Hibridni rat je u ovoj godini postao apsolutni hit političkog novogovora. O njemu govore posebni izvještaji NATO-a, rezolucije Europskog parlamenta, hrvatska predsjednica, zapadni političari…
Vodi se protiv Zapada, njegovih integracija (EU, NATO), njegovih vrijednosti (demokracija, pluralizam, pravna država), ratuje se asimetrično, nekonvencionalnim sredstvima, uključujući i terorizam i cyber-ratovanje, neprijatelj je infiltriran u vaš sigurnosni sustav, u vaše institucije, u vaše društvo, u vaše medije, korumpira vaše političare, dominira na internetskim forumima i društvenim mrežama, može biti država, a može biti i pokret. Uz njega se najčešće vežu islamističke skupine i Rusija…
Beskrajan strah
A onda su se baš u ponedjeljak, u ovo predbožićno vrijeme, dogodila dva do tri školska primjera tog, nazovimo ga, hibridnog rata, u tri različite države: u Njemačkoj, Turskoj, a možda i u Švicarskoj. I, je li ga netko prepoznao?
Berlinski božićni sajam napadnut je teškim kamionom, sve popularnijim oružjem džihadista. Jednostavno se nabavlja, ne zahtijeva posebnu obuku, ostavlja mnogo mrtvih i beskrajan strah, paniku, nesigurnost i nepovjerenje u državu.
U napadu nabijenom simbolikom rata protiv kršćanstva, Tunižanin Anins Amri (zacijelo ne sam) oteo je kamion poljskog prijevoznika, ubio ili, preciznije, nožem izbo i metkom dokrajčio poljskog vozača kamiona Lukasza Urbana i kamionom krenuo gaziti posjetitelje božićnog sajma u Berlinu. Dvanaest ljudi je ubijeno, pedesetak ranjeno. Napadač je nestao, odšetao iz kamiona.
Džihad kao motivacija napada i dalje se rijetko spominje u njemačkim medijima, kao i u većini europskih medija. Baš onako kao što se o ciljevima i motivima napadača izbjegava govoriti kada je riječ o drugim džihadističkim napadima diljem svijeta. Za to izbjegavanje spomena merituma i svođenje rata u ime islama na jednu od njegovih metoda (teroristički napad) jedan moj prijatelj ima dobru usporedbu.
Kaže, to je slično kao kada bismo Hitlerov nacizam prozvali blitzkriegizmom, jer je jedna od njegovih metoda ratovanja za pokoravanje svijeta bila – blitzkrieg.
Takva blasfemija, svođenja nacizma na blitzkrieg, dakako nikome ne bi pala na pamet. Ali Zapad je u svojoj političkoj korektnosti nekako uvjeren da bi se džihadisti uvrijedili da ih nazovu onako kako se oni sami nazivaju. Nekoliko sati nakon napada u njemačkom se javnom govoru o gaženju ljudi na božićnom sajmu izbjegavalo govoriti i kao o terorističkom aktu. Da se nekoga ne uvrijedi. Jer što ako je to bio samo – akt?
No zato su mainstream mediji odmah nakon “akta” ubojicom implicitno proglašavali poljskog vozača kamiona, izvještavajući kako je “Poljak poginuo kao suvozač u kamionu”. Nisam primijetila niti naknadnu ispriku obitelji čovjeka koji je okrutno ubijen pokušavajući spriječiti džihadiste u njihovu naumu.
Pobjeda džihadista
S druge strane, valja razumjeti suzdržanost službene Njemačke prema najnovijoj eskalaciji džihadizma na njezinu tlu. Kada uporno ne želite čuti poruke islamističkih vođa, od šeika Abdullaha Azzama, Osame bin Ladena i Al-Qa’ide do Abu Bakr al-Bagdadija i ISIL-a i IS-a, koji preko medija, a danas i društvenih mreža, već desetljećima otvoreno govore da im je nakana pokoriti i islamizirati Zapad, a potom i cijeli svijet, kada vrijeđate njihovu inteligenciju ne uzimajući ih ozbiljno, onda ne možete njihov džihad nazvati pravim imenom kad stigne u vaše dvorište.
