Prof. Hrabar: ‘Hrvatski sud trebao je odbiti zahtjev za priznanje strane (kongoanske) presude o posvojenju’

Dubravka Hrabar
Foto: Fah

Prof. dr. sc. Dubravka Hrabar s Katedre za obiteljsko pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu na početku razgovora za Večernji list ogradila se da ne zna sve relevantne informacije o slučaju posvojenja djece iz Demokratske Republike Konga. Naglasila je da sve što zna o hrvatskim državljanima uhićenim u Zambiji, doznala iz medija. Kao i navode da su samo dva para u registru posvojitelja. Odnosno, parova koji su prethodno ocijenjeni od CZSS da su podobni i prikladni za posvojenje djece.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
> Zašto su u HTV-ovoj emisiji Otvoreno o aferi Zambija potpuno prešućene dvije bitne informacije?
>Starešina: Srećom, postoji Zambija. Da rasvijetli trulež hrvatskih institucija
>Zavjet šutnje ekstremno lijeve klike iz Možemo o uhićenima u Zambiji

– Obiteljski zakon zahtijeva – objašnjava profesorica, u razgovoru koji je s njom za  Večernji list vodio Marinko Jurasić, a koji djelomice prenosimo – da svatko tko želi posvojiti dijete prođe postupak procjene i potom stručnu pripremu za posvojenje u centru za socijalnu skrb prema njihovu prebivalištu, odnosno boravištu (ili u za to licenciranoj organizaciji civilnog društva).

U registar posvojitelja ulazi se nakon pozitivne ocjene CZSS

Postupak za procjenu podobnosti i prikladnosti postoji kako bi se procijenile pretpostavke za posvojenje na strani posvojitelja. Nigdje u zakonu nije isključen taj postupak kad se posvajaju djeca iz inozemstva. Riječ o odredbama koje vrijede za domaće i međudržavno posvojenje. U pravilu svi europski sustavi za posvojenje strane djece traže kumulativno ispunjenje pretpostavki i po pravu državljanstva djeteta i posvojitelja. U većini zapadnih zemalja posvojenje se provodi u sudskom postupku, kod nas je to upravni postupak u kojem, ako je sve u redu, osoba koja je podnijela zahtjev ulazi u jedinstveni registar posvojitelja.

> Prof. Hrabar o aferi Zambija: Sud u Zlataru nije smio izdati odluke za uhićene parove, ako im tamo nije prebivalište
> ‘Progresivci’ žele Ustavom zabetonirati pobačaj; prof. dr. sc. Dubravka Hrabar za Narod.hr otkriva što bi time dobili

Ako je riječ o međudržavnom posvojenju djece iz jedne od 107 zemalja članica haaške Konvencije o zaštiti djece i suradnji u vezi s međudržavnim posvojenjem, onda naše ministarstvo nadležno za socijalna pitanja kao tzv. središnje tijelo dolazi u vezu sa središnjim tijelom države iz koje se posvaja dijete i čitava procedura odvija se službenim putem. Kad se posvaja dijete iz zemlje koja nije stranka Konvencije, kao u slučaju DR Konga, onda se s hrvatskom potvrdom o podobnosti za posvojenje naši građani sami obraćaju državi u kojoj žele posvojiti dijete. Nakon okončanja postupka u stranoj državi naš sud treba potvrditi stranu odluku o posvojenju.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Nepoznato je koliki je broj djece posvojene iz Konga, kako je tekao postupak prije posvojenja, kako sudski postupak priznanja, koji su sve sudovi te kongoanske presude priznavali, po kojem kriteriju, jesu li “čuvali” naš javni poredak. Nekako je dojam da je dosta toga ovijeno tajnom, da nadležna tijela nisu znala za postupke posvojenja, prebacuju odgovornost itd. To je primjer nereda, i u takvim situacijama uvijek se nađu pojedinci koji nađu “rupu u zakonu” i onda tu djeluju.

> Prof. Hlača: Poduku o zaštiti prava djece dala nam je Zambija
> Hrvatski misionar u Kongu o aferi Zambija: Djeca iz Konga ne mogu se posvajati izvan države; to je neka mafija
> Vučemilović: Da nije bilo institucija strane države, Hrvatska ne bi reagirala na krijumčarenje djece iz Zambije

VL: Vrhovni sud potvrdio je da postoji različita sudska praksa, što znači da mogu biti sporna i prijašnja posvojenja iz zemalja koje nisu članice haaške Konvencije? Pravobraniteljica za djecu upozorila je da u postupku međudržavnog posvojenja treba spriječiti nezakonito odvođenje, prodaju ili trgovinu djecom.

Prof. dr. sc. Dubravka Hrabar: Ako je ma i jedno dijete ušlo u hrvatski sustav na sporan način, od izigravanja postupka procjene podobnosti i prikladnosti do dodjeljivanja svih prava koja posvojeno dijete uživa nakon što “uđe” u hrvatski pravni sustav (upis u matice rođenih, državljanstvo, OIB, do zdravstvenog sustava, upisa u vrtića, školu…), dovoljno je alarmantna situacija. Međudržavna posvojenja posebice su osjetljiva zbog mogućnosti otmice, prodaje i trgovine djecom i zato je stvorena haaška Konvencija.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

U njoj se jasno podcrtava zahtjev za legalnošću posvojenja. Izvire mnoštvo pitanja za djecu iz Konga ili nekih drugih pravno nesigurnih zemalja iz kojih su djeca posvojena: što s tom djecom ako se utvrdi da imaju roditelje i da su ukradena; što ako dijete jest siroče, ali ima živu stariju braću. Ne smijemo zaboraviti zahtjev vladavine prava i pravne sigurnosti, jer za svako se dijete mora provesti postupak na ispravan način jer inače šaljemo poruku da ovo nije država u kojoj vrijedi vladavina prava nego ako te uhvate, uhvate, ako ne uhvate, super. Osobno vjerujem da mnogi posvojitelji nisu imali loše namjere, naprotiv, no to ne opravdava eventualnu nelegalnost posvojenja.

