Prof. Miliša: Država je uništila društvo psihološkim ratom protiv mentalnog zdravlja

Miliša
Foto: snimka zaslona

Legitimno je pravo svakoga da propituje ili se buni ako se sustavno ignoriraju razložna pitanja. I zato je stigmatizacija jedne ili druge strane iznimno opasna!

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Spadam u skupini visokorizičnih i, neovisno o tome, posljednjih tjedana sam obasut porukama i pozivima onih koji se deklariraju kao antivakseri. Zamolio sam ih da svoju pasivnu agresivnost preusmjere na druge ili da mi se obrate kada shvate koliko su opasne podjele u kojima nisam i neću sudjelovati. Neki me pokušavaju uvjeriti da smo pod neviđenom tiranijom, a šutjeli su kada sam među prvima pisao o farmaceutskoj mafiji i da nam se serviraju sve sofisticiraniji oblici otuđenja čovjeka od čovjeka. Šutjeli su godinama kada su svjedočili provedbu strategije dirigiranog kaosa.

Ljudi dobivaju privid moći kada djeluju u masi. Još je Sigmund Freud pisao o tome da se ljudi u gomili ponašaju drukčije od onih koje nije porobio diktat mase. Carl Gustav Jung skovao je izraz kolektivna svijest, a Le Bon psihologiju mase objašnjava teorijom zaraze. No, suvremene teorije konvergencije otkrivaju da ponašanje masa nije posljedica zarazne moći mase, nego da pojedinci tu moć prenose na masu. Tu teoriju najbolje objašnjava Manfred Lütz, njemački psihijatar i teolog, u knjizi Ludilo. Lütz objašnjava zašto su najveći problem (bili i ostali) glupi i/ili suludo normalni ljudi! Oni promatraju, dopuštaju ili sudjeluju u podjelama.

Stigmatizacija- provjereno sredstvo podjela

Od francuskog sociologa i utemeljitelja funkcionalističke teorije Emila Durkheima iz 19. stoljeća mnogi zastupaju njegove teze da je uspostavljanje osjećaja zajedništva moguće ako se stigmatiziraju oni koji se ne uklapaju u društvo. Zajedništvo se stvara ujedinjavanjem protiv onih koji se smatraju prijetnjom društvenom poretku. On navodi da je uspostavljanje osjećaja zajedništva moguće tek postojanjem aktera u društvu koji nose stigmu i nazivaju se društveno neprilagođenim.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Iz toga proizlazi da zajedništvo nastaje tek ujedinjavanjem protiv onih koje se smatraju zajedničkom prijetnjom društvenom poretku. Stigmatizacija posjeduje višestruko negativne implikacije. Nasilje nad mišljenjem ima obilježje bezuvjetne podređenosti pojedinca normama i inim kolektivitetima koji stvaraju stereotipe o drugima i drugačijima kao nepoželjnima. Stigmatizacija se temelji na rasprostranjenim stereotipima koji postaju osnova za isključivanje ili izbjegavanje određene skupine ljudi. Ona je danas postala najaktualnija s pojavom koronavirusa.

I prije pandemije smo bili visoko otuđeni, a tek se sada neki “bude”

I prije pandemije ljudi su bili otuđeni, a virus nam je trebao (a nije) bolje otvoriti oči koliko izolacija zna biti pogubna. Psihijatar Robert Torre (nešto prije svoje prerane smrti) je dao snažno upozorenje da “od pojave virusa ne živimo mi nego korona, kojoj smo sve podredili: Prihvatili smo teror… svih od svih i protiv svih…. Kroz naloženu socijalnu distancu držimo razmak od života, od sebe, drugih, od doma i od zavičaja… Čovjek više nije čovjeku čovjek, nije bližnji, već neprijateljski drugi kao nositelj Smrti, nositelj Korone….Više se bojimo nego živimo… Zapravo, država je uništila društvo, cjelogodišnjim specijalnim medijskim psihološkim ratom protiv mentalnog zdravlja vlastitog pučanstva kroz svakodnevno instaliranje straha i panike, međusobnog nepovjerenja ljudi u ljude, a sve pod egidom senzibilizacije i promocije mentalnog zdravlja.”

Dokazano je da je farmaceutska mafija stvorila paniku kod pojave svinjske gripe. Ne spadam u skupinu antivaksera, ali spadam u skupinu onih koji godinama upozorava na ulogu farmaceutske industrije. Pisao sam ranije i o Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO) kao produženoj ruci farmaceutske industrije pomoću koje sistematski sustavno stvaraju paniku i kaos. Proizvođači cjepiva ne preuzimaju odgovornost za sve posljedice cijepljenja. Ako se netko razboli ili umre, oštećena strana nema koga tužiti jer se proizvođač odrekao odgovornosti. Legitimno je pravo svakoga da propituje ili se buni ako se sustavno ignoriraju ova i bojna druga važna pitanja. I zato je stigmatizacija jedne ili druge strane iznimno opasna!

