Šeks: Komunisti u Hrvatskoj su imali su izražen nacionalni osjećaj i ogroman broj njih je stvarao samostalnu Hrvatsku

U povodu 25 godina priznanja Hrvatske velik i intrigantni intervju za Novi list dao je Vladimir Šeks, osoba koja je praktički od početka bila prisutna kako u stvaranju HDZ-a, tako i u stvaranju samostalne hrvatske države.

Iz tog intervjua izdvajamo najznačajnije dijelove, a čitateljima ostavljamo da samo donesu prosudbe:

Kad ste vi i zašto počeli razmišljati o samostalnoj Hrvatskoj?

– O toj sam stvari puno i sam razmišljao. Potrebno je definirati što je samostalnost Hrvatske značila, recimo, sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Važan događaj bila je znamenita sjednica CK SKH 1968., koju je obilježio sukob s jugoslavenskim unitarizmom u Hrvatskoj koji je predstavljao Miloš Žanko. Unitaristička koncepcija Jugoslavije potirala je republike i težila stvaranju nekakvog jugoslavenskog nacionalizma. Nije kod mene tada bilo niti pomisli o izlasku Hrvatske iz Jugoslavije, ali počinjem razmišljati o većoj samostalnosti svih republika, kako bi one mogle donositi više odluka koje su se njih ticale. Nema još ni govora o nekoj secesiji. Nakon Karađorđeva i sloma Hrvatskog proljeća dolazi do strahovite sudske, ali i izvansudske represije i ja polako dolazim do zaključka da se Jugoslavija može održavati samo represijom. U meni sazrijeva uvjerenje da je Jugoslavija jako klimava i da je Tito njezin možda jedini jamac.

Jeste li tih godina poznavali ljude koji su govorili da Hrvatska mora biti samostalna država?

– Ne. Bio sam u kontaktu sa Savkom Dapčević Kučar, Mikom Tripalom, Ivicom Vrkićem, komunistima iz Slavonije, Stipom Mesićem i svi smo razmatrali samo kako postići veći stupanj demokracije i veći značaj Hrvatske, ali u okviru SFRJ.

One političke parole o tisućljetnom snu hrvatskog naroda o hrvatskoj državi ipak su, znači, samo parole?

– Ne ipak samo parole. Činjenica je da je sve je više jačala spoznaja da jugoslavenski režim ne valja. Ne samo zbog nedostatka demokracije i kršenja ljudskih prava nego je taj sustav počeo pucati i na ekonomskim i socijalnim pitanjima, javljaju se štrajkovi. Artikulira se nezadovoljstvo zbog nesuglasja stvarnosti i proklamiranog samoupravnog socijalizma, jer taj se projekt u izvedbi izvitoperio u odnosu na ono kako je bio zamišljen u zakonima. Samoupravni socijalizam bio je ekonomski neefikasan i usto licemjeren, umjesto socijalizma s ljudskim licem imali smo usku komunističku kastu koja je svime upravljala. Ali, to još niti izbliza nije potaknulo razmišljanja o promjeni jugoslavenskog okvira, o samostalnoj Hrvatskoj.

Opcija je bila, uvjetno rečeno, demokratska Jugoslavija?

– Da.

Komunisti koji su Hrvatsku vodili poslije sloma Hrvatskog proljeća radili su na tome?

– Tako je, jedan znatan dio.

I oni, Bakarić, Milka Planinc, Jure Bilić, Jakov Blažević i ostali, imali su određeni nacionalni osjećaj?

– Imali su, itekako, naravno, uvijek u okviru Jugoslavije i socijalističkog sustava. No, postojao je i dio hrvatskih komunista koji je bio za unitarističku Jugoslaviju.

Ne može se baš reći da ste vi mrzili Jugoslaviju.

– Ne, nisam je mrzio. Doduše, sve sam više mrzio njezin režim, ali Jugoslaviju nisam. U mladosti sam potpuno vjerovao u socijalizam, naravno, i u Jugoslaviju. Ideali su mi se postupno rušili kako sam shvaćao da praksa odudara od službenih proklamacija. Sjetite se samo glasovitog Savkinog govora na tadašnjem Trgu Republike, zaklinjala se u Tita i samoupravni socijalizam. Tripalo je imao iste stavove, iskreno su vjerovali u to. Ni Matica hrvatska, ni sveučilištarci, koji su također bili dio masovnog pokreta Hrvatskog proljeća, nisu govorili o potpuno samostalnoj Hrvatskoj. Hrvoje Šošić je, istina, jednom spomenuo članstvo Hrvatske u UN, ali to nije bilo mišljeno kao izdvajanje iz Jugoslavije nego je on na taj način aludirao na Ukrajinu i Bjelorusiju. Te su sovjetske republike formalno bile članice UN-a, ali ta činjenica nije imala nikakvu političku težinu.

Danas se obično govori da su ti hrvatski komunisti isključivo radili protiv hrvatskog naroda.

– To je pretjerana tvrdnja, ogroman broj komunista bio je u vrhu hrvatske državne politike koja je stvorila samostalnu Hrvatsku

A vi ste u tom razdoblju raskrstili s Jugoslavijom.

– Da, to je bilo 1985., 1986. godine.

Više ne mislite da ju je moguće popraviti?

– Točno, despocije se ne popravljaju nego propadaju. Moja je procjena bila da Jugoslavija ide prema svojem kraju i da treba pronaći način i organizaciju kako bismo se oduprli velikosrpskom imperijalizmu. U Staroj Gradišci upravitelj zatvora molio me da prekinem s pisanjem žalbi na tretman, a ja sam mu rekao: Jovo, zar ti ne shvaćaš da su Jugoslavija i ovaj režim gotovi, da će se raspasti i da ćeš ti kao upravitelj zatvora visjeti? On se branio da samo provodi propise. To je dobra ilustracija stanja u zatvoru, ali i režima sredinom osamdesetih. Slobodno možemo reći da je Milošević, što je paradoksalno, odigrao pozitivnu ulogu u nastanku hrvatske države. Netko je jednom kazao da je Partija mogla biti zahvalna Anti Paveliću što su došli na vlast. Jer, da ustaše nisu masovno progonile Srbe, Židove, Rome i komuniste ne bi bilo ustanka, pa ni socijalističke revolucije. Nešto slično mogli bismo govoriti i u kontekstu Miloševića.

U ovakvim je svečanim prigodama uobičajeno pitanje je li suvremena Hrvatska država za koju je vrijedno bilo i poginuti.

– Nema dvojbe da je Hrvatska morala krenuti u smjeru samostalne države. Kakva bi nam u suprotnom bila sudbina? Prijelomna je bila 1991., kad su donijete sve strateške odluke, a kruna tog procesa bilo je međunarodno priznanje. Nadalje, 1995. vojnom silom riješili smo najveći dio područja koje nije bilo pod hrvatskim suverenitetom, a u siječnju 1998. obavljena je i mirna reintegracija preostalog teritorija. Time je ostvaren program stvaranja i održanja hrvatske države i mislim da se, što se toga tiče, nacionalnoj hrvatskoj politici ne mogu uputiti nikakve ozbiljnije zamjerke. Svim hrvatskim politikama u ovih 25 godina, tijekom kojih smo i primljeni u NATO i EU, mogu se dati najviše ocjene za realizaciju ključnih nacionalnih, strateških ciljeva i to u vrlo nepovoljnim okolnostima. Nije to patetika. Međutim, kad je riječ o temeljnim ustavnim vrijednostima, prema kojima bi Hrvatska trebala biti demokratska i socijalna država vladavine prava, to nije ostvareno. Često posljednjih mjeseci govorim da će svi strateški ciljevi što smo ih ostvarili, samostalnost, suverenost, članstvo u NATO i EU, biti poništeni ako se ne zaustavi ovo pogibeljno nazadovanje Hrvatske.

Nismo znali urediti svoju državu?

– Podbacili smo u realizaciji temeljnih ustavnih vrijednosti.

Za kraj, dobro je podsjetiti što se ne tako davno događalo na hrvatskoj političkoj sceni i kakva je bio stav i uloga Vladimira Šeksa. Nakon što je Udruga U ime obitelji vrlo uspješno provela referendum o braku, te isto tako uspješno skupila dovoljno potpisa za referendum o promjeni izbornog sustava (nije proveden zahvaljujući neučinkovitosti pravne države i politizaciji referenduma), kao i nakon skupljanja potpisa za referendum o outsourcingu i još nekih inicijativa, na hrvatskom političkom nebu došlo je do znakovitog komešanja. Podigla se javna halabuka o potrebi moratorija na održavanje referenduma dok se ne donese novi zakon o referendumu u čemu su prednjačili upravo Vladimir Šeks i Branko Smerdel.

Kasnije sam Šeks predlaže referendum po istom zakonu o Danu neovisnosti.

Zbog svega toga, ostaje pitanje u traku: što Vladimir Šeks točno misli da smo podbacili u realizaciji ustavnih vrijednosti?

Cijeli intervju možete pročitati ovdje.