>Zašto mediji šute da je u Zambiji zbog sumnje na trgovinu ljudima uhićena Noah Kraljević, vijećnica Možemo?
>Kako je akterica afere Zambija izigrala zakone: ‘Transrodna’ osoba ne smije posvojiti dijete niti u Hrvatskoj niti u Kongu
VL: Sud u Zlataru tumači da se oni nisu bavili posvojenjem, već su samo potvrdili odluku Konga o posvojenju, čime je ona postala i hrvatska odluka. Djeca su po zakonu postala naši državljani i izdani su im dokumenti. Po OZ-u, pretpostavke za posvojenje provjerava centar za socijalnu skrb, ali oni nisu znali za posvojenja iz Konga. Treba li se sud upuštati u priznanje strane odluke ako nisu ispunjene pretpostavke koje naš zakon traži za posvojenje?

Prof. dr. sc. Dubravka Hrabar: Pravna teorija tumači da hrvatski sud ne provjerava ispunjavanje uvjeta za posvojenje, dakle ne ulazi u meritum, već gleda samo na formu. No, čl. 71. Zakona o međunarodnom privatnom pravu i čl. 24. haaške Konvencije ovlašćuju sud da priznanje posvojenja u svojoj zemlji odbije ako bi ono očito bilo u suprotnosti s njezinim javnim poretkom.

Stoga smatram da je hrvatski sud trebao odbiti zahtjev za priznanje strane (kongoanske) presude ako nije bilo prethodnog odobrenja Ministarstva obitelji, jer je ono postavljeno kao uvjet za posvojenje djeteta stranca (prema čl. 186. st. 3.) i jamči podobnost i prikladnost posvojitelja. Bez takvog prethodnog odobrenja zamislivo je da se netko tko je, primjerice, u Hrvatskoj lišen roditeljske skrbi jer je zlostavljao svoje dijete, uputi direktno u DR Kongo, tamo na neki čudan način ishodi sudsku odluku o posvojenju, ovdje je prizna i kao takav – neprikladan i nepodoban u Hrvatskoj – ima “novo” dijete. Zaobilaženje zakona sigurno nije u interesu javnog poretka.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
>Iz DR Kongo u Hrvatsku je posvojeno 180 djece, a Ministarstvo o njima ništa ne zna
> Prof. Hrabar o uhićenima u Zambiji: Ako nisu prošli proceduru, a ‘dobili’ su djecu – to ne sluti na dobro
>Udruga Noah Kraljevića sudjelovala u izradi Pravilnika za utvrđivanje uvjeta za promjenu spola
VL: Sporno je i jesu li sudovi u Zlataru i Varaždinu bili nadležni u ovom slučaju s obzirom na to da se pretpostavlja da je Zagreb prebivalište barem nekih posvojitelja.

Prof. dr. sc. Dubravka Hrabar: U odnosu na nadležnost hrvatskih sudova, Zakon o međunarodnom privatnom pravu je jasan. Postupak priznanja strane sudske odluke izvanparnični je postupak te se, prema čl. 72. st. 1., mjesna nadležnost (sud u Zlataru ili bilo kojem drugom gradu u RH) određuje prema prebivalištu stranke. Daljnje odredbe primjenjuju se ako stranke nemaju prebivalište u Hrvatskoj, no čini se da to nije slučaj kod ovih “kongoanskih posvojenja”. Činjenica je da se prebivalište i uobičajeno boravište relativno lako mijenja. Jesu li ti posvojitelji doista i promijenili svoje prebivalište kako bi stekli nadležnost zlatarskog odnosno varaždinskog suda, ne znam.

VL: Bi li međudržavna posvojenja, osobito ona s velikim kulturalnim razlikama, trebala biti iznimna?

Prof. dr. sc. Dubravka Hrabar: Konvencija o pravima djeteta u članku 21. govori da je međudržavno posvojenje ultima ratio, dakle da dolazi u obzir kao krajnji zamjenski oblik skrbi za dijete ako mu se u njegovoj domovini ne može osigurati udomljenje ili posvojenje ili kafalah po islamskom pravu, jer dijete gubi pravo na identitet koji je u ovom slučaju kulturni, rasni, jezični, etnički, vrlo često i vjerski.

Mi se tobože zalažemo za prava djece, ali zanemarujemo da ih plaćanjem 30-40 tisuća eura trgamo iz njihova kulturnog identiteta, odvajamo od druge braće i sestara, roditelja… Jako mi smeta što su prava odraslih puno jača od prava djece. Obično se koristi argument: ali ta su djeca gladna, bolesna, zašto ne bi imala bolji život u Europi. Onda bi djeca iz čitavog svijeta gdje ima siromašnih, ne samo iz Afrike nego i iz Južne Amerike i većeg dijela Azije, trebala doći u Europu. To nije rješenje, već treba ekonomski pomoći državama koje imaju gladnu, bolesnu, neškolovanu djecu te im stvoriti uvjete za razvoj tamo gdje žive. Međudržavno posvojenje treba doista biti iznimka kako je predviđa i Konvencija o pravima djeteta.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/Večernji list

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.