Prilikom posjeta Hrvatskoj 2011. godine, papa Benedikt izrekao je svoj poznati govor u Hrvatskom narodnom kazalištu, u kojem je na vrlo snažan način upozorio na glavni problem hrvatskog društva. Tema govora, aktualnog ovih dana više nego ikad, bila je – savjest.
Hrvatska je, iako formalno katolička zemlja, obilježena agresivnom postkomunističkom i tranzicijskom sekularizacijom, a te godine bila je u završnoj fazi ulaska u Europsku Uniju, što je papa tijekom posjete nekoliko puta i istaknuo – Hrvatska se i formalno vraća tamo gdje kulturno i identitetski i pripada.
Hrvatska – dio Europe
Poruka Svetog oca pozorno se očekivala. Snaga te poruke je trebala biti dvojaka. Upućena je u hramu hrvatske kulture odabranim uzvanicima koji su pozvani i odgovorni za sadašnjost i budućnost Hrvatske, ali s druge strane, nju je čuo svaki građanin i možemo reći da je papa svakome od nas poručio što možemo i moramo zahtijevati od onih koji nas vode!
To je poštovanje tradicije i ponos zbog nje, odgovornost da se Hrvatsku uvede tamo kamo i pripada, a to je Europa i odgovornost za očuvanje kršćanskih vrijednosti kao temelja za izgradnju europskog identiteta. Snaga Europe je, kazao je u uvodu papa, u njezinoj različitosti, a njezina veličina u tome da i mali narodi mogu mnogo dati europskoj cjelini. No, to će biti moguće jedino ako ne prevlada subjektivizam jačega, nego objektivnost jednakosti, koja može biti utemeljena jedino na ugaonom kamenu Isusu Kristu.
Savjest je ključ opstanka hrvatskog naroda
Središnji pojam govora bila je savjest. Na tu temu, rekao je, potaknula ga je nazočnost uzvanika i hrvatska kulturna baština. Sveti otac je govorom o savjesti pogodio u srž i izvor mnogih hrvatskih teškoća. Veličina je mudraca da u malo riječi kaže mnogo i to je papin govor pokazao. Tim više jer je ovih dana još aktualniji. Vidi se da je uzrok stanja u kojem se nalazi naša domovina, kao i stanja njezinog duha, upravo subjektivistička savjest koja izopačuje brigu za izgradnju pravednog i slobodnog društva.
Rečenicom da je „savjest temelj slobodnog i pravednog društva“ papa Benedikt pogodio je „u sridu“. Hrvatska može napredovati politički, ekonomski, znanstveno, kulturno i duhovno jedino ako bude imala savjesne pojedince, od onih najnižih, do najviših društvenih slojeva. A savjest se izgrađuje u obitelji, školi, Crkvi. Savjest pretpostavlja slobodu, ali zahtjeva odgovornost. I to je ključ opstanka hrvatskog naroda.
Izgradnja savjesti ima svoj temelj u ljubavi, koja je „glavna pokretačka sila istinskog razvoja svake osobe i cijeloga čovječanstva“ (Caritas in veritate, 1). Kazao je papa Benedikt da se ta „logika besplatnosti, naučena u djetinjstvu i mladosti, potom živi u svakom okviru, u igri i u športu, u međusobnim odnosima, umjetnosti, u dragovoljnom služenju siromašnima i patnicima, a kada je jednom usađena, onda se može primjenjivati i u složenijim područjima politike i ekonomije, surađujući da jedan polis – grad, bude ugodan i gostoljubiv, da ne bude prazan, lažno neutralan, nego bogat ljudskim sadržajima, s izrazitom etičkom crtom.“
Plemenitost hrvatske nacije
U temelju takvog oblikovanja društva, rekao je papa Benedikt, „su muškarci i žene, dakle, osobe – savjesti, vođene snagom istine i dobra. (…) A to je tipično za katoličku kulturu. Zbog toga je osnivanje Katoličkog sveučilišta u Hrvatskoj znak nade. Želim da ono pridonese ujedinjenju između raznih dijelova suvremene kulture, vrijednosti i identiteta vašega naroda, nastavljajući plodan crkveni doprinos povijesti plemenite hrvatske nacije.“
Jednom riječju, program u HNK pokazao nam je bogatstvo i veličinu naše prošlosti. O ljudima koji su tamo sjedili ovisi naša budućnost. Hoće li ona biti bogata kao i prošlost, ovisi o jednoj riječi na koju je papa pozvao: savjest.
Papa Benedikt bio je vrlo jasan: za govor o savjesti nadahnula ga je hrvatska kulturna baština. Naša domovina i naš narod nemaju razloga imati komplekse od bilo koga, najmanje od onih koji misle da su bogomdani da njima vladaju. Put za izgradnju ove, kako nas papa naziva, „plemenite hrvatske nacije“, su dobro i moralno oblikovani pojedinci.
O savjesti kao kritičkom čimbeniku ovisi razvoj i kvaliteta demokracije.
Jesmo li toga svjesni?
