Dok sam gledala politički fitness za još jedne izvanredne parlamentarne izbore u Saboru, iz Zenice je stigla vijest od koje se strepilo već godinu dana, otkad je otkriveno da se bolest vratila. U 54. godini umro je Esad Hećimović, piše Višnja Starešina za Slobodnu Dalmaciju.
Pomislila sam tko bi od ovih ljudi, koji su zastupnici naroda u najvišem hrvatskom predstavničkom tijelu uopće mogao znati tko je Esad Hećimović? Pogledom tražim kandidate u saborskim klupama.
Uvjerena sam da barem dvojica znaju, ali nisam sigurna da bi se našao i treći. A da bi bio kompetentan, svaki bi hrvatski narodni zastupnik morao imati pri ruci podcrtana čitava poglavlja iz njegove knjige “Garibi – mudžahedini u ratu u BiH od 1992. do 1999.” i niza istraživačkih članaka o islamskoj radikalizaciji bosanskohercegovačkog društva i njezinoj povezanosti s državom BiH.
Dvadesetak godina Eso je sustavno istraživao, pisao, govorio, upozoravao na ono što mnogi danas, otkrivajući „toplu vodu“ nazivaju visokim sigurnosnim rizikom islamskog terorizma. Činio je to najčešće na primjerima zločina, terora, karikaturalnih sudskih postupaka i diskriminacijskog postupanja prema Hrvatima iz središnje Bosne. Ukazivao je na dvostruku igru bivšeg reisa Mustafe Cerića, u vrijeme kada su ga europski politički inženjeri slavili, pokušavajući od njega napraviti velikog europskog muftiju, a on se rugao mentalno uspavanoj Europi šaljući joj iste poruke kakve joj danas šalje Erdogan, samo u mekanijem pakiranju.
Istraživao je i upozoravao na posljedice velikih investicija islamskih zemalja u kulturu, vjerski život i u gospodarstvo u BiH desetljeće prije nego što su drugi počeli u BiH otkrivati naselja za Arape zatvorenog tipa. Ne znam niti jednog novinara koji je imao toliku kontrolu nad vlastitim riječima, kojem se nije mogla omaknuti niti jedna rečenica bez uporišta u dokumentima, a kamoli aktivistički zaključak ili komentar. Jer cijelo je vrijeme zapravo ekvilibrirao na oštrici noža.
Nije bilo jednostavno naći svoj prostor u bošnjačkim medijima, poticanim da te teme prikrivaju, niti je bilo jednostavno živjeti i raditi u Zenici, a potom u Sarajevu, s biljegom izdajnika. Iako nikad nije postao ni Hrvat, niti Srbin, već je uvijek ostao Musliman i Bošnjak, Eso je često ponavljao kako je u samom početku uvezena islamska radikalizacija bila problem Hrvata i Srba u BiH, no da dugoročno ona postaje problem Muslimana/Bošnjaka.
Tragajući za istinom svjesno je izložio sebe, a i svoju malu obitelj osudi i društvenoj izolaciji sredine, koja nije mogla niti je željela vidjeti tako daleko.
A sad dolazi priča o nama, o hrvatskim institucijama, medijima, takozvanoj eliti. Što smo to mi učinili da ga podupremo u onome što je radio, da mu pokažemo zahvalnost i respekt prema onome što je učinio? Što su hrvatske institucije učinile kako bi ono što je Esad uradio barem iskoristile u zaštiti svojih interesa?
Jer upravo Esadov novinarsko-publicistički istraživački rad kojeg britanski povjesničar Marko Attila Hoare ocjenjuje kao „sjajno djelo istraživačkog novinarstva“, demistificira ključni dio političko-sudske konstrukcije o hrvatskom zločinačkom pothvatu protiv Muslimana/Bošnjaka, uvodeći u muslimansko-hrvatski rat i prikrivanu – vjersku dimenziju. Svaka razumna hrvatska država bi barem iz svojih najsebičnijih motiva Esada objavljivala, prevodila, promovirala kao istraživača islamske radikalizacije u BiH… Činjeno je upravo suprotno.
Vrata hrvatskog javnog prostora ostala su za Esada čvrsto zatvorena. Hrvatska je uvezla toliko novinara iz BiH koji su djelovali i još uvijek djeluju kako izdvojeni odjel za propagandu bivše JNA. Za Esada nije bilo mjesta.
Čak ni nakon što je njegova knjiga Garibi, koja najviše tematizira upravo zločine mudžahedina nad Hrvatima u središnjoj Bosni, postala hit u Srbiji, u Hrvatskoj za nju nije bilo izdavača. A toliko je želio da bude objavljena u Hrvatskoj. I nakon što mu je otvoren javni prostor u Banjoj Luci, Mostar je za njega i dalje ostao zatvoren. Bošnjački dužnosnici koji su uvozili i slavili mudžahedine u BiH, bošnjački glumci i novinari koji su otvoreno poticali mržnju prema Hrvatima putovali su s hrvatskom putovnicom.
Eso nije mogao dobiti hrvatsko državljanstvo. Upravo njega su najpomnije pregledavali na zapadnim granicama kao mogućeg terorista. I mi sad ponovo slušamo kako će hrvatska država učiniti sve da se zaštiti od sigurnosnih i drugih rizika iz BiH.
Kolumnu u cijelosti pročitajte na stranicama Slobodne Dalmacije.