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Stvaranje straha radi kontrole ponašanja ljudi – i ne samo u Velikoj Britaniji

Nužno je poticati argumentiranu raspravu o koronavirusu i cijepljenju, jer su najopasnije podjele i zanemarivanje sumnji, straha, pitanja građana/ki, osobito kada se od pojave koronavirusa do danas nisu našla toliko željena (konačna) rješenja.

Kao aktualni paradigmatičan primjer ovome navodim činjenicu da su članovi britanskog vladinog znanstvenog savjeta svojevremeno priznali ciljano stvaranje straha radi kontrole ponašanja ljudi.

Cjepivo bi nas trebalo (za)štiti od virusa, ali s njim se to nije postiglo, a i cijepljeni su prenosioci virusa! Tako su nas pozitivisti indoktrinirali cjepivom kao medicinskim čudom, a što se pokazalo kao još jedna dogma i/ili (ciljana) prijevara. Svjetska udruga psihijatra kao i WHO su mogli proglasiti i pandemiju panike i histerije! Trebali su, a nisu!
Novinar Borislav Ristić je sjajno komentirao: “Zaigrali smo staru igru optuživanja i traženja krivca. Podijelili su nas na dvije klase, klasu cijepljenih i klasu necijepljenih …To je znak da smo iskoračili izvan svijeta činjenica i razuma i zakoračili u svijet isključivosti i fanatizma.” On govori o posljedicama isključivosti te da je “ova tema zapaljiva i stvara potrebu za svrstavanjem i potrebu da se ljude stavi u jedan tabor.”

Tekst se nastavlja ispod oglasa

U pravu je kada kaže kako je cjepivo mijenjalo značenje jer je prvo bilo tretirano kao spasenje, kojim će ljudi biti zaštićeni pa neće zaraziti druge. Drugo tumačenje epidemiologa ja bilo kako će cjepivo smanjiti zarazu od drugih i smrtnost, a sada vlasti u Europi COVID potvrdama prisiljavaju ljude na cijepljenje. Ljudi imaju opravdan otpor prema tome što nitko ne preuzima odgovornost (ni vlade ni proizvođači) za možebitne posljedice od cijepljenja i koje vrste cjepiva!

Podjele i u Crkvi i među stručnjacima

No, podjele su i u samoj Crkvi. Ni ona nije monolitna nego je doprinijela podjelama. Papa Franjo govori da je “cijepljenje čin ljubavi”, a Hrvatski biskupi su bili zauzeli drugačiji stav. Tome doprinose i stručnjaci sa stalnim sukobima, kontradiktornim informacijama u medijima u kojima sve pršti od sebeljublja. Licemjerno je čuditi otkud tako veliki postotak građana/ki, ali i medicinskog osoblja koji se ne žele cijepiti protiv koronavirusa. Nekim stručnjacima i epidemiolozima je bila važnija samopromocija, polemike sa kolegama/icama od znanstvenih činjenica, a pozivaju se na neupitnost znanstvenih spoznaja!? Kojih? Kao da ne postoje divergentne spoznaje!
I psihijatar Živko Mišević obrazlože zašto je “panika je zarazna kao i virusna infekcija: “Nije dobro u pandemiji isticati samo pogubne scenarije razvoja virusnih mutacija i (ne)sposobnosti čovjeka da se svemu tomu odupre”…

Infodemija – širenje lažnih vijesti

Pored epidemije koronavirusa imamo pojavu infodemije – informacijske epidemija (neprovjerenim) vijestima, što dodatno izaziva uznemirenost građana/ki. Psihijatar Herman Vukušić je među prvima ukazao na novi aspekt histerije s medijskim širenjem lažnih vijesti. Takvo stanje ima „puno negativniji efekt od bilo kojeg biološkog aspekta virusa“. Dijelim s njim stav i dodajem kako je medijska histerija značajno pogubnija od samog koronavirusa! “Strah je normalan, a panika je veća opasnost od samog virusa“, svojevremeno je izjavila psihoterapeutkinja Zora Subotić.

Igor Rudan, voditelj suradnog centra Svjetske zdravstvene organizacije je prošle godine obračunao s divergentnim stavovima među stručnjacima. On je tada napisao: “Znanstvenik najprije prikupi podatke, procijeni njihovu vjerodostojnost, a zatim iz najpouzdanijih podataka konstruira vjerojatna objašnjenja. Dogmatik najprije zauzme stav, a onda iz hrpe informacija uzima samo one koje podupiru njegovu osobnu istinu. Bez kritičke procjene vrijednosti tih informacija. Njemu je važnija promocija vlastitog uvjerenja od argumentacije struke.”

