kad je povod prijeporu bio HOS-ov spomenik; o tome se govori u ovom tekstu i to je razlog njegova nastanka.

Dimna zavjesa hrvatskih neprijatelja

Na HOS-ov spomenik skočili su Srbi svi i svuda (neka mi oproste naša braća Srbi lojalni svojoj domovini Hrvatskoj, tu njih ne svrstavam) i hrvatski komunisti slabo zakrinkani u socijaldemokrate (SDP), te Milorad Pupovac. Srbi lažu do nebesa, a komunisti do pola visine nebesa. Srbi mrze Hrvatsku državu i ne mogu podnijeti da ona postoji, a komunisti bi u njoj htjeli vladati namećući sebe kroz „antifašizam“. U tom se bijesu intelektualno i moralno spuštaju do najnižih razina koje se mogu zamisliti i služe se lažima tipa 40.000 ubijenih u praznoj Šaranovoj jami i milijun ubijenih u II. svjetskom ratu, od čega 700.000 u Jasenovcu. Bez obzira na to što je istina u tim dvjema pričama, činjenica je da hrvatski komunisti izbjegavaju izgovoriti broj žrtava u Šaranovoj jami (jer i zadnja budala zna da tamo nema ni jednog jedinog ljudskog kostura), a u pitanju Jasenovca vise o koncu broja od 84.000, za otprilike pola kojega je do sada dokazano da je lažan. Iskopavanja za svrhu mogućeg podupiranja svojih brojeva ne spominju, jer je Tito u tri kopanja našao ukupno 481 kostur na dijelu Jasenovca za koji Srbi i komunisti i danas tvrde da je najveće tamošnje stratište. Početna iskopavanja na dugim lokacijama otkrila su još kostura, ali pomiješanih s ustaškim i domobranskim vojnim obilježjima.

Suočeni s istinom o vlastitim lažima koja sve više izbija na svjetlo dana, ni jedni ni drugi ne mogu pokazati ljudsko, moralno i intelektualno poštenje i razgovarati o dokazima, nego dižu galamu: „revizionsti!“, „ustaše!“ I neutralnu se čovjeku smuči od toga, a kamoli ne bi prosječnom hrvatskom građaninu.

Milorad Pupovac je i Srbin i komunist, a k tome je među jednima i drugima najpametniji i najučeniji. To se očituje time da podržava i hrani sve srpske laži, a u javnosti nastupa kao komunist. On Plenkvićevu povjerenstvu unaprijed poručuje da „se ne može izjednačiti partizanska petokraka s najvećim zlom – fašizmom“.

Jednom sam već hrvatskoj javnosti preporučio da pažljivo čita što Pupovac govori, jer on govori ono što neprijatelji Hrvatske namjeravaju poduzeti. Ukratko – Marcel Holjevac je u pravu – Srbi i komunisti ići će na to da Plenkovićevo povjerenstvo zabrani ustaške (što god da to jest), a ostavi komunističke simbole. Holjevac predviđa da će Plenković to dopustiti i tu se moramo zabrinuti.

Moramo se jako zabrinuti! Ne zato što bi bili zabranjeni ustaški simboli, nego zato što bi bili legalizirani komunistički. Jer jedino se preko komunističkih simbola, tehnika napada, sustava laži i brutalnosti može uništiti hrvatska država. Izravnom srpskom silom ne može, što su dokazale ustaše u II. svjetskom ratu, koji su izginuli tek kad su se predali, i hrvatski branitelji u Domovinskom ratu, koji su se predali tek kad su izginuli. Komunistička je opasnost veća, jer imaju bolje laži – finije, domišljenije i podešene da sliče zapadnoeuropskom otporu nacizmu u vrijeme II. svjetskoga rata. Za domaću uporabu komunističku strahovladu podvode pod borbu protiv fašizma, iako su u II. svjetskom ratu komunisti skoro dvije godine bili Hitlerovi saveznici (od napada Nijemaca na Poljsku do njihova napada na SSSR), a od 1941. borili su se za sovjetsku Jugoslaviju, a ne za Hrvatsku, uglavnom protiv NDH. Pritom su barem dvije godine surađivali s četnicima. I to nas dovodi do današnjih konstrukcija Milorada Pupovca: četništvo po krinkom komunizma, a komunizam pod krinkom antifašizma.