Jer, Njemačka se danas boji. I Europa se danas boji. Ne samo džihadističkih napada, nego još više reakcija na njih, konflikata u vlastitom društvu i destabilizacije vlastite države. Upravo taj strah diljem Europe je pobjeda džihadista. I upravo taj poraz na vlastitom tlu potiče kovanje novih neutralnih sintagmi poput: hibridnog rata.
Istog dana, samo koji sat ranije, u središtu Ankare, uz povike “Allahu Ekbar, ne zaboravite Alep”, ubijen je ruski veleposlanik u Turskoj Andrej Karlov. Ubijen je u sigurnosno-politički vrlo osjetljivom trenutku, jer Turska i Rusija su protivnice u ratu u Siriji, ali sad na ruševinama Alepa nastoje izgraditi pragmatično političko savezništvo za podjelu utjecaja u Siriji, na Bliskom istoku i za slabljenje Europe. Ubijen je na događaju visokog sigurnosnog rizika u tom trenutku – na otvaranju političko-promidžbene izložbe fotografija “Rusija u očima Turaka”.
Ubio ga je pripadnik turske specijalne policije, koji se u tom trenutku nalazio iza leđa veleposlanika, na mjestu gdje se obično smije naći samo prvi tjelohranitelj štićene osobe. Time su islamisti pokazali duboku infiltriranost u sam vrh turskog sigurnosnog sustava. Nitko iz osiguranja nije pucao u atentatora, ubijen je, navodno, tek petnaest minuta kasnije.
Putinov obračun
To je iznimno delikatan slučaj za turskog predsjednika Erdogana. Ali ruski predsjednik Putin ne govori i nikad nije govorio o hibridnom ratu, nego je oštro zaprijetio “teroristima i banditima” i iskoristit će njihov čin da bi ostvario političku nadmoć nad Erdoganom. A spomenuti “teroristi i banditi” dobro znaju kako se obračunava Putin, od Čečenije nadalje.
Švicarske su vlasti presretno izvijestile da pucnjava u islamskom centru u Zürichu, tek koji sat prije atentata u Ankari, u kojoj je ranjeno troje afričkih muslimana, nije teroristički čin. Zapravo, vlasti su bile presretne kada se pokazalo da napadač (koji je poslije počinio samoubojstvo) nije bio “fetivi Švicarac”, nego je bio podrijetlom iz Gane. Bojali su se, naime, da je krenuo val osvete, početaka napada Švicaraca na useljenike i migrante-muslimane.
Ali nije objavljeno niti ime napadača iz kojeg bi se moglo zaključiti je li kršćanin ili je možda i sam musliman. Ako je musliman (a u Gani je tridesetak posto stanovništva islamske vjeroispovijesti), nije poznato je li sunit ili šijit, odnosno je li možda riječ o šijitsko-sunitskom obračunu.
Malo tko je objavio da islamski centar u kojem je došlo do pucnjave slovi kao okupljalište vrlo radikaliziranih muslimana iz Afrike, pretežito Somalaca, da o njemu predstavnici drugih islamskih centara u Švicarskoj uopće nisu željeli govoriti. Ako je sve to politički nekorektno znati, kako da onda vjerujemo državi koja je požurila objaviti da iza napada stoji okultizam, a ne terorizam? Kako to država zna da je okultizam, a ne terorizam, ako je napadač mrtav, a njegovi su motivi nepoznati?
Trumpov rat
U danu u kojem su se dogodila tri velika i medijski eksponirana napada koji se na različite načine mogu povezati s islamskim radikalizmom, nitko nije spomenuo čak niti tzv. hibridni rat. Vladimiru Putinu to ne treba jer probleme adresira izravno i pojedinačno, iako ponekad grubo. Izabranom američkom predsjedniku Donaldu Trumpu također ne treba skrivalica hibridnog rata, već je jasno označio napad u Berlinu kao džihadistički, s globalnim ciljem napada na kršćanstvo, objavivši džihadistima rat do istrebljenja.
Ostatak teksta pročitajte u Slobodnoj Dalmaciji.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
