Sjećate se moralnog dociranja medijske i ne samo medijske ljevice tijekom devedesetih: ovo je nemoralno, ovo je neeuropski, ovo je barbarizam, ono je fašizam, tamo je primitivizam, sve skupa je teško kršenje pravnih normi…. I tako godinama, sve dok je ljevica bila oporba.
Nacija je slijegala ramenima, skrušeno priznavala da su uglavnom u pravu, pljačka pretvorbe i privatizacije koja se svodila u trpanje državne imovine u privatne džepove zgrozila je naciju i stvarana je fama da će sve biti drukčije samo kad se sruši HDZ.
To vježbanje demokracije je djelovalo naizgled poučno, jer ga je pratilo snažno uvjerenje najprije da takve svinjarije s novom vlašću nisu moguće, odnosno da će posve iste reakcije medija i svih koji formiraju javno mnijenje uslijediti ako se s novom vlašću ponovi sličan razvrat.
Štrokov primjer
A onda smo već kod prvog dolaska ljevice na vlast shvatili da je to bio jeftin trik, vidjeli smo primjerice da SDP prodaje Inu mimo zdrave pameti, pogotovo smo vidjeli da oni svojim tajkunima poput Štroka prodaju čak i dubrovačke hotele za besramne iznose. Slično se nastavilo u drugom Milanovićevu mandatu kada je, primjerice, „Croatia osiguranje“ prodano mimo svih očekivanja i uz snažna upozorenja HDZ-a da će se jednog dana pokrenuti sudski postupak zbog takve privatizacije.
No, gore od svega je toga je činjenica da ljevičarski mediji ne samo da ne primjenjuju iste kriterije za skandale koji se sada događaju nego mediji i uopće društveni mainstream od nacije radi potpune idiote uvjeravajući ih da to što sada gledamo nije tako grozno.
Zamislite da je Ljilja Vokić radila ono u čemu je uhvaćena Andrea Zlatar, da na bankomatu za privatne potrebe podiže državni novac? Mediji bi je razapeli! Kakav tretman ima Andrea Zlatar u lijevim medijima?
Je li postala mjera negativnosti, sinonim za nedopušteno, je li uopće postala medijska meta negativnih kritika, i to negativnih na onaj način na koji je ljevica inzistirala godinama kada bi pronašla neku HDZ-ovu svinjariju? Nije i neće jer oni „svoje“ čuvaju, od Bleiburga, do Andree Zlatar!
Tko se više sjeća optužbi koje je Slavko Linić izgovorio protiv Milanovićeva brata? Je li ijedan hrvatski medij krenuo tragom tih optužbi i otišao do kraja u tim istraživanjima, onako kako se medijski, primjerice, istraživalo Tuđmana, njegovu obitelj, Kutlu ili bilo koju drugu osobu blisku vlasti devedesetih godina?
Je li ikad itko utvrdio vrijednost koju je Štrok dao za „Excelsior“, premda je Hebrang doista bio u pravu kad je rekao da tamo pogled s balkona košta milijun maraka koliko je navodno Štrok platio hotel? Jesmo li ikada tu priču istražili, krivca imenovali? Pa onda i Štroka i Linića izvjesili na stup srama kao i neke vedete HDZ-a devedesetih?
Je li se ikada krenulo tragom optužbi i spekulacija da je prodaja „Croatia osiguranja“ obavljena ispod realne cijene o čemu je oporba brujala, a HDZ preko Čuljka u Saboru najavio sudsku istragu. Nikada. More je takvih primjera u kojima se demonstrirala neprincipijelnost u elementarnim pitanjima pravne države.
Pogledajte slučaj Lalovac. Nije dosta da je DORH šutio tjednima nakon što je upozoren o čemu se radi, nego ni dandanas ta sramotna afera nema nikakav epilog. Pa koliko treba vremena da se zaključi tuče li muž ženu ili ne?
Klijentelizam u HAVC-u
Pogledajte tretman klijentelizma u HAVC-u. Bandića su mediji s pravom razapeli glede slučaja Nevistić jer je očito cijelo „pleme“ završilo u zagrebačkom holdingu. Ali, kada procure informacije da su u HAVC-u zabilježene čak i takve relacije da bi muž sjedio u upravnom odboru koji izglasava dodjelu novca njegovoj žen, onda mediji kao po komandi umuknu.
Bi li šutjeli da Jakov Sedlar sjedi u HAVC-u i svojoj ženi osigurava novac za neki film? Zar medijska i intelektualna ljevica doista misli da je ovaj narod tako glup da ne vide da se jedan kriminal skriva, pogodovanje i klijentelizam štiti, dok se drugi naglašavao, sad vidimo i prenaglašavao?
Jer, dok nisu otkrivene malverzacije na ljevici, mi smo svi složno tražili postupanje pravne države. Lijevi jer su vidjeli da time ruše vlast, desni jer se ta pravovjernost nije mogla izbjeći pod naletima argumenata.
Ali, sada smo ušli u fazu prostačkog navijanja, i to na svim mogućim razhinama. Ivona Juka je na HTV-u rekla da ima cijeli fascikl o kriminalu u HAVC-u, ali nema intervjua s njom. Niti s Hasanbegovićem. Niti s Jakovom Sedlarom. Niti s Enesom Midžićem koji je kao čelnik Upravnog odbora HAVC-a prvi upozoravao na kriminal, dok ministrica Zlatar nije prstom mrdnula na njegovu demonstrativnu ostavku.
