Zorka Rašić imala je dvanaest godina kad je 1942. dospjela u Jasenovac. Ali nije bila zatvorenica: u selo kraj logora dovela ju je služba njezina oca Jure, koji se netom vratio iz Belgije. Ustaškom pokretu pristupio je davno prije rata, a po povratku u Nezavisnu Državu Hrvatsku dodijeljen je za tekliča zapovjedništva jasenovačkog logora.
Taj je posao obavljao sve do srpnja 1944. godine kad su partizani napali vlak kojim je putovao u Zagreb. Ustaški zastavnik Jure Rašić tada je poginuo, oduzevši sebi život nakon što je bio teško ranjen. Prije toga savjesno je iz čuturice napunjene benzinom polio povjerljivu poštu i spalio je, kako ni ona ne bi pala u ruke partizanima.
Vitalna gospođa Rašić, rođena 1929., opisivala je ovih dana u Buenos Airesu doživljaje svoje obitelji Igoru Vukiću i Zdenku Kuftincu, istraživačima povijesti koji su tragom takvih krhotina prošlosti doputovali iz Zagreba u Argentinu.
Svjedočenja poput ovog dragocjena su istraživačima. Iako sjećanja djeteta koje je od 1942. do 1944. živjelo u Jasenovcu ne treba uzeti zdravo za gotovo, posebnu vrijednost susretu s njom dale su autentične fotografije iz ratnog Jasenovca, koje su s njom stigle sve do daleke Južne Amerike.
Igor Vukić, novinar je i publicist, tajnik zagrebačkog Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac. Zdenko Kuftinec istražuje vojnu i ratnu povijest, osobito djelovanje ustaških, domobranskih i drugih postrojbi u Drugom svjetskom ratu. Došli su na mjesec dana u Buenos Aires kako bi razgovarali sa što više sugovornika o povijesnom razdoblju kojim se bave. Pregledali su niz osobnih arhiva i zbirki fotografija. Argentina je posebice zanimljiva, jer ovdje žive potomci mnogih istaknutih i utjecajnih osoba iz ratnog razdoblja.
„Razgovor s osobom poput Zorke Rašić bio je izuzetno važan. Mene je još jednom učvrstio u ocjeni da je logor u Jasenovcu bio radni logor, u kojem nije bilo masovnih, serijskih ubojstava“, rekao je Igor Vukić.
Dolazak u Buenos Aires uslijedio je nakon kontakata putem elektroničke pošte i Skypea koji su trajali više od dvije godine. No izravni susreti su ipak nenadoknadivi.
Zdenko Kuftinec ističe kako se se najbolji rezultati postižu u zajedničkom pregledavanju fotografija: „Tisuće fotografija iz Drugog svjetskog rata postoje u hrvatskim arhivima i muzejima, ali nedostaju oni koji bi mogli identificirati snimljene osobe. Ovdje se ljudi sjećaju svojih rođaka i brzo ih prepoznaju na slikama.“
A pravi užitak je pronaći nečiji ratni dnevnik koji baca novo svjetlo na složenu hrvatsku ratnu povijest, dodaje Kuftinec.
Zagrebački istraživači gostovali su na hrvatskom radio programu Croacias Totales. Opisivali su rezultate svog rada, stanje u arhivima i dostupnost podataka o povijesnim događajima. Predstavili su i rad nedavno osnovanog Vijeća za suočavanje s prošlošću. Slušatelji su se javljali sa zanimljivim pitanjima i prijedlozima za suradnju.
Gostovanje dvojice zagrebačkih povjesničara tako je stvorilo još jedan most između iseljene i domovinske Hrvatske, u nastojanju za realnim i objektivnim prikazom osjetljivih tema iz hrvatske povijesti.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