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ovome dodajem da ne postoji “objektivno znanje”! To je dogma! Nisam kritičar svakog cjepiva, ali spadam u skupinu onih koji upozorava(ju) na ulogu farmaceutske industrije, kao i na važnost informacija. Prvo, o kakvom se cjepivu radi, je li provjereno, iste kvalitete u svim državama, tko jamči za njega, koje su nuspojave… Pored toga znanost nije superiorna u odgovorima na mnogobrojna pitanja. Izražavam svoje negodovanje kada se prozivaju oni koji sumnjaju i propituju.

Treba poticati argumentirane rasprave bez etiketiranja druge strane

Sve ranije epidemije zaraznih bolesti je pratio osjećaj straha. U medicini se obično govori o prihvatljivim rizicima, odnosno prihvatljivim neželjenim posljedicama po zdravlje. Sa strahom jačaju nepovjerenja i isključivosti. Vrlo je opasno one koji su skeptični prema obveznom cijepljenju ili COVID potvrdama proglašavati ravnozemljašima ili sljedbenicima teorije zavjere. Stoga treba poticati samo argumentirane rasprave bez isključivosti i etiketiranja druge strane!

Koliko je opasna panika najbolje ilustriraju riječi Eduarda Vrdoljaka predsjednika Hrvatskog onkološkog društva, koji je pitao više svojih pacijenta s metastazama karcinoma boje li se više karcinoma ili koronavirusa i velika većina mu je odgovorila da se više boje koronavirusa!

Psihološke studije su utvrdile sljedeće efekte dugotrajne karantene: ljutnja, konfuzija, anksioznost,depresivnost i posttraumatski stresni simptomi. Najgore je (u izolaciji) slušati beskorisne ili neprovjerene informacije.

Na portalu HKV-a (ožujak 2020.) sam upozoravao da je prisilno ostajanje kući, uz neimanje nikakvih sadržaja, krajnje opasno po mentalno zdravlje. Tvrdio sam da će dugotrajna izolacija građana izazvati epidemiju depresije, nasilja u obitelji i (auto)destruktivnih ponašanja. Jasno je da se ostajanjem doma usporavalo širenje virusa, no moramo biti svjesni svih posljedica po mentalno zdravlje. I to nas opet vodi ključnom pitanju poimanja suodnosa slobode, odgovornosti i mentalnog zdravlja.

Epidemija krize mentalnog zdravlja

Moderna vremena govore u prilog tezi o epidemiji usamljenosti kao bolesti koja je došla znatno prije koronavirusa! Eminentni znanstvenici upozoravaju da će nakon epidemije korona virusom biti daleko izraženija epidemija krize mentalnog zdravlja.

Od pojave koronakrize smatram pozitivnim činjenicu da je sve više priloga u medijima koji kritički razmatraju pogubne primjere nekonzistentnosti mjera zaštite propisanih od odgovornih, panike, histerije i medijskog senzacionalizma.

Do javnosti nisu i do danas ne dolaze relevantne informacije recentnih istraživanja koja relativiziraju one koji javnosti prezentiraju samo jednu stranu o koronavirusu.

Zaključno

Smatram da ni nakon dvije godine od pojave koronavirusa nismo naučili najvažnije životne lekcije od svih iskustava koje smo prošli i kroz koje prolazimo s tim opakim virusom.

Krajnje neprihvatljivi i stigmatizirajući su oni pojedinci koji ponavljaju da korona ima najsnažnije posljedice na ljude treće životne dobi, ali između redaka poručuju da to nije šteta jer “oni ionako ne pridonose društvu”, odnosno “ionako bi bili umrli”!?

* Dr. sc. Zlatko Miliša, red. prof. u trajnom zvanju – istaknuti hrvatski pedagog, sociolog i društveni kroničar

Rođen je u Trogiru 1958. godine. Osnovnu školu završava u rodnom gradu, srednje obrazovanje u Splitu. Od prosinca 2012. redoviti je profesor na Filozofskom fakultetu u Osijeku, a od 2018. izabran je u trajnom zvanju redovitog profesora. Sudionik je brojnih domaćih i inozemnih znanstvenih skupova. (Su)autor je šesnaest znanstvenih monografija u Hrvatskoj, od kojih su tri objavljene u inozemstvu. Autor je i triju publicističkih knjiga. Kao angažiran intelektualac, široj je javnosti poznat po populariziranju struke. Pisao je kolumne za razne tiskovine i internetske portale. Često gostuje na okruglim stolovima, tribinama, stručnim seminarima, u medijima, školama i civilnom sektoru. U brojnim je medijima imao više stotina razgovora i/ili izjava, ponajviše o aktualnim pitanjima iz školstva i znanosti, te o problemima i potrebama mladih. Davao je komentare i bio stalan komentator (na HRT-u), bio sudionik raznih TV-emisija. Dobitnik je godišnje državne nagrade “Ivan Filipović” s područja visokog školstva za 2009. godinu.

** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.