Plenkovićevo povjerenstvo

Plenkovićeva zamisao o formiranju Povjerenstva politički je ispravna a) u svojoj sukladnosti s Rezolucijom Vijeća Europe 1481 (2006) o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih režima, koja je donesena 2006. u Strasbourgu od parlamentarne skupštine u Vijeća Europe. U skladu s njom, Hrvatski sabor je 30. lipnja 2006. godine donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990. (NN, 76/2006) u kojoj je navedeno da su totalitarni komunistički režimi bili, bez iznimke, označeni masovnim povredama ljudskih prava; b) s međunarodnom osudom fašizma; c) s potrebom rješenja pitanja spornih političkih i vojnih simbola u Hrvatskoj; i d) nadasve s potrebom da se u Hrvatskoj ustraje na znanstvenoj istini o II. svjetskom ratu i zločinima svih strana.

Ako se pažljivo prouče izjave nakon izbijanja afere s HOS-ovim spomenikom u Jasenovcu, vidjet će se da Srbi i komunisti opet stoje zajedno: njima bi najviše odgovaralo da se pozdrav „Za dom spremni“ zabrani i tu stvar zamre. To su pokušali dobiti brzim blefom u Saboru tvrdeći da nikakvo povjerenstvo nije potrebno, nego da se pozdrav pravno može i politički („civilizacijski“) mora odmah zabraniti. Plenković nije pao na taj trik, ali mora znati da mu nadalje ne će biti lako: oni će se uteći Pupovčevoj retorici o važnosti crvene petokraka kao simbola antifašizma. Pritom će, kao „ustaše“, ušutkivati one koji će spominjati komunističke zločine i grozit će se „povijesnoga revizionizma“ i pri najnevinijem propitivanju objektivne istine o ustaškim zločinima u Jasenovcu i Šaranovoj jami, a dokaz da su u pravu tražit će u Pupovčevom nevjerojatno drskoj saborskoj laži da su „Srbi Hrvatskoj donijeli antifašizam“; on pritom misli na četnički pokolj Hrvata u Srbu i širom nacionalno miješanih krajeva u Hrvatskoj 1941.!
Plenkovićevo povjerenstvo naći će se pod teškom vatrom „ljevičara“ i njihovih medija da zabrani samo ustaško znakovlje, i to tako da popis zabranjenih simbola donesu – upravo oni. No, prije toga će se pod tom vatrom naći sam Plenković! Tu vatru javnost dijelom ne će vidjeti, jer će se skrivati od nje: od Plenkovića će se tražiti da formira povjerenstvo od članova koji će biti na komunističkoj crti rezoniranja.

Sastav povjerenstva izložit će ozbiljnom ispitu domete Plenkovićeva poštenja, objektivnosti, snage i političke budućnosti.

Kako treba sastaviti povjerenstvo i kako ono treba raditi

Sastav povjerenstva je ključan; ono mora biti stručno, pošteno i nepristrano. U današnjem hrvatskom društvu to nije lako postići, pa ovdje predlažem opća načela njegova sastavljanja.

