„Komunizam je potpuno potonuo. Ali riješiti se komunista je jako težak zadatak. Nitko nije tako uporan i opasan kao korisnik propalog sustava. On ne brani više ideju, on brani goli život i plijen.“ Ovo su riječi mađarskog književnika Sandora Maraia koji za vrijeme svog života nije dočekao pad komunizma u svojoj domovini.
Lustracija potrebna, ali i odlikašima teška
Nakon pada komunističkih sustava mnoge su europske države donosile zakone o lustraciji. Kao štreberi u tom poslu slove baltički narodi, koji su uvijek strahovali od velikih Rusa u susjedstvu i koji su jedinu mogućnost da im se otmu, vidjeli u progresivnoj demokratizaciji društva i države, te Nijemci, koji su u jednom dijelu naroda imali pozitivna iskustva s demokracijom. Ali, i u tim državama lustracija je bila zahtjevan proces.
Nijemci su tako bili suočeni s oko 100 000 plaćenih suradnika i, po nekim procjenama, oko 600 000 doušnika istočnonjemačke tajne službe Stasi. Presjeći tu vrlo dobro ispletenu mrežu i odstraniti barem sve one visokopozicionirane iz državnih institucija bio je prevelik zadatak, kojeg su se Nijemci ipak prihvatili. Međutim, s vremenom su mnogi dosjei i dokazi o povezanosti s tajnom službom nestajali. Neki su vrlo vješto mijenjali košulju, tako da prema nekim procjenama, danas oko 17 000 bivših suradnika Stasija radi u njemačkim državnim službama. Udruge žrtava komunizma smatraju to velikim porazom za demokraciju i pravdu.
- Spomenik žrtvama komunizma, Prag foto: Eduardo Simioni “Spomenik žrtvama komunizma posvećen je svim zatočenima i ubijenima, no i onima čiji su životi uništeni ovim totalitarnim režimom”
Tko to stvarno želi lustraciju
U Hrvatskoj se dosad nije dogodio ni pokušaj lustracije. Državi suočenoj s ratom za samostalnost, politika pomirbe važnija je od lustracije – bilo je mišljenje tadašnjeg političkog vodstva u kojem su bili i mnogi istaknuti komunisti. Nakon završetka rata, oni koji su trebali biti lustrirani, imali su već dobro učvršćene pozicije u politici, državnim institucijama, obrazovnim ustanovama, gospodarstvu i medijima. I ne samo da su svoje pozicije utvrdili, već su i nove naraštaje istomišljenika i sljedbenika uveli i dobro povezali na navedenim područjima.
Danas pitanje lustracije pretežno postavljaju stranke koje se smatraju desnim centrom ili desnicom. S druge strane političkog spektra se na to pitanje odgovara optužbom za revizionizam povijesti ili se govori kako Hrvatska ima važnijih problema, kao što je ekonomska kriza. Kako se priča o potrebi lustracije pojavi, tako i nestane iz javnosti. A neutralni promatrač se pita, komu je stvarno stalo do lustracije, a komu priča služi za koji jeftini politički poen među istinskim antikomunistima ili kao spin kad se za mnogobrojne druge goruće probleme nema ponuditi neko moguće riješenje.
Vjerodostojne bi bile te stranke, kad bi u vlastitom dvorištu provele lustraciju i iz svojih stranaka odstranile ljude koji su bili aktivni u komunističkoj partiji ili u UDBI. Takva vrsta lustracije koja bi zamijenila borbu protiv unutarstranačkih protivnika bi vjerojatno dovela na početku do manjeg broja članova, ali bi i dokazala istinsku volju za promjenom i za demokracijom. A za takav čin nije potrebno biti na vlasti koja donosi zakone, postavljanje određenih stranačkih statuta i pridržavanje istih je dovoljno.
Posljedice neprovedene lustracije danas se u Hrvatskoj vide svakog dana, ponajprije u duboko podijeljenom društvu na „lijeve“ i „desne“ .