Javnost bi morala znati je li istina ono što piše tek na ponekom portalu, da je Hrvoje Turković, filmski kritičar i profesor, bio član Upravnog odbora HAVCA u trenutku kad je HAVC njegovoj supruzi Snježani Tribuson, dakle u trenutku dok on sjedi u istom tom odboru, dodijelio 4,3 milijuna kuna za jedan film!
A da je tik uz njega u istom tijelu HAVC-a sjedila i današnja ministrica kulture i da nije rekla jedne riječi o tome! Jer, o tom i o još nekim primjerima nepotizma pišu tek poneki portali. Je li to istina? Ako je to istina, zašto o njoj šute mainstream mediji? Kao i kompletan lijevi intelektualni mainstream.
Po portalima danas možete pronaći more podataka o neviđenoj hobotnici koju je ispleo Hrvoje Hribar, o novinarima koje je „kupio“, o redateljima koje je uvezao u tu priču, nerijetko i njihovu djecu, o jednom neviđenom kupleraju koji se organizirao dakako na naš račun. Kako se rasvjetljavanje ovog kriminala može tretirati kao napad na hrvatski film, čemu je sklon i o čemu javno deklamira redatelj Brešan?
Uza sve to, mi ni sada ne vidimo da će aktualna ministrica kulture ići na temeljito raščišćavanje ove afere, naime, takvih jasnih i konkretnih najava nema, takvih poteza nema, uostalom ministrica sama uporno ističe kako je sada najvažnije sačuvati instituciju.
Ali, što to znači? I po čemu je temeljito raskrinkavanje filmskog kriminala udar na hrvatski film, po čemu bi temeljito iščišćavanje kriminala bio znak rušenja institucije? Nastavi li ovako, minisrca kulture će biti glavni kamen spoticanja između Vlade i šire javnosti, jer dok se Barišićeva izostala fusnota nekako i mogla braniti i objašnjavati javnosti da oporba s jednom krivom fusnotom iz jednog starog doktorata zapravo želi srušiti Vladu i ništa drugo, što je Plenković maestralno objasnio u saborskoj raspravi, ovdje su stvari puno kompleksnije.
Izraelci na nogama
Pogledajte, pak, skandal s nevladinim udrugama. Udruga „Vigilare“ je ovih dana objavila analizu financiranja nevladinih udruga iz kojih izlazi da se najpoznatije udruge poput B.A.B.E., GONG-a, Iskoraka ili Kontre, s više od 50 posto iznosa financiraju izvana.
U tom nalazu „Vigilarea“, analizom su bili obuhvaćeni i brojni drugi, poput Documente, Kuće ljudskih prava, GOLJP-a i drugih. Nikakvih komentara, nikakvih reakcija, nikakvih dodatnih analiza na tvrdnju i brojke što su stigle iz „Vigilarea“ nije bilo.
Kada je nešto slično konstatirano u Izraelu, cijela se država podigla na noge, u parlamentu se otvorila rasprava i čelnik obavještajne zajednice je podnio izvješće. Iz svega se izrodio neviđeni skandal jer je u Izraelu konstatirano da se tamošnje nevladine udruge financiraju pretežito iz Velike Britanije i naročito iz arapskog svijeta. Pritom su sve redom bile iznimno kritične prema samoj izraelskoj vladi.
Sličan model zamijećen je u Rusiji gdje je financiranje nevladinih udruga iz inozemstva bilo zabranjeno, kao i u Mađarskoj, gdje je Orban Soroševe nevladine udruge zapravo protjerao iz Mađarske „jer služe globalnom kapitalizmu i traže političku korektnost na račun nacionalnih interesa“.
Soroševo otvoreno društvo je de facto srušilo vlast u Slovačkoj, Soroševe aktivnosti u Hrvatskoj su bile krucijalne u rušenju Tuđmana s vlasti, dakle angažman nevladinih udruga se ne iscrpljuije samo na načelnim relacijama. Ne tvrdim da Rusiju i Mađarsku trebamo kopirati, ali je posve neshvatljivo da nas ovakve relacije – ne zanimaju.
Je li moguće da je aktivizam došao do te razine? Pogledajte, primjerice, hajku na tzv. suočavanje s prošlošću i te silne otpore, omalovažavanja, podmetanja nogu, u priči o suočavanju s prošlošću. Zahtjev Udruge „U ime obitelji“ za reviziju procesa šefu Matice hrvatske za vrijeme NDH, Filipu Lukasu, proglašava se identničnim poslom kao i rehabilitacija Draže Mihailovića i Milana Nedića u Srbiji. U čemu je razlika? U tome da Srbija rehabilitira zločince, a da čelnik Matice hrvatske iz NDH nije zločinac! Razlika je, dakle, svemirska! Ali, nema medija koji bi to konstatirao!
Razlika je u tome da Srbi rehabilitiraju neupitne zločince kao što su Nedić i Draža Mihailović, a mi ovdje razgovaramo o tome je li smrtna presuda čelnik Matice koji, nota bene, nikada nije bio u ustaškom pokretu, je li dakle presuda u kojem je u 76. godini života osuđen na smrt strijeljanjem održiva? Kako je uopće moguće istinsko suočavanje s prošlošću ako je nemoguć razgovor o ovakvim temama?
I more je takvih primjera medijske, ali i pravne neodrživosti, primjera ideološkog ostrašćenog navijanja u kojem se mozak najčešće ne koristi, u kojem argumenti ne znače baš ništa.
Kolumnu u cijelosti pročitajte u Slobodnoj Dalmaciji.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