1. U njemu ne smiju biti ljudi uključeni u današnje političke strukture i stranke.
2. Mora se sastaviti samo od pravnika i povjesničara, s predominacijom pravnika.
3. Pravnici moraju biti dokazani stručnjaci za međunarodno pravo, a povjesničari za hrvatsku povijest 20. stoljeća. Nitko ne smije biti manje obrazovan od doktorata znanosti u danom području.
4. Dio članova povjerenstva treba naći među članovima Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU). Povjerenstvo treba raditi u prostorima HAZU, tehnička pravila rada treba donijeti HAZU, a ona treba rješavati i moguće organizacijske i etičke prijepore, u smislu da omogući stručan, pošten i nepristran rad.
5. Povjerenstvo treba konkretno, detaljno i argumentirano (za svaku činjeničnu tvrdnu citirati odgovarajuće izvore) obrazložiti sve svoje nalaze, zaključke i preporuke. Taj materijal treba zatim biti trajno dostupan hrvatskoj javnosti na mrežnim stranicama HAZU koja ga treba objaviti kao znanstvenu monografiju.
6. Prema preporukama povjerenstva, odgovarajuće državne službe trebaju sastaviti zakone koji će ići na glasovanje u Sabor.

Što treba zabraniti?

Osobno držim da ništa ne treba zabraniti! I to ne zato što se ne bi imalo što zabraniti, niti zato što su „zabrane antipatične“ (iako jesu), nego zato što nije moguće predvidjeti sve inačice simbola koje se mogu pojaviti. Drugi razlog je prirodna pojava da zabrane izazivaju otpor i njihovo kršenje postaje oblik prkosa i prosvjeda (npr. ustaško znakovlje na mjestima obilježavanja pokolja iz 1945.), izazivanja ( npr. različiti, dosjetljivi, oblici navijanja na športskim priredbama) i političke manipulacije (npr. „svastika“ na Poljudu).

Na rečeno netko će upitati zašto onda uopće treba povjerenstvo. Treba zbog onoga što je Plenković politički zrelo definirao kao odsutnost reguliranosti u tom području društvenoga i političkoga života i Hrvatskoj. I službena zabrana zabrane je red, orijentir i oslonac.

Nisam optimist

Plenković je napravio najbolje što se moglo napraviti, ali to ne znači da će zamisao o povjerenstvu riješiti problem. Problem je mnogo dublji i ne krije se u simbolima, nego u povijesnoj istini, odnosno – neistini! Suglasje se ne može postići dok se laž proglašava nedodirljivom istinom, i to je ključni izvor političke gorčine suvremenoga hrvatskoga društva! Istina se ne može dosegnuti ni galamom, ni terorom ni zakonodavstvom, nego samo znanstvenim istraživanjima, analizom objektivnih dokaza i susljednim konsenzusom upućenih stručnjaka. U Hrvatskoj taj proces tek započinje, ali s velikim, nekorektnim i totalitarnim otporom, s boli, predrasudama i mitovima kojih se mnogi, svjesno ili nesvjesno, ne mogu riješiti. Simboli su tek posljedica neriješene povijesne (ne)istine i svaka će odluka povjerenstva, i ona najpoštenija i najupućenija, za nekoga značiti mrsku zabranu i nedemokratsko nametanje.

Što Hrvatskoj zapravo treba?

Na pokopu žrtava Hude jame Plenković je obećao da će pitanje komunističkih žrtava riješiti i zakonski i institucionalno. To je bilo veliko i važno, nužno i plemenito, humano i politički zrelo obećanje, a ja moram priznati svoje razočaranje što nisam čuo da se u raspravama o odlično složenom državnom proračunu za 2017. ne spominju ni sredstva niti organizacijski postupci koji bi bili na tragu toga obećanja.

No, to nije sve, nije sav problem u komunističkim zločinima! Jednako je velik problem i u pitanju ustaških zločina i prirode nastanka NDH i njezina režima. Sve treba istražiti ponovno, suvremenim metodama, plenkovićevskom političkom kulturom, znanstvenoistraživačkim poštenjem i i svetačkom predanošću. Samo istina može donijeti mir! Traženje istine, nakon toliko godina, nije više traženje ni krivnje niti osvete, pa ni političkih bodova; ono je samo traženje mira i pomirenja. A ja ipak vjerujem da svi normalni građani Hrvatske žele živjeti kvalitetan život koji traži i mir među ljudima, tko god da oni bili.