Na košulji antifašizam, pod kožom komunizam
Hrvatski sljedbenici komunizma su shvatili da komunizam danas ima negativnu ocjenu pa su ga preimenovali u antifašizam. Stvaraju lijepu crno-bijelu podjelu, fašizam je bio loš, onda antifašizam mora biti dobar a antifašisti moraju biti pozitivni. To je doktrina koja nam se iz dana u dan servira – u medijima, u izjavama mnogobrojnih političara, povjesničara koji su medijima dragi.
Sebe su deklarirali antifašistima i uzimaju si pravo komunističke zločine pravdati borbom protiv fašizma. Istovremeno, svakomu tko javno govori o komunističkim zločinima ili se usudi zahtijevati da se komunistička nedjela istraže detaljno, vole udariti pečat zagovornika revizionizma povijesti, ili još gore – ustaštva. Antifašistička borba im je sveta i u nju se ne smije dirati. Forsiraju bajke kako su oslobodili hrvatski narod, ne priznajući da su ga samo iz jednog totalitarnog sustava u drugi uveli.
Činjenicu da se demokratski antifašizam ne može usporediti s komunističkim ne prihvaćaju. Dok se u demokratskom svijetu smatra da istinski antifašist mora biti i antikomunist, kod nas je antifašist ponosni komunist.
Ta im je podjela na njih pozitivce i druge negativce dobro uspjela, a vidljiva je i na drugim područjima. Tako ne čudi što mnoge naše antifašiste nalazimo među novopečenim borcima za ljudska prava. U Jugoslaviji vjerni sljedbenici sustava koji je ljude zbog mišljenja slao na Goli otok, danas veliki demokrati i borci za ljudska prava. Može li onda nekoga čuditi što se stječe dojam da se u Hrvatskoj ljudska i demokratska prava traže i vrijede samo za neke skupine ljudi , ali nikako za sve? Čudi li što se nekim manjinama žele dati sva moguća prava, dok se za prava drugih manjina ne zalaže? Takvi borci za ljudska prava odgovorni su što se danas jedan dio naroda huška na „šatoraše“, a što se s druge strane vrši verbalni linč na društvenim mrežama na Mirjanu Mirt i druge protuprosvjednike.
Istinskim borcima za ljudska prava, istinskim demokratima invalidi Domovinskog rata u Savskoj ne bi nikad smetali, oni bi se zalagali za njihovo pravo na prosvjed. Ali isto tako bi se se zalagali za pravo Mirjane Mirt da ona kaže kako se njoj taj šator u Savskoj ne sviđa.
Takvom stanju mogu pridonijeti samo ljudi koji su upili demokratski duh, a naša hrvatska tragedija je što nam danas demokraciju propovijedaju i tumače sljedbenici bivšeg sustava, ne ljudi koji su zbog svojih demokratskih uvjerenja robijali u bivšem sustavu.
Spašavanje udbaša Perkovića
Godine 2005. Perković se našao na listi najtraženijih osoba njemačke policije. Poslije njega pojavila su se i imena drugih hrvatskih državljana koji su radili za UDBU i koji su osumnjičeni za ubojstva hrvatskih egzilanata na području Njemačke. U godinama koje su slijedile u njemačkim se medijima počelo govoriti i pisati sve više o Titovim ubojicama, a u hrvatskim se nastojalo zataškivati i prešućivati.
Dok su Nijemci tražili uhićenje i izručenje Perkovića i društva, u Hrvatskoj su se mijenjale vlade, premijeri i premijerka, ministri unutarnjih poslova, a traženi su slobodno šetali Zagrebom i drugim gradovima Lijepe naše. Takvo se ponašanje opravdavalo tim da hrvatski zakoni ne dopuštaju izručenje hrvatskih državljana drugim državama. Zašto se zakoni nisu mijenjali ostalo je neodgovoreno pitanje.
I onda se približio dan hrvatskog pristupa EU. U nadi da se spasi Perkovića i društvo uveo se famozni Lex Perković. Skandal prve kategorije bio je tu, Angela Merkel nije došla na proslavu pristupanja Hrvatske Europskoj uniji. Nakon ulaska, RH je jako brzo bila u poziciji da joj prijete sankcije i izolacija.
Vlada nas je uvjeravala da ona vodi samo brigu o hrvatskim braniteljima i plašila nas pričama kako će se masovno suditi hrvatskim braniteljima pred europskim sudovima ako se povuče Lex Perković.
Popularni argumenti, korišteni u slučaju Gotovina, da jedan narod ne može biti talac jednog čovjeka i da optuženik svoju nevinost treba dokazati pred sudom, izgubili su se. Međutim, sve veći pritisak iz Europske Komisije je ipak doveo Perkovića i Mustača pred njemački sud. A članovi obitelji drugih Udbinih žrtava i mnogi drugi i dalje čekaju da se ta ubojstva počnu procesuirati. Možda jednog dana i dočekamo.
Deložacija biste ili kad ljevica zagrli omraženog Tuđmana
Predsjednička kandidatkinja obećala, predsjednica ispunila obećanje. Bista zločinca Tita, potpuno nevažno je li on među 20 ili čak među 10 najvećih zločinaca 20. stoljeća, seli se iz ureda demokratski izabrane predsjednice u Kumrovec. To je najnoviji slučaj u kojem duboke podjele u hrvatskom društvu postaju vidljive. Dok jedni slave taj mali simbolični korak, drugi su stali u obranu biste i krenuli u napad na predsjednicu koja je naredila deložaciju. Toliko ih preseljenje biste muči da su u njihovim redovima inače jako omraženog Tuđmana počeli citirati i hvaliti kako je on razumio hrvatsku povijest i nije dirao Tita.
Novinari Radmanove televizije posvećuju slučaju ogroman dio 3. dnevnika, prezentiraju nam stranca koji je navodno došao u Hrvatsku zbog sunca i Tita!?! Postavljaju pitanje može li se od Tita napraviti brand. I sugeriraju kroz odgovor da se treba pokušati. Država koja se može pohvaliti morem, preko 1000 otoka, nacionalnim parkovima, bogatom kulturnom i povijesnom baštinom u kojoj su vidljivi tragovi Rimljana, Mlečana i mnogih drugih, trebala bi jednog komunističkog diktatora brandirati i s njim se reklamirati u svijetu? Koju poruku bismo time slali?
Dok nam se serviraju takve ideje, izostavljaju se druga pitanja ili se spomenu samo sporedno. Što će slijediti. Hoće li se nakon biste preimenovati i trgovi koji nose ime Josipa Broza Tita? Poznato je da u Zagrebu trg nosi njegovo ime, manje je poznato da ima i drugih gradova, onih gdje su crveni na vlasti i onih gdje crvenih nisu na vlasti, a gdje ulice ili trgovi nose njegovo ime. A još mnogo važnije je, hoće li sve ostati na simboličnom činu ili je ovo samo početak micanja Tita iz glava, prekidanje s duhom tog prošlog vremena koji nas i danas koči u razvijanju. Ako ostane sve na deložaciji spomenika bit će tresla se brda, rodio se miš.
Do demokracije micanjem komunista, ne bista
Pogleda li se na situaciju u Hrvatskoj, može se zaključiti da je Marai bio u pravu. Istina, komunizma smo se formalno riješili prije 25 godina. Ali njegovi zagovornici i sljedbenici i danas upravljaju državom i društvom i kreiraju velikim dijelom javno mišljenje. Kad već simbolični čin kao premještanje biste komunističkog dikatatora iz predsjedničkog ureda u muzej izaziva burne reakcije, kakve bi one tek bile da se započne lustracijom ili, kako to Marai naziva, rješavanjem komunista? No, njih se moramo osloboditi. Ako želimo doći do cilja uređene države i demokratskog društva. Ti se ciljevi postižu jedino deložacijom komunista, ne bista. Šteta što se s deložacijom komunista nije počelo na inauguraciji predsjednice